Bio jednom jedan siromašan seljak. Sjedio je svake večeri kraj ognjišta i održavao vatru, a žena prela. Tada bi seljak govorio:
- Kako je žalosno što nemamo djece. Kod nas je tako tiho, a u drugim kućama bučno i veselo.
- Da, govorila je žena i uzdisala, kad bismo imali makar jedno, pa da je kao palac, ja bih bila zadovoljna.
Poslije sedam mjeseci žena rodi dijete, nimalo duže od palca, a oni rekoše:
- Dobili kako i zaželjeli, pa neka bude naše drago dijete.
Zbog malog rasta nazvaše
ga Palčić. Premda su ga dobro hranili, dijete nije naraslo, već ostade
onoliko koliko bješe prvog dana. No, dijete se činilo pametno i uskoro
se pokaza da je ono bistro i spretno stvorenjce kome polazi za rukom sve
što započne.
Seljak se jednog dana spremi u šumu po drva i reče u sebi: "Kad bih bar imao koga da dotjera kola za mnom."
- Oče, poviče Palčić - ja ću dotjerati kola, možeš se u me pouzdati, bit' će na vrijeme u šumi.
Čovjek se nasmije i reče:
- E, kad bi to moglo! Ti si premalen da vodiš konja na uzdi.
- To ne smeta, oče, samo ako majka hoće upregnuti konja. Ja ću mu sjesti u uho i dovikivati kuda treba ići.
- Dobro, pristane otac, da pokušamo.
Kad je došlo vrijeme, majka upregnu konja. Palčića stavi konju u uho, a on vikne:
- Điha! Điha!
Konj krenu kao da je
kočijaš pravi majstor i povuče kola ravno u šumu. U trenutku kad je mali
vikao "Điha, điha" - kad su kola ulazila u jednu oštru okuku, naiđoše
dva stranca.
- Čovječe, reče jedan, pa šta je ovo? Kola voze, kočijaš viče konju, a nema ga.
- To nisu čista posla, reče drugi. - Hajdemo za kolima da vidimo gdje će se zaustaviti.
Kola skrenuše u šumu i to baš prema onome mjestu gdje su sjekli drva. Kad Palčić ugleda oca, povika:
- Vidi, oče, evo mene s
kolima, spusti me. Otac lijevom rukom prihvati konja, desnom izvadi
sinčića iz uha i on radosno sjedne na jednu slamku. Kad stranci ugledaše
Palčića, od čuda su zanijemili. Onda jedan pozva drugoga na stranu i
tiho reče:
- Ovaj mališan bi nam mogao donijeti sreću. Mogli bi ga u nekom velikom gradu pokazivati za novac. Hajd'mo ga kupiti!
Oni priđoše seljaku i rekoše mu:
- Prodaj nam ovog mališana. Bit' će mu dobro kod nas.
- Ne, odgovori otac. - To je moj jedinac, ne bih ga prodao za sve blago ovoga svijeta.
Ali kad Palčić ču da je riječ o prodaji, uspuza se uz očev kaput, stade mu na rame i šapnu na uho:
- Samo ti mene prodaj, oče, ja ću se vratiti.
Tako ga otac prodade onoj dvojici za velik novac.
- Gdje hoćeš sjediti - upitaše ga oni.
- Stavite me na obod šešira. Tamo mogu šetati naokolo i gledati uokolo, a pasti neću.
Ljudi mu učiniše po volji, Palčić se oprosti od oca i krenuše. Išli su sve dok se nije smrklo. Tad mališan poviče:
- Spustite me dolje, prigustilo mi je.
- Ostani ti lijepo tamo gdje si, reče onaj na čijem je šeširu sjedio - meni to ništa ne smeta. I ptice mi ponekad urade nešto po šeširu.
- Ne, reče Palčić, ja znam šta je pristojnost, brzo me spustite dolje.
Čovjek skine šešir i pusti mališana na njivu kraj puta. On skoči i počne puzati po zemlji tamo-amo dok ne nađe mišju rupu i šmugne unutra.
- Laku noć, gospodo, putujte bez mene, poviče iznutra da im se naruga.
Oni potrčaše i počeše
gurati štapove u mišju rupu, ali trud im osta uzalud. Palčić se povlačio
sve dublje i dublje, pa kad pade noć, oni moradoše kući ljuti i prazne
torbe.Kad Palčić vidi da su otišli, izađe iz podzemnog hodnika.
"Noću je opasno hodati po oranici", reče on, "možeš slomiti i vrat i nogu!"
Srećom, naiđe na praznu puževu kućicu.
"Hvala Bogu", reče, "tu
mogu sigurno provesti noć", i smjesti se unutra. Ali upravo kad je htio
zaspati, ču kako prolaze dva čovjeka i jedan od njih govori:
- Kako bismo samo mogli onomu bogatašu uzeti novac i srebro?
- To bih ti ja mogao reći, doviknu mu Palčić.
- Šta to bi? – reče jedan lopov uplašeno – čuh da netko govori. Oni zastadoše i oslušnuše, a Palčić ponovo progovori:
- Povedite mene, ja ću vam pomoći.
- A gdje si ti?
- Tražite me pri zemlji i pazite odakle dolazi glas - odgovori on. Lopovi ga najzad nađoše i podigoše.
- Ti, patuljče jedan, kako ćeš nam ti pomoći - rekoše oni.
- Slušajte, odgovori on - ja ću se provući između željeznih šipki u bogataševu sobu i dodati ću vam što god hoćete.
- Može, rekoše oni. - Hajde da vidimo što možeš i znaš.
Kad stigoše do bogataševe kuće, Palčić se uvuče u sobu i odmah poviče iz sveg glasa:
- Što hoćete? Hoćete li sve što ovdje ima?
Lopovi se uplašiše i rekoše:
- Tiše! Da se tko ne probudi.
Ali Palčić se pravio da ne razumije pa ponovno vikne:
- Što hoćete? Hoćete li sve što ovdje ima?
To začu služavka koja je spavala u susjednoj sobi, uspravi se u krevetu i oslušnu. Ali lopovi koji su se od straha dali u bijeg, ponovno se ohrabriše i pomisliše:
- To nas mališa zafrkava.
Oni se vratiše i šapnuše mu:
- Budi ozbiljan i dodaj nam nešto.
Palčić opet poviče iz sve snage:
- Pa ja ću vam sve dodati, samo pružite ruku.
To je sasvim dobro čula
služavka koja je iz kreveta osluškivala i potrči na vrata, a lopovi
pobjegoše glavom bez obzira. Pošto nije mogla ništa vidