Imao neki mlinar tri sina, mlin, magarca i mačka. Sinovi su mljeli,
magarac donosio žito i odnosio brašno, a mačak hvatao miševe. Kad je
mlinar umro, sinovi podijeliše nasljedstvo: najstariji dobi mlin,
srednji magarca, a najmlađi mačka.
Rastuži se on i stade u sebi
govoriti: "Ja sam najgore prošao. Moj najstariji brat može mljeti žito,
drugi može jahati na magarcu, a što ću ja s mačkom? Mogu od njega
napraviti krznene rukavice i to je sve."
- Slušaj, - progovori mačak
koji je izgleda razumio njegove musli - nemoj me ubiti da bi napravio
par loših rukavica. Naruči ti meni čizme tako da mogu izaći i pokazati
se pred ljudima, pa nećeš dugo čekati na moju pomoć.
Mlinarev sin se
začudi mačkovim riječima, pa kako je baš u tom trenutku naišao obućar,
on ga pozva i reče da mačku uzme mjeru za čizme.
Kad su čizme bile
gotove, mačak ih navuče, uze vreću, naspe u nju malo žita, a pri vrhu
namjesti uzicu da se vreća može svezati, pa je zabaci na rame i ode na
dvije noge kao čovjek. U toj zemlji je vladao car koji je volio jesti
jarebice, ali nevolja je bila u tome što ih je bilo teško nabaviti. U
šumi ih je bilo koliko hoćeš, ali su bile tako oprezne da ih ni jedan
lovac nije mogao uloviti. Mačak je to znao, pa naumi okušati sreću. Kad
stiže u šumu, raširi vreću, razastre žito, pa jedan kraj uzice stavi u
travu, a drugi iza grma. Tu se sakri pa, pritajivši se, počne promatrati.
Jarebice se uskoro pojaviše, opaziše žito, pa jedna za drugom počeše
skakati u vreću. Kad ih je u vreći bilo već prilično, mačak pritrča i
povuče uzicu. Zabaci vreću na leđa i uputi se ravno u carev dvor. Kad
stiže, stražar viknu:
- Stoj! Kuda ćeš?
A mačak ni pet ni šest već odgovori:
- Caru.
- Jesi li lud, - reče stražar - mačak da ide caru!
- Pusti ga - reče drugi stražar. - Znaš da je caru često dosadno. Možda će ga mačak razveseliti frktanjem i mjaukanjem.
I tako mačak izađe pred cara. Duboko se pokloni i reče:
- Moj gospodar, grof... - pa tu izgovori neko zamršeno i otmjeno ime -
preporučuje se gospodaru caru i šalje ove jarebice koje su se uhvatile u
njegovu zamku.
Caru se toliko zasjajiše oči nad lijepim i ugojenim
jarebicama da se naduo od radosti, pa naredi da mačku iz riznice u onu
vreću naspu toliko zlata koliko može ponijeti. Na rastanku mu reče:
- Odnesi to svojem gospodaru i zahvali mu na poklonu.
Za to vrijeme je siroti mlinarev sin sjedio kraj prozora i s glavom
podbočenom rukama razmišljao kako je posljednji novčić dao za mačkove
čizme - a šta mu može mačak donijeti? Kad, eto ti mačka, bubnu na vrata,
zbaci vreću, razveza je, istrese zlato i reče:
- Ovo ti je za čizme, a car te pozdravlja i puno ti se zahvaljuje.
Mlinarev sin se obradova zlatu, ali nikako nije mogao shvatiti kako je
mačak do njega došao. Svlačeći čizme, mačak mu sve ispriča, a onda reče:
- Eto, sad imaš dovoljno novaca, ali neće na ovome ostati. Sutra ću
opet obući čizme i učiniti te još bogatijim. Da znaš, caru sam rekao da
si ti grof.
Sutradan, kao što reče, mačak navuče čizme pa opet krenu
u šumu i odnese caru još bogatiji ulov. Tako je bilo skoro svakoga
dana. Mačak je donosio kući zlato, a car ga je toliko zavolio da mu je
dopustio ulaziti i izlaziti kod njega bez najave i švrljati po dvorcu do
mile volje. Jednom se tako macan grijao kraj ognjišta u carevoj
kuhinji, kad naiđe kočijaš i poče psovati:
- Bestraga i car i princeza! Baš sam htio otići u krčmu piti i kartati, a evo moram ih voziti u šetnju do jezera.
Kad mačak to ču, požuri kući i reče svome gospodaru:
- Ako želiš postati grof, pođi sa mnom na jezero i kupaj se u njemu.
Mlinarev sin se začudi mačkovim riječima, ali ga posluša, pođe za njim,
svuče se do gola i skoči u vodu. Mačak mu uze odjeću, odnese je i
sakri. Samo što to obavi, doveze se car.
Mačak odmah poče kukati i jaukati:
- Ah, milostivi care! Moj se gospodar kupao u ovom jezeru, a naišao
lopov i ukrao mu odjeću. Eno gospodina grofa u vodi, ne može od srama
isplivati, a ako dugo ostane, prehladiti će se i umrijeti.
Kad je to
čuo, car naredi kočijašu da stane, pa posla čovjeka iz svoje pratnje
trkom u dvorac da donese jedno njegovo odijelo. Mlinarev sin obuče
raskošnu odjeću, a kako ga je car već poznavao kao grofa koji mu šalje
jarebice, pozva ga pored sebe u kočiju. Careva kći se tome obradova, jer
je mladi grof bio lijep i odmah joj se svidio. Mačak je, međutim,
otrčao prije njih, pa kad stiže do neke velike livade gdje je preko sto
ljudi kosilo travu, upita ih:
- Ljudi, čija je ovo livada?
- Velikog čarobnjaka, - odgovoriše mu.
- Slušajte, sad će se ovuda provesti car. Kad upita čija je livada, vi
odgovorite: grofova. Ako tako ne kažete, svi ćete biti pobijeni.
Onda odjuri dalje i stiže do njive pod žitom, tako velike da joj se nije
vidio kraj, a na njoj je žnjelo preko dvjesta žetelaca.
- Narode, čije je ovo žito? - opet će mačak.
- Čarobnjakovo - odgovoriše mu.
- Poslušajte, sad će se ovuda provesti car, pa kad upita čije je žito,
vi odgovorite: grofovo. Ako tako ne kažete, svi ćete biti ubijeni.
Stiže tako mačak i do jedne lijepe šume, u kojoj je preko tri stotine drvosječa obaralo i cijepalo hrastovinu.
- Ljudi, čija je ovo šuma?
- Čarobnjakova.
- Slušajte me dobro, sad će se ovuda provesti car, pa kad upita čija je
šuma, vi odgovorite: grofova. Ako tako ne kažete, svi ćete biti
pobijeni.
Ljudi su se čudili i gledali za njim a mačak ode dalje.
Kako je izgledao neobično i hodao u čizmama na dvije noge kao čovjek,
oni ga se uplašiše. Tako mačak stiže i do čarobnjakovog dvorca, drsko
uđe unutra, stade pred čarobnjaka i pokloni se. Ovaj ga prezrivo pogleda
i upita što želi. Mačak se opet pokloni i reče:
- Priča se,
milostivi, kako se možeš, po volji pretvoriti u bilo koju životinju. Što
se tiče psa, lisice ili vuka, to bih još i povjerovao. Ali da se možeš
pretvoriti i u slona, to mi se čini sasvim nemoguće, pa sam se došao sam
uvjeriti.
Čarobnjak mu oholo odgovori:
- Ništa lakše, - pa se u trenu i pretvori u slona.
- To je veličanstveno, - ushićeno će mačak - ali možeš li se pretvoriti u lava?
- I to je za mene sitnica - reče čarobnjak i u trenu se pred njim stvori lav.
Mačak se napravi da je uplašen pa uzviknu:
- Oh! Ovo je divno i neviđeno, to nisam mogao ni sanjati. Ali još
čudnije bi bilo kad bi se mogao pretvoriti i u tako malenu životinjicu
kao što je miš. Ti sigurno možeš bolje od bilo kojeg čarobnjaka na
svijetu, ali mi se čini da bi to i za tebe bilo preteško.
Kad je čuo ove slatke riječi, čarobnjak se sav rastopi od miline pa odgovori:
- Kako da ne, mačkiću moj, mogu ja i to - pa začas počne skakutati po sobi pretvoren u miša. Mačak skoči, ulovi ga i pojede.
Za to vrijeme, car se vozio u kočijama sa grofom i princezom, i u to stigoše do one velike livade.
- Čija je ovo livada? - upita car.
- Gospodina grofa - povikaše ljudi, kako im je mačak naredio.
- Lijep komad zemlje, gospodine grofe - reče car. Krenuše dalje i stigoše do velikog žitnog polja.
- Čije je ovo žito? - upita car.
- Gospodina grofa - opet mu odgovoriše.
- Ah, oh, gospodine grofe, lijepo imanje! - reče car. Stigoše tako i do velike šume.
- Čiji je ovo gaj, ljudi?
- Gospodina grofa.
Car se još više začudi pa reče:
- Vi ste veoma bogat čovjek, gospodine grofe, skoro da ni sam nemam ovako divnu šumu.
Konačno stigoše i do čarobnjakovog dvorca. Mačak je čekao gore na
stepenicama, a kad se kočija zaustavi, on sjuri, otvori vrata i reče:
- Gospodaru, dobrodošli u dvorac moga gospodina grofa i on je sretan zbog časti koju mu činite.
Car izađe iz kočije i zadivi se prekrasnom dvorcu koji je bio veći i
ljepši od njegovog, a grof povede princezu uz stepenice u dvoranu koja
je blistala od zlata i dragog kamenja.
Tada grof isprosi princezu, a kad je car umro, on ga naslijedi i postade car te zemlje, a mačak u čizmama njegov prvi ministar.
Drvena zdjelica
Slabašan starac je otišao živjeti sa svojim sinom, snahom i
četverogodišnjim unukom. Starčeve su ruke drhtale, vid mu je bio
zamućen, a korak mu je posrtao. Obitelj je ručala zajedno za stolom. No,
djedove drhtave ruke i slab vid bi obrok učinile vrlo teškim... Zrna
graška su padala s vilice na pod. Kad je uzeo čašu, mlijeko se prolilo
po stolnjaku. Nered je ljutio sina i snahu.
"Moramo nešto učiniti s djedom" - rekao je sin jednoga dana. Dosta mi je prolivenog mlijeka, glasnog jedenja i hrane na podu. Stoga su muž i žena postavili mali stol u kutu. Tu je djed jeo sam dok je ostatak obitelji uživao u jelu. Nakon što je djed u međuvremenu razbio tanjur ili dva, hrana mu je posluživana u drvenoj zdjeli. Kad bi obitelj pogledala u smjeru djeda, ponekad bi vidjeli tugu u njegovim očima dok je sjedio sam. Usprkos tome, jedine riječi koje je mladi par imao za njega su bile riječi prijekora ako bi mu pao tanjur ili je prosuo hranu. Sve je to četverogodišnji unuk promatrao u tišini. Jednom prije večere, otac je primijetio da se njegov sin igra s komadićima drveta na podu. Blago ga je upitao:
"Što to radiš sine?" Dječak je odgovorio:
"Oh, izrađujem zdjelice za tebe i mamu iz kojih ćete jesti kada ja odrastem."
Četverogodišnjak se nasmiješio i nastavio sa svojim poslom. Ove riječi su poput munje pogodile roditelje. Iako nisu prozborili niti riječ, znali su što moraju učiniti. Te su večeri uzeli djeda za ruku i nježno ga doveli za svoj stol. Do kraja svog života, starac je jeo zajedno s obitelji. Činilo se da ni muž ni žena više nisu brinuli kada je grašak pao na pod, kada se mlijeko prolilo, ili se stolnjak zaprljao.
"Moramo nešto učiniti s djedom" - rekao je sin jednoga dana. Dosta mi je prolivenog mlijeka, glasnog jedenja i hrane na podu. Stoga su muž i žena postavili mali stol u kutu. Tu je djed jeo sam dok je ostatak obitelji uživao u jelu. Nakon što je djed u međuvremenu razbio tanjur ili dva, hrana mu je posluživana u drvenoj zdjeli. Kad bi obitelj pogledala u smjeru djeda, ponekad bi vidjeli tugu u njegovim očima dok je sjedio sam. Usprkos tome, jedine riječi koje je mladi par imao za njega su bile riječi prijekora ako bi mu pao tanjur ili je prosuo hranu. Sve je to četverogodišnji unuk promatrao u tišini. Jednom prije večere, otac je primijetio da se njegov sin igra s komadićima drveta na podu. Blago ga je upitao:
"Što to radiš sine?" Dječak je odgovorio:
"Oh, izrađujem zdjelice za tebe i mamu iz kojih ćete jesti kada ja odrastem."
Četverogodišnjak se nasmiješio i nastavio sa svojim poslom. Ove riječi su poput munje pogodile roditelje. Iako nisu prozborili niti riječ, znali su što moraju učiniti. Te su večeri uzeli djeda za ruku i nježno ga doveli za svoj stol. Do kraja svog života, starac je jeo zajedno s obitelji. Činilo se da ni muž ni žena više nisu brinuli kada je grašak pao na pod, kada se mlijeko prolilo, ili se stolnjak zaprljao.
Hans Christian Andersen - Carevo novo ruho
Prije mnogo, mnogo godina živio je jedan car koji je iznad svega volio novu odjeću. Sav je svoj novac trošio na to da se što se ljepše obuče. Nije se brinuo za svoje vojnike, nije mario za kazalište, a niti da se izveze u šetnju kroz šumu, ukoliko mu ne bi bilo stalo da pokaže neko novo odijelo.
Tako bi on po cijeli dan samo mijenjao odjeću. Kao što se za vladara obično kaže da se nalazi u vijećnici, tako se za njega govorilo: "Car je u svojoj garderobi."
U tom velikom gradu u kojem se nalazio njegov dvor bilo je veoma živo i veselo. Svaki dan su ga posjećivali mnogi stranci, ali jednog dana mu dođoše i dvije varalice. Rekoše mu da su tkalci i da mogu istkati tkaninu kakva se samo zamisliti može. Ne samo da njihove boje i šare izazivaju divljenje, nego i odijelo od te tkanine ima neobičnu osobinu - ono je nevidljivo za svakog tko nije sposoban za svoju službu ili je neoprostivo glup.
"O, divna je ta tkanina!" - pomisli car. - "Kad budem imao odjeću od takve tkanine, znat ću tko u mome carstvu nije na visini svog položaja. A moći ću i razlikovati pametne od glupih. Ta mi se tkanina mora odmah otkati!"
I dade car toj dvojici varalica veliki novčani predujam, s tim da odmah počnu s radom.
Varalice odmah postaviše dva prazna razboja i počeše tobože raditi. Do kasne noći su tako tkali na praznim razbojima i sve tražili da im donose najfiniju svilu i najčistije zlato, i sve su to trpali u svoju torbu.
"Baš bih želio vidjeti koliko li su već otkali" - pomislo je car, ali mu je bilo malo teško na srcu kada se sjetio da glupi ljudi, a i oni što ne odgovaraju svom pozivu, neće moći vidjeti tu čudesnu tkaninu. Bio je uvjeren da se on za sebe nema šta pribojavati, ali ipak je odlučio prvo poslati nekog drugog da vidi kako posao napreduje.
Čitav je grad već znao kakvu će čudotvornu moć imati ta tkanina i svi su nestrpljivo očekivali tko će se od njihovih susjeda pokazati kao glup, a tko nedostojan svog položaja.
"Poslat ću ja tkalcima svog starog i poštenog ministra" - odlučio je car. - "On će najbolje vidjeti kako ide s tkanjem. On je pametan i nitko bolje od njega ne vrši svoju službu!"
