Slabašan starac je otišao živjeti sa svojim sinom, snahom i
četverogodišnjim unukom. Starčeve su ruke drhtale, vid mu je bio
zamućen, a korak mu je posrtao. Obitelj je ručala zajedno za stolom. No,
djedove drhtave ruke i slab vid bi obrok učinile vrlo teškim... Zrna
graška su padala s vilice na pod. Kad je uzeo čašu, mlijeko se prolilo
po stolnjaku. Nered je ljutio sina i snahu.
"Moramo nešto učiniti
s djedom" - rekao je sin jednoga dana. Dosta mi je prolivenog mlijeka,
glasnog jedenja i hrane na podu. Stoga su muž i žena postavili mali stol
u kutu. Tu je djed jeo sam dok je ostatak obitelji uživao u jelu. Nakon
što je djed u međuvremenu razbio tanjur ili dva, hrana mu je
posluživana u drvenoj zdjeli. Kad bi obitelj pogledala u smjeru djeda,
ponekad bi vidjeli tugu u njegovim očima dok je sjedio sam. Usprkos
tome, jedine riječi koje je mladi par imao za njega su bile riječi
prijekora ako bi mu pao tanjur ili je prosuo hranu. Sve je to četverogodišnji unuk promatrao u tišini. Jednom
prije večere, otac je primijetio da se njegov sin igra s komadićima
drveta na podu. Blago ga je upitao:
"Što to radiš sine?" Dječak je
odgovorio:
"Oh, izrađujem zdjelice za tebe i mamu iz kojih ćete jesti
kada ja odrastem."
Četverogodišnjak se nasmiješio i nastavio sa svojim poslom. Ove
riječi su poput munje pogodile roditelje. Iako nisu prozborili niti
riječ, znali su što moraju učiniti. Te su večeri uzeli djeda za ruku i
nježno ga doveli za svoj stol. Do kraja svog života, starac je jeo
zajedno s obitelji. Činilo se da ni muž ni žena više nisu brinuli kada
je grašak pao na pod, kada se mlijeko prolilo, ili se stolnjak zaprljao.