Živjeli nekad davno car i carica koji su govorili svakog dana:
- Ah, kad bismo imali dijete!
A nikako ga nisu mogli dobiti. Ali, jedanput, kad se kraljica kupala, izmili neka žaba iz vode i reče joj:
- Tvoja želja će se ispuniti. Prije nego prođe godina dana, donijeti ćeš kćer na svijet.
Kako žaba reče tako se i dogodi i carica rodi djevojčicu, tako lijepu
da car nije znao što će od radosti, pa priredi veliko slavlje. Nije
pozvao samo rođake, prijatelje i poznanike, nego i mudre vile da bi bile
blage i naklonjene djetetu.
Bilo ih je trinaest u njegovom carstvu,
a pošto je imao samo dvanaest zlatnih tanjura, morala je jedna od njih
ostati kod kuće. Kad je slavlje bilo pri kraju, počeše mudre vile
darivati dijete svojim čudesnim darovima: jedna vrlinom, druga ljepotom,
treća bogatstvom i tako redom sa svim što se može poželjeti na ovome
svijetu. U trenutku kad je jedanaesta darovala svoje, iznenada uđe ona
trinaesta. Htjela se osvetiti što nije bila pozvana. Niti koga pogleda
niti pozdravi, samo glasno reče:
- Neka se careva kći u svojoj petnaestoj godini ubode vretenom i padne mrtva.
Ne rekavši više ni riječi, okrenu se i ode iz dvorane. Svi su bili
uplašeni, ali tada istupi dvanaesta koja još nije bila izrekla svoju
želju. Pošto nije mogla otkloniti zlo proročanstvo, nego ga samo
ublažiti, reče:
- Neka to ne bude smrt, nego stogodišnji dubok san.
Želeći sačuvati svoje drago dijete od te nesreće, kralj naredi da se
sva vretena u carstvu spale. Na djevojčici se počeše javljati svi darovi
mudrih vila, tako da je bila lijepa, čedna, ljubazna i razborita, pa ju
je svatko, tko ju je samo jednom vidio, zavolio. Ipak, dogodi se da,
baš na onaj dan kad je napunila petnaest godina, car i carica ne budu u
dvorcu i da djevojčica ostane sasvim sama. Počne švrljati okolo,
razgledavati sobe i odaje do mile volje, dok ne dođe do jedne stare
kule. Penjući se uskim, zavojitim stepenicama stiže do nekih malih
vrata. U bravi je bio zahrđali ključ. Kad ga ona okrenu, vrata se
otvoriše i ona u maloj sobici ugleda staru ženu kako sjedi s vretenom u
ruci i vrijedno prede lan.
- Dobar dan, bakice, - reče princeza - što ti to radiš?
- Predem - odgovori starica i klimnu glavom.
- A što ti je to što tako veselo skakuće - upita djevojka, uze vreteno
i htjede presti. Ali samo što ga je dotakla, zlo proročanstvo se ispuni
i ona se ubode u prst. U istom trenu, kad je osjetila ubod, ona padne na
staričin krevet i utonu u dubok san. Taj san se proširi po čitavom
dvorcu: car i carica, čim su stigli kući i ušli u dvoranu, zaspaše, a s
njima i cijela dvorska svita. Zaspaše i konji u štali i psi u dvorištu,
golubovi na krovu i muhe po zidovima, pa i vatra što je treperila na
ognjištu utihnu i zaspa, čak i kuhar, koji je baš tog trena htio povući
za kosu svog pomoćnika, jer je nešto zabrljao, pusti ga i zaspa. Stiša
se i vjetar. Na drveću oko dvorca nije se više micao ni jedan listić.
Oko dvorca počne rasti trnova živica koja je svake godine bila sve viša,
dok ga najzad nije sasvim obavila i prerasla da se više nije mogla
vidjeti ni zastava na vrh krova. Po svijetu se širila priča o lijepoj,
usnuloj Trnoružici - tako nazvaše carevu kćer - pa su s vremena na
vrijeme dolazili kraljevići i pokušavali se kroz trnje probiti u dvorac.
Nije im polazilo za rukom, jer ih je trnje, kao da ima ruke, hvatalo,
greblo i zaustavljalo, čega se mladići nisu mogli osloboditi, pa su tu
ostajali i umirali. Poslije dugo vremena dođe opet jedan kraljević u ovu
zemlju, pa je čuo kako neki starac priča o trnovoj živici, kako se iza
nje nalazi dvorac i u njemu već sto godina spava prelijepa careva kći
Trnoružica, car i carica i čitava dvorska svita. On je još od svog djeda
slušao da su mnogi kraljevići dolazili i pokušavali se probiti kroz
trnje, ali da su ostajali visiti na njemu. Tada mladić reče:
- Ja se ne bojim. Idem unutra vidjeti lijepu Trnoružicu.
Starac
ga je odvraćao, ali on nije slušao njegove riječi. Desilo se da je
upravo tada proteklo onih sto godina i došao dan kad se Trnoružica
trebala probuditi. Kad se kraljević približio živici, ona se pretvori u
velike lijepe cvjetove koji su se sami razmicali i propuštali ga, a onda
se opet za njim zatvarali. U dvorištu ugleda konje i carske hrtove kako
leže u dubokom snu. Na krovu su sjedili golubovi držeći svoje glavice
pod krilima. Kad je ušao u kuću, spavale su muhe na zidovima, kuhar je
još držao ruku kao da hoće šćepati momka, a služavka je sjedila pored
crnog pijetla, koga je trebalo operušati. Išao je dalje i u dvorani
našao čitavu dvorsku svitu kako leži i spava, a gore na prijestolju
spavali su car i carica. Sve je bilo toliko tiho da je mogao i svoj dah
čuti. Došao je naposljetku do one kule i otvorio vrata male sobe u kojoj
je spavala Trnoružica. Bila je tako lijepa da nije mogao oči od nje
odvojiti, pa se saže i poljubi je. Kako je poljupcem dotače, ona otvori
oči, probudi se i pogleda ga ljubazno. Upravo kad siđoše, probudi se
car, za njim carica i cijela dvorska svita i gledahu se začuđenih očiju.
Konji u dvorištu ustadoše i stresoše se, psi skočiše i zamahaše repom,
golubovi na krovu izvukoše glavice ispod krila, pogledaše oko sebe i
prhnuše u polje. Muhe poletješe sa zidova. U kuhinji zapucketa vatra i
počne kuhati jelo, pečenje opet zacvrči, kuhar prilijepi momku takvu
pljusku da je zajaukao, a služavka operuša pijetla. I kad se sve probudi
započne svadba kraljevića i Trnoružice, pa su živjeli sretno do kraja
svog života.