I stari čestiti ministar uđe u odaje gdje su one dvije varalice tkale na praznim razbojima.
"Sačuvaj me, Bože, ja ništa ne vidim!" - trljajući oči, pomisli stari ministar, ali ništa ne reče.
Varalice ga zamoliše da priđe bliže, a onda ga upitaše sviđa li mu se šara i jesu li lijepe boje. Oni su pokazivali na prazan razboj, a jadni stari ministar, ma koliko naprezao oči, ništa nije mogao vidjeti, jer ničega nije ni bilo.
"Gospode Bože!" - pomisli ministar - "da ja nisam glup? Nikada to nisam pomislio. Ali to nitko ne smije saznati! Zar ja nisam dorastao za svoj poziv? Ne, ne, ne smijem im reći da ne vidim tkaninu!"
- Pa vi ništa ne kažete! - reče jedan od tkalaca.
- O, tkanina je savršena, prekrasna! Šare su izvrsne, boje su divne! - odgovori stari ministar gledajući u razboj kroz svoje naočale. - Da, da, reći ću caru da mi se tkanina izvanredno dopada!
- E, to nam je veoma drago! - rekoše tkalci u jedan glas i počeše nabrajati boje i vrste šara svoje tkanine.
Stari ministar je pažljivo slušao kako bi to sve mogao ponoviti kad se vrati u dvor. Tako je i učinio.
Poslije toga varalice zatražiše još više novaca, još više svile i još više zlata. Rekli su da im to treba za tkanje, a sve su trpali u svoje džepove. Ništa od svega toga nije uzeto za tkanje i oni su i dalje tkali, na praznim razbojima.
Malo zatim car posla još jednog cijenjenog službenika da vidi kako ide s tkanjem i kada će tkanina biti gotova. Ali i s tim službenikom se dogodilo isto što i s ministrom. On je gledao i gledao, ali nije vidio ništa drugo do prazan razboj.
- Što, zar nije lijepa tkanina? - upitaše ga varalice pokazujući mu i objašnjavajući nepostojeće šare.
"Da sam glup - nisam" - pomisli čovjek. - "Pa šta onda? Znači da nisam dorastao svom položaju? To je zaista smiješno! Ali ne smijem dozvoliti da to drugi primijete!" - I čovjek počne hvaliti tkaninu koju nije vidio i uvjeravati tkalce koliko mu se sviđaju njihove prekrasne boje i predivne šare.
- Da, da, to je nešto prekrasno! - rekao je caru kada se vratio u dvor.
Čitav grad je sada pričao samo o toj prekrasnoj tkanini. Sada je i car htio vidjeti tu tkaninu dok je još na razboju. S čitavom pratnjom svojih odabranika, među kojima su bila i ona dva stara velikodostojnika što su već bili tamo, car je došao onoj dvojici varalica i zatekao ih kako iz sve snage tkaju, ali tkaju bez potke i osnove.
- Zar nije divna tkanina! - rekoše ona dvojica velikodostojnika. - Izvolite, vaše veličanstvo, pogledajte kakve su divne šare, kakve divne boje! - i pokazaše na prazne razboje, jer su vjerovali da drugi vide tu tkaninu.
"Što je ovo?!" - pomisli car. - "Ja ništa ne vidim. Pa to je užasno! Zar sam ja glup? Ili ne zaslužujem biti car? Pa to bi bilo najstrašnije što bi mi se moglo dogoditi!"
Nije htio priznati da ništa ne vidi, pa je tobože zadovoljno klatio glavom i, gledajući u prazan razboj, ponavljao: - O, baš je, baš je lijepo! Taj vaš rad zaslužuje moje najviše priznanje!
Sada je i čitava careva pratnja gledala u prazan razboj i ponavljala: - E, baš je, baš je lijepo! - I savjetovali su caru da se odmah na prvoj svečanosti pojavi u odjeći od te divne tkanine. Svi su bili ushićeni, od usta do usta je išlo: - Divno! Krasno! Veličanstveno!
Obojicu varalica car je odlikovao ordenom viteškog križa i dodijelio im titulu tkalačkog viteza.
Cijelu noć uoči svečanosti varalice su probdjele pored šesnaest zapaljenih svijeća. Svi su mogli vidjeti kako se tobože žure završiti carevu odjeću. Skidali su s razboja nepostojeću tkaninu, u zraku su je tobože sjekli velikim škarama, šili su je iglama bez konca i najzad su rekli: - Evo, odjeća je gotova!
Car priđe u pratnji svojih najotmjenijih dvorana, a varalice podigoše ruke kao da nešto drže i rekoše: - Evo hlača! Evo kaputa! Evo ogrtača! Sve je kao paučina! Čovjek bi mogao pomisliti da na tijelu nema ništa, ali u tome i jeste prava vrijednost ove tkanine!
- Da, da, tako je! - u jedan glas potvrdiše dvorani iako ništa nisu vidjeli.
- Hoćete li sada, Vaše Veličanstvo, biti tako ljubazni i odložiti svoju staru odjeću! - rekoše varalice. - Novu ćemo vam dati pred velikim ogledalom!
Car skide sa sebe staru odjeću i varalice mu počeše tobože dodavati komad po komad nove odjeće, a onda ga uhvatiše oko struka i tobože mu namještati skute. Tako oni rade oko njega, a car se pred ogledalom samo vrti i okreće.
