Razboli se žena nekog bogataša, pa kad osjeti da joj je blizu kraj, pozva kćer jedinicu i reče joj:
- Drago dijete, budi dobra i čestita, pa će ti svatko biti od pomoći.
Kad to reče, sklopi oči i izdahnu.
Djevojčica je svaki dan odlazila do majčinog groba i plakala. Nije
zaboravila majčine riječi. Kad je došla zima, pokri snijeg majčin grob
svojim bijelim pokrivačem, a kad ga sunce u proljeće okopni, bogataš se
oženi drugom ženom. Žena sa sobom dovede i svoje dvije kćeri, koje su
naoko bile lijepe i čiste, ali u srcu zle i prljave. Tako nastadoše
teški dani za sirotu pastorku.
- Zar će ova glupa guska sjediti s nama u sobi - govorile su.
- Tko želi kruha, mora ga i zaslužiti.
Oduzeše joj lijepe haljine, navukoše joj staru sivu pregaču i dadoše drvene klompe.
- Vidi ti ponosne princeze, kako se dotjerala - vikale su, smijale se i
odvele je u kuhinju. Tu je morala od jutra do mraka raditi teške
poslove, ustajati u ranu zoru, donositi vodu, ložiti vatru, kuhati i
prati. Osim toga, polusestre su joj radile svakojake pakosti, rugale joj
se i sipale joj u pepeo grašak i leću, a ona je morala sjediti i
prebirati. Uvečer, umorna od tolikog posla, morala bi leći kraj
ognjišta, jer nije imala svoje postelje. Kako je od pepela uvijek bila
prašnjava, nazvaše je Pepeljugom. Jednoga dana otac se spremao na sajam
pa upita pastorke što žele da im donese.
- Lijepih haljina - reče jedna.
- Bisera i dragog kamenja - reče druga.
- A ti, Pepeljugo, - upita otac - što bi ti željela?
- Otkinite, oče, prvu grančicu koja vam dodirne šešir kad se budete vraćali kući. Nju mi donesite.
Tako otac kupi objema pastorkama lijepe haljine, bisere i drago
kamenje, a kad je vraćajući se kući jahao kroz šumu, okrznu ga ljeskova
grančica i zbaci šešir. On je otkide i ponese.
Kad je došao kući,
dade pastorkama što su zaželjele, a Pepeljugi dade ljeskovu grančicu.
Pepeljuga mu zahvali, ode na majčin grob i zasadi grančicu; pri tom je
toliko plakala da su joj suze tekle niz obraze i zalijevale grančicu.
Grančica je od suza odmah počela rasti i postala lijepo drvo. Pepeljuga
je svaki dan tri puta odlazila na grob, plakala i molila, a svaki put bi
na drvo slijetala bijela ptičica, pa kad bi Pepeljuga izgovorila neku
želju, ptičica bi joj s grane bacila ono što je zaželjela. Dogodi se da
kralj te zemlje priredi svečanost koja je trebala trajati tri dana i na
koju je pozvao sve lijepe djevojke iz kraljevstva kako bi njegov sin
sebi odabrao nevjestu. Kad su dvije polusestre čule da će i one biti
pozvane, silno se obradovaše, pozvaše Pepeljugu i rekoše joj:
- Očešljaj nas, očisti cipele i pričvrsti kopče, ići ćemo na svečanost u kraljeve dvore.
Pepeljuga ih je poslušala, ali je gorko plakala jer je i ona željela ići na ples pa zamoli maćehu da i nju povedu.
- Zar da ti, Pepeljugo, - reče ova - takva, puna prašine i pepela, ideš u dvorac? Nemaš ni haljinu ni cipele, a plesala bi!
Kako je Pepeljuga i dalje molila, ona reče:
- Evo, sasula sam ti zdjelu leće u pepeo. Ako je za dva sata istrijebiš, možeš ići s nama.
Pepeljuga izađe na zadnja vrata u vrt i povika:
- O, vi pitome golubice, vi grlice i sve ptičice pod nebom, dođite i pomozite mi: Dobra zrnca u lončić, loša u trbuščić!
Odmah sletješe na prozor dvije bijele golubice, za njima dvije grlice, a
onda dolepršaše sve ptičice pod nebom i spustiše se na pepeo. Golubice
zaklimaše glavicama i, kljuc-kljuc, kljuc-kljuc, a za njima i sve druge
ptičice, pa potrijebiše sva dobra zrnca u zdjelu.
Nije prošlo ni sat
vremena, a one završile i odletjele. Tada djevojka, sva radosna, odnese
zdjelu maćehi, vjerujući da će sada smjeti ići na svečanost. Ali maćeha
reče:
- Ne, Pepeljugo, ti nemaš haljinu i ne znaš plesati. Svi će ti se smijati.
Kad se djevojka opet rasplakala, ona nastavi:
- Ali ako mi dvije pune zdjele leće istrijebiš za jedan sat iz pepela,
onda možeš ići. - A u sebi pomisli: "To neće nikako stići." Kad ona
prosu dvije zdjele leće u pepeo i ode, djevojka opet izađe u vrt i
povika:
- O, vi golubice, vi grlice i pitome ptičice pod nebom, dođite i pomozite mi trijebiti: Dobra zrnca u lončić, loša u trbuščić!
Opet na kuhinjski prozor sletješe dvije bijele golubice, pa dvije
grlice, a onda dolepršaše sve ptičice pod nebom i spustiše se na pepeo.
Golubice klimnuše glavicama pa; kljuc-kljuc, kljuc-kljuc, a za njima i
sve druge ptičice, i istrijebiše sva dobra zrna u zdjelu. Nije prošlo ni
pola sata, a one završiše i odletješe. Djevojka odnese zdjelu maćehi,
sva radosna, jer je pomislila da će sada i ona ići na svečanost. Ali
maćeha reče:
- Ništa ti ne pomaže. Nećeš s nama jer nemaš haljinu i ne znaš plesati. Mi bismo te se sramile.
Okrenu joj leđa i požuri za svojim oholim kćerima. Kad više nikog nije
bilo kod kuće, Pepeljuga ode na grob svoje majke pod lijesku i reče:
- Drvce drago, stresi grane, pa saspi srebro i zlato na me!
Jedna ptica joj baci zlatom protkanu haljinu i svilom i srebrom
izvezene cipelice. Ona se brzo obuče i potrča na svečanost. Njene
polusestre i maćeha je nisu mogle prepoznati. Bila je tako lijepa u
raskošnoj odjeći, da one pomisliše kako je kraljevska kći.
Na Pepeljugu nisu ni pomišljale, uvjerene da ona sjedi kod kuće u prašini i trijebi leću iz pepela.
Kraljević joj priđe, uze je za ruku i zaplesa s njom, pa je čitavo
vrijeme plesao samo s njom i nije joj htio ispustiti ruku, a kad bi je
neko drugi zamolio za ples, on je odgovarao:
- Ovo je moja plesačica.
Tako je ona plesala do večeri. Kad htjede krenuti kući, kraljević reče:
- Poći ću s tobom da te ispratim.
Htio je vidjeti čija je to kćer, ali ona mu pobježe i skoči u
golubinjak. Kraljević je čekao sve dok nije došao njen otac, kome je
kazao da je neznana djevojka skočila u golubinjak. Otac pomisli: "Da
nije Pepeljuga?"
Donesoše mu sjekiru i trnokop da razvali
golubinjak, ali unutra nikoga ne nađoše. Kad dođoše kući, Pepeljuga je
ležala u prašnjavim haljinama u pepelu, a petrolejka je tužno
svjetlucala kraj dimnjaka. Jer, ona je brzo iskočila s druge strane iz
golubinjaka i otrčala do ljeskovog drveta. Tamo je svukla lijepu haljinu
i stavila na grob, a ptica je odnijela. Onda je obukla svoju sivu
pregačicu i legla u kuhinju kraj pepela. Drugog dana, kad se svečanost
nastavila i roditelji sa sestrama otišli, ode Pepeljuga ponovo do
ljeskovog drveta i reče:
- Drvce drago, stresi grane, pa saspi srebro i zlato na me!
Ptica joj tada baci još gizdaviju haljinu. Kad se u toj odjeći pojavila
na svečanosti, svi su bili zadivljeni njenom ljepotom. A kraljević,
koji ju je čekao, odmah je uze za ruku i ponovno zaplesa s njom. Ako bi
je neko drugi zamolio za ples, on je govorio:
- To je moja plesačica.
Kad je pala večer i ona htjela otići, pođe i kraljević s njom da vidi u
koju će kuću. Ali ona pobježe u vrt iza kuće. Tamo je stajalo lijepo
veliko stablo na kojem su visile prekrasne kruške. Hitro kao vjeverica
uspne se Pepeljuga među granje i kraljević nije vidio kud je nestala.
Ali on opet pričeka dok ne dođe njen otac i reče mu:
- Neznana
djevojka je opet pobjegla. Mislim da se sakrila u kruškinom granju. Otac
opet pomisli: "Da nije Pepeljuga?" Naredi da mu donesu sjekiru i
posiječe drvo, ali ne nađoše nikoga. A kad uđoše u kuhinju, Pepeljuga je
već ležala u pepelu, jer je prije toga skočila sa stabla, vratila ptici
sa ljeskovog drveta lijepu haljinu i obukla svoju sivu pregačicu. I
trećeg dana, kad su roditelji i sestre otišli, pođe Pepeljuga na majčin
grob i reče drvetu:
- Drvce drago, stresi grane, pa saspi srebro i zlato na me!