- Bože, kako je divno sašiveno! Kao saliveno je! - divila se sva careva pratnja. - Kakva šara, kakve boje! Zaista dragocjeno ruho!
- Vaše Veličanstvo, napolju već čekaju nosači s baldahinom što će ga nositi nad vašom glavom u mimohodu! - izvijestio je vođa parade.
- Dobro, dobro, ja sam već gotov! - odgovorio je car. - Dobro mi stoji, zar ne?! - i okrenu se pred ogledalom kao da hoće još jednom pažljivo promotriti svoju raskošnu pojavu.
Komornici koji su bili zaduženi da mu nose skute podigli su ih tobože s poda i krenuli za njim držeći ruke u zraku i strahujući da se ne bi primijetilo da te skute i ne vide. I tako je car išao u mimohodu pod divnim baldahinom, dok je okupljena svjetina na ulicama i prozorima ponavljala: - Bože, novoj carevoj odjeći nema nigdje ravne! Kako su mu divni skuti! Kako mu sve krasno stoji!
Nitko nije htio priznati da ništa ne vidi, jer bi time priznao da je glup i da nije dorastao svojoj dužnosti. Do tada nijedna careva odjeća nije doživjela takvo priznanje.
Ali najednom je neko dijete povikalo: - Pa car je gol!
- Ah, Bože moj, taj nedužni glasić! - zabrzao je uplašeni otac.
Ali već istog trenutka se začuo šapat: - Dijete kaže da je car gol! Car je bez odjeće! I odmah zatim počeše svi u jedan glas vikati: - Car je bez odjeće! Bez odjeće!
Car je pretrnuo - vidio je i sam da je bez odjeće, ali je ipak odlučio ostati do kraja na mimohodu, pa je zauzeo još dostojanstvenije držanje. A komornici iza njega i dalje su nosili nepostojeće skute.
Tako bi on po cijeli dan samo mijenjao odjeću. Kao što se za vladara obično kaže da se nalazi u vijećnici, tako se za njega govorilo: "Car je u svojoj garderobi."
U tom velikom gradu u kojem se nalazio njegov dvor bilo je veoma živo i veselo. Svaki dan su ga posjećivali mnogi stranci, ali jednog dana mu dođoše i dvije varalice. Rekoše mu da su tkalci i da mogu istkati tkaninu kakva se samo zamisliti može. Ne samo da njihove boje i šare izazivaju divljenje, nego i odijelo od te tkanine ima neobičnu osobinu - ono je nevidljivo za svakog tko nije sposoban za svoju službu ili je neoprostivo glup.
"O, divna je ta tkanina!" - pomisli car. - "Kad budem imao odjeću od takve tkanine, znat ću tko u mome carstvu nije na visini svog položaja. A moći ću i razlikovati pametne od glupih. Ta mi se tkanina mora odmah otkati!"
I dade car toj dvojici varalica veliki novčani predujam, s tim da odmah počnu s radom.
Varalice odmah postaviše dva prazna razboja i počeše tobože raditi. Do kasne noći su tako tkali na praznim razbojima i sve tražili da im donose najfiniju svilu i najčistije zlato, i sve su to trpali u svoju torbu.
"Baš bih želio vidjeti koliko li su već otkali" - pomislo je car, ali mu je bilo malo teško na srcu kada se sjetio da glupi ljudi, a i oni što ne odgovaraju svom pozivu, neće moći vidjeti tu čudesnu tkaninu. Bio je uvjeren da se on za sebe nema šta pribojavati, ali ipak je odlučio prvo poslati nekog drugog da vidi kako posao napreduje.
Čitav je grad već znao kakvu će čudotvornu moć imati ta tkanina i svi su nestrpljivo očekivali tko će se od njihovih susjeda pokazati kao glup, a tko nedostojan svog položaja.
"Poslat ću ja tkalcima svog starog i poštenog ministra" - odlučio je car. - "On će najbolje vidjeti kako ide s tkanjem. On je pametan i nitko bolje od njega ne vrši svoju službu!"
I stari čestiti ministar uđe u odaje gdje su one dvije varalice tkale na praznim razbojima.
"Sačuvaj me, Bože, ja ništa ne vidim!" - trljajući oči, pomisli stari ministar, ali ništa ne reče.
Varalice ga zamoliše da priđe bliže, a onda ga upitaše sviđa li mu se šara i jesu li lijepe boje. Oni su pokazivali na prazan razboj, a jadni stari ministar, ma koliko naprezao oči, ništa nije mogao vidjeti, jer ničega nije ni bilo.
"Gospode Bože!" - pomisli ministar - "da ja nisam glup? Nikada to nisam pomislio. Ali to nitko ne smije saznati! Zar ja nisam dorastao za svoj poziv? Ne, ne, ne smijem im reći da ne vidim tkaninu!"
- Pa vi ništa ne kažete! - reče jedan od tkalaca.
- O, tkanina je savršena, prekrasna! Šare su izvrsne, boje su divne! - odgovori stari ministar gledajući u razboj kroz svoje naočale. - Da, da, reći ću caru da mi se tkanina izvanredno dopada!
- E, to nam je veoma drago! - rekoše tkalci u jedan glas i počeše nabrajati boje i vrste šara svoje tkanine.
Stari ministar je pažljivo slušao kako bi to sve mogao ponoviti kad se vrati u dvor. Tako je i učinio.
Poslije toga varalice zatražiše još više novaca, još više svile i još više zlata. Rekli su da im to treba za tkanje, a sve su trpali u svoje džepove. Ništa od svega toga nije uzeto za tkanje i oni su i dalje tkali, na praznim razbojima.
Malo zatim car posla još jednog cijenjenog službenika da vidi kako ide s tkanjem i kada će tkanina biti gotova. Ali i s tim službenikom se dogodilo isto što i s ministrom. On je gledao i gledao, ali nije vidio ništa drugo do prazan razboj.
- Što, zar nije lijepa tkanina? - upitaše ga varalice pokazujući mu i objašnjavajući nepostojeće šare.
"Da sam glup - nisam" - pomisli čovjek. - "Pa šta onda? Znači da nisam dorastao svom položaju? To je zaista smiješno! Ali ne smijem dozvoliti da to drugi primijete!" - I čovjek počne hvaliti tkaninu koju nije vidio i uvjeravati tkalce koliko mu se sviđaju njihove prekrasne boje i predivne šare.
- Da, da, to je nešto prekrasno! - rekao je caru kada se vratio u dvor.
Čitav grad je sada pričao samo o toj prekrasnoj tkanini. Sada je i car htio vidjeti tu tkaninu dok je još na razboju. S čitavom pratnjom svojih odabranika, među kojima su bila i ona dva stara velikodostojnika što su već bili tamo, car je došao onoj dvojici varalica i zatekao ih kako iz sve snage tkaju, ali tkaju bez potke i osnove.
- Zar nije divna tkanina! - rekoše ona dvojica velikodostojnika. - Izvolite, vaše veličanstvo, pogledajte kakve su divne šare, kakve divne boje! - i pokazaše na prazne razboje, jer su vjerovali da drugi vide tu tkaninu.
"Što je ovo?!" - pomisli car. - "Ja ništa ne vidim. Pa to je užasno! Zar sam ja glup? Ili ne zaslužujem biti car? Pa to bi bilo najstrašnije što bi mi se moglo dogoditi!"
Nije htio priznati da ništa ne vidi, pa je tobože zadovoljno klatio glavom i, gledajući u prazan razboj, ponavljao: - O, baš je, baš je lijepo! Taj vaš rad zaslužuje moje najviše priznanje!
Sada je i čitava careva pratnja gledala u prazan razboj i ponavljala: - E, baš je, baš je lijepo! - I savjetovali su caru da se odmah na prvoj svečanosti pojavi u odjeći od te divne tkanine. Svi su bili ushićeni, od usta do usta je išlo: - Divno! Krasno! Veličanstveno!
Obojicu varalica car je odlikovao ordenom viteškog križa i dodijelio im titulu tkalačkog viteza.
Cijelu noć uoči svečanosti varalice su probdjele pored šesnaest zapaljenih svijeća. Svi su mogli vidjeti kako se tobože žure završiti carevu odjeću. Skidali su s razboja nepostojeću tkaninu, u zraku su je tobože sjekli velikim škarama, šili su je iglama bez konca i najzad su rekli: - Evo, odjeća je gotova!
Car priđe u pratnji svojih najotmjenijih dvorana, a varalice podigoše ruke kao da nešto drže i rekoše: - Evo hlača! Evo kaputa! Evo ogrtača! Sve je kao paučina! Čovjek bi mogao pomisliti da na tijelu nema ništa, ali u tome i jeste prava vrijednost ove tkanine!
- Da, da, tako je! - u jedan glas potvrdiše dvorani iako ništa nisu vidjeli.
- Hoćete li sada, Vaše Veličanstvo, biti tako ljubazni i odložiti svoju staru odjeću! - rekoše varalice. - Novu ćemo vam dati pred velikim ogledalom!
Car skide sa sebe staru odjeću i varalice mu počeše tobože dodavati komad po komad nove odjeće, a onda ga uhvatiše oko struka i tobože mu namještati skute. Tako oni rade oko njega, a car se pred ogledalom samo vrti i okreće.
- Bože, kako je divno sašiveno! Kao saliveno je! - divila se sva careva pratnja. - Kakva šara, kakve boje! Zaista dragocjeno ruho!
- Vaše Veličanstvo, napolju već čekaju nosači s baldahinom što će ga nositi nad vašom glavom u mimohodu! - izvijestio je vođa parade.
- Dobro, dobro, ja sam već gotov! - odgovorio je car. - Dobro mi stoji, zar ne?! - i okrenu se pred ogledalom kao da hoće još jednom pažljivo promotriti svoju raskošnu pojavu.
Komornici koji su bili zaduženi da mu nose skute podigli su ih tobože s poda i krenuli za njim držeći ruke u zraku i strahujući da se ne bi primijetilo da te skute i ne vide. I tako je car išao u mimohodu pod divnim baldahinom, dok je okupljena svjetina na ulicama i prozorima ponavljala: - Bože, novoj carevoj odjeći nema nigdje ravne! Kako su mu divni skuti! Kako mu sve krasno stoji!
Nitko nije htio priznati da ništa ne vidi, jer bi time priznao da je glup i da nije dorastao svojoj dužnosti. Do tada nijedna careva odjeća nije doživjela takvo priznanje.
Ali najednom je neko dijete povikalo: - Pa car je gol!
- Ah, Bože moj, taj nedužni glasić! - zabrzao je uplašeni otac.
Ali već istog trenutka se začuo šapat: - Dijete kaže da je car gol! Car je bez odjeće! I odmah zatim počeše svi u jedan glas vikati: - Car je bez odjeće! Bez odjeće!