Sad joj ptica baci haljinu koja je bila tako sjajna i raskošna kakvu
još nitko nije imao i cipelice od suhog zlata. Kad je u ovoj haljini
došla na svečanost, svi su zanijemili od divljenja. Kraljević je opet
plesao samo s njom i kad bi je netko drugi zamolio za ples, on je
govorio:
- To je moja plesačica.
Kad padne večer i Pepeljuga pođe
kući, kraljević je opet htio pratiti, ali ona mu tako brzo pobježe da je
nije mogao stići. Ali, kraljević se ovog puta poslužio lukavstvom.
Naredio je da se stepenice namažu smolom, pa kad je djevojka potrčala
kući, lijeva cipela joj se zalijepi i ostade. Kraljević je podiže i
vidje da je bila vrlo malena i od suhog zlata. Drugog dana dođe s
cipelicom Pepeljuginom ocu i reče mu:
- Nijedna druga neće mi postati žena osim one kojoj pristaje ova zlatna cipelica.
Dvije polusestre se silno obradovaše jer su imale lijepa stopala.
Starija uze cipelicu i pođe s majkom u sobu da je isproba. Kako je
cipelica bila premalena pa joj palac nije mogao stati, majka joj reče:
- Odsjeci palac! Kad budeš kraljica, nećeš trebati hodati. Djevojka
odsječe palac, ugura nogu u cipelicu, stisne zube od bola i izađe pred
kraljevića, a on je kao svoju nevjestu uze na konja i odjaha. Kad su
prolazili pored groba, na ljeskovom grmu sjedile su dvije golubice i
gukale:
"Gukni, gukni, golubice,
krv curi iz cipelice.
Cipela je premalena,
a nevjeste prave nema."
Kraljević pogleda njenu nogu i spazi kako je krv procurila. On okrenu
konja, vrati lažnu nevjestu i reče da to nije prava, i neka druga sestra
isproba cipelu. Sad druga ode u sobu, s mukom utiska prste u cipelu,
jer joj je peta bila prevelika, pa majka i njoj reče:
- Odreži petu. Kad budeš kraljica nećeš morati pješačiti.
Djevojka odreza komad pete, utisnu nogu u cipelu i izađe pred
kraljevića, a on je uze na konja kao svoju nevjestu i odjaha. Ali kad su
prolazili pored ljeskovog drveta, sjedile su na grani dvije golubice i
gukale:
"Gukni, gukni, golubice,
krv curi iz cipelice.
Cipela je premalena,
još nevjeste prave nema."
Kraljević pogleda njenu nogu i opazi kako je krv procurila iz cipele i
natopila bijelu čarapu, pa okrenu konja i lažnu nevjestu vrati kući.
- Ni ovo nije prava, - reče. - Imate li još kćeri?
- Ne - reče otac. - Tu je još samo Pepeljuga, siroče moje pokojne žene, ali ona vam ne može biti nevjesta.
A kad kraljević reče da mu je pokažu, povika maćeha:
- Ah, ne, ona je prašnjava i prljava, ne možemo vam je pokazati.
Kraljević, međutim, ostade pri svome pa su morali pozvati Pepeljugu.
Ona prvo opra ruke i lice pa izađe i pokloni se kraljeviću koji joj
pruži zlatnu cipelu. Tada ona sjedne na klupicu, skine drvenu i obuče
zlatnu cipelu koja joj je pristajala kao salivena. A kad je ustala i
kraljević je pogledao u lice, prepozna lijepu djevojku s kojom je plesao
i povika:
- Ovo je moja prava nevjesta!
Maćeha i polusestre se
skameniše i poblijediše od bijesa, a on uze Pepeljugu na konja i odjaha s
njom. Kad su prolazili pored ljeskovog drveta, zagukaše bijele
golubice:
"Gukni, gukni, golubice,
tu su zlatne cipelice
što djevojci dobro stoje
jer nevjesta prava to je."
A onda poletješe i spustiše se Pepeljugi na ramena, jedna s desne,
druga s lijeve strane. Kad je trebalo slaviti svadbu, dođoše se obje
polusestre dodvoriti i s Pepeljugom lažno dijeliti sreću. Kad su
mladenci pošli na vjenčanje, stade starija s desne, a mlađa s lijeve
strane Pepeljuge da joj budu pratilje, ali ih golubice, koje su ostale
na nevjestinim ramenima, otjeraše.
A Pepeljuga i kraljević ostaše sami u svojoj sreći, pa su živjeli dugo i sretno i ostali dobri i plemeniti.