Car je pretrnuo - vidio je i sam da je bez odjeće, ali je ipak odlučio ostati do kraja na mimohodu, pa je zauzeo još dostojanstvenije držanje. A komornici iza njega i dalje su nosili nepostojeće skute.
Princ Matija
- Mama, ispričaj mi jednu bajku. - rekao je mali Matija, kada ga je mama lijepo ušuškala u krevet.
- Može. Ovo je jedna nova - rekla je mama i namjestila se na krevetu blizu njega.
- Suuuuper! A hoće li imati i princa i zmaja i sve?
- Pa naravno da hoće. Kakava bi to bajka bila bez princa i barem jednog zmaja?
- Pa, da! Hajde mama.
- Dakle... Jednom davno, živio je jedan mali princ koji se zvao Matija.
- Kao ja mama?
- Da, baš kao ti.
- Ali ja nisam mali!
- Dobro onda... Bio jednom jedan mali, veliki princ koji se zvao Matija. Je li tako bolje?
- Da, tako može.
- Taj je princ Matija bio jako hrabar u srcu, ali bio je jako slabašan. Nije mogao ići u nijednu bitku protiv nijednog neprijatelja, jer bi se brzo umorio i mač mu je bio pretežak za nošenje. A jako je htio biti snažan kao i ostali vitezovi na dvoru.
- Ali zašto je bio tako slab mama?
- Nije imao snage jer nikada nije htio jesti povrće koje bi mu dalo snagu. Kad god su dvorski kuhari skuhali špinat ili blitvu ili brokulu, ma bilo koje povrće, a bili su to najbolji kuhari iz cijelog svijeta, princ Matija bi samo odgurnuo tanjur i rekao: "BLJAK!"
- Nešto kao i ja ponekad.
- Nije baš ponekad, nego svaki put.
- I što je princ napravio kada mu je svo povrće bilo baš tako bljakasto, jer i je, znaš, baš je bljak.
- E, vidiš, princ je imao tako malo snage da nije mogao pobijediti čak niti jednog malog, najmanjeg neprijateljčića. A onda je u kraljevstvo stigla vijest da se iz stoljetnog sna probudio najstrašniji zmaj koji je ikada živio na toj strani zemaljske kugle. Mnogi su se vitezovi hrabro krenuli boriti s njim, jer je taj zmaj bio jako opak ako mu ne bi dali svoju stoku za hranu. Ali, niti jedan se hrabri vitez nikada nije vratio.
- A princ Matija? Što je on napravio tako slab i bez snage? Nije valjda samo sjedio doma? Kakav bi to princ onda bio?
- Nije. Odlučio je da pod hitno mora postati jak. Naredio je kuharima da mu kuhaju samo ona jela koja imaju puno vitamina da ga ojačaju. I tako ti je on, iako mu se to ni najmanje nije svidjelo i najradije bi povikao: "bljak!", stalno jeo juhice, variva i ostala jela od povrća sa mesom, i dosta je i vježbao, da bude što jači. I tako je došao dan, kada je bez problema mogao dići težak mač, i još nositi težak oklop. Kada je vidio da je dovoljno jak, uzjahao je svog vranca, poljubio tatu kralja i mamu kraljicu i otišao pokazati zmaju gdje mu je mjesto.
- Sam?
- Potpuno sam, toliko je taj princ hrabar bio. A bio je i jako mudar, jer dok nije imao snage, puno je čitao pa je skupio puno znanja i naučio svašta o zmajevima. Znao je da ta vrsta zmaja ide spavati kada sunce izađe, jer po cijelu noć divljaju i seljanima kradu krave i koze i ostalu stoku, a ako im to bude premalo da budu siti, onda se strašno razljute. I tako, naš je princ gledao vidi li se negdje kakav dim koji se ujutro uzdiže iz zmajevih širokih nosnica kad diše i hrče.
I ugledao ga je! Stavio si je maramu oko ustiju i nosa da ne bi slučajno zakašljao zbog dima, jer bi bilo gadno da se zmaj probudi, i tiho, sasvim tiho mu je prišao. Samo se molio dragom Bogu da je poslije onoliko povrća dovoljno jak da može jednim udarcem srediti zmaja, jer ako zmaj bude samo malo ranjen, neće biti dobro!
- I je li bio dovoljno jak?
- Podignuo je mač, i to veoma lako, visoko iznad glave i... TRES! Sredio je zmaja!
- I je li on sada bio heroj u kraljevstvu?
- Pa naravno da je bio. U njegovu čast, kao osloboditelju naroda od opakog zmaja, priređena je velika gozba koja je trajala tri dana i tri noći.
- A što su jeli?
- Pa, svega je tu bilo. I kolača i svakakvih slatkiša, ali bilo je i voća i mesa i povrća.
- Ja ću reći kraj bajke, mama.
- Hajde, da čujem, pa spavanac.
- Sada, kada je sredio tog zločestog zmaja i kada je postao veliki heroj, sada je na miru mogao uzeti kolače i povrću reći: "BLJAK"! Znaš zašto?
- Zašto?
- Zato jer je dobro i čitati knjige i biti jako pametan, a ako slučajno opet dođe kakav strašan zmaj u kraljevstvo, onda će morati malo otrpjeti i pojesti povrće jer stvarno ne bi bilo u redu da jedan princ sjedi doma i samo čita, ako je kraljevstvo u nevolji. Pogotovo ako je taj princ još i heroj. Ako baš bude trebalo, onda će jesti povrće. Eto, tako. I živjeli su zauvijek sretno! Laku noć mama.
- Može. Ovo je jedna nova - rekla je mama i namjestila se na krevetu blizu njega.
- Suuuuper! A hoće li imati i princa i zmaja i sve?
- Pa naravno da hoće. Kakava bi to bajka bila bez princa i barem jednog zmaja?
- Pa, da! Hajde mama.
- Dakle... Jednom davno, živio je jedan mali princ koji se zvao Matija.
- Kao ja mama?
- Da, baš kao ti.
- Ali ja nisam mali!
- Dobro onda... Bio jednom jedan mali, veliki princ koji se zvao Matija. Je li tako bolje?
- Da, tako može.
- Taj je princ Matija bio jako hrabar u srcu, ali bio je jako slabašan. Nije mogao ići u nijednu bitku protiv nijednog neprijatelja, jer bi se brzo umorio i mač mu je bio pretežak za nošenje. A jako je htio biti snažan kao i ostali vitezovi na dvoru.
- Ali zašto je bio tako slab mama?
- Nije imao snage jer nikada nije htio jesti povrće koje bi mu dalo snagu. Kad god su dvorski kuhari skuhali špinat ili blitvu ili brokulu, ma bilo koje povrće, a bili su to najbolji kuhari iz cijelog svijeta, princ Matija bi samo odgurnuo tanjur i rekao: "BLJAK!"
- Nešto kao i ja ponekad.
- Nije baš ponekad, nego svaki put.
- I što je princ napravio kada mu je svo povrće bilo baš tako bljakasto, jer i je, znaš, baš je bljak.
- E, vidiš, princ je imao tako malo snage da nije mogao pobijediti čak niti jednog malog, najmanjeg neprijateljčića. A onda je u kraljevstvo stigla vijest da se iz stoljetnog sna probudio najstrašniji zmaj koji je ikada živio na toj strani zemaljske kugle. Mnogi su se vitezovi hrabro krenuli boriti s njim, jer je taj zmaj bio jako opak ako mu ne bi dali svoju stoku za hranu. Ali, niti jedan se hrabri vitez nikada nije vratio.
- A princ Matija? Što je on napravio tako slab i bez snage? Nije valjda samo sjedio doma? Kakav bi to princ onda bio?
- Nije. Odlučio je da pod hitno mora postati jak. Naredio je kuharima da mu kuhaju samo ona jela koja imaju puno vitamina da ga ojačaju. I tako ti je on, iako mu se to ni najmanje nije svidjelo i najradije bi povikao: "bljak!", stalno jeo juhice, variva i ostala jela od povrća sa mesom, i dosta je i vježbao, da bude što jači. I tako je došao dan, kada je bez problema mogao dići težak mač, i još nositi težak oklop. Kada je vidio da je dovoljno jak, uzjahao je svog vranca, poljubio tatu kralja i mamu kraljicu i otišao pokazati zmaju gdje mu je mjesto.
- Sam?
- Potpuno sam, toliko je taj princ hrabar bio. A bio je i jako mudar, jer dok nije imao snage, puno je čitao pa je skupio puno znanja i naučio svašta o zmajevima. Znao je da ta vrsta zmaja ide spavati kada sunce izađe, jer po cijelu noć divljaju i seljanima kradu krave i koze i ostalu stoku, a ako im to bude premalo da budu siti, onda se strašno razljute. I tako, naš je princ gledao vidi li se negdje kakav dim koji se ujutro uzdiže iz zmajevih širokih nosnica kad diše i hrče.
I ugledao ga je! Stavio si je maramu oko ustiju i nosa da ne bi slučajno zakašljao zbog dima, jer bi bilo gadno da se zmaj probudi, i tiho, sasvim tiho mu je prišao. Samo se molio dragom Bogu da je poslije onoliko povrća dovoljno jak da može jednim udarcem srediti zmaja, jer ako zmaj bude samo malo ranjen, neće biti dobro!
- I je li bio dovoljno jak?
- Podignuo je mač, i to veoma lako, visoko iznad glave i... TRES! Sredio je zmaja!
- I je li on sada bio heroj u kraljevstvu?
- Pa naravno da je bio. U njegovu čast, kao osloboditelju naroda od opakog zmaja, priređena je velika gozba koja je trajala tri dana i tri noći.
- A što su jeli?
- Pa, svega je tu bilo. I kolača i svakakvih slatkiša, ali bilo je i voća i mesa i povrća.
- Ja ću reći kraj bajke, mama.
- Hajde, da čujem, pa spavanac.
- Sada, kada je sredio tog zločestog zmaja i kada je postao veliki heroj, sada je na miru mogao uzeti kolače i povrću reći: "BLJAK"! Znaš zašto?
- Zašto?
- Zato jer je dobro i čitati knjige i biti jako pametan, a ako slučajno opet dođe kakav strašan zmaj u kraljevstvo, onda će morati malo otrpjeti i pojesti povrće jer stvarno ne bi bilo u redu da jedan princ sjedi doma i samo čita, ako je kraljevstvo u nevolji. Pogotovo ako je taj princ još i heroj. Ako baš bude trebalo, onda će jesti povrće. Eto, tako. I živjeli su zauvijek sretno! Laku noć mama.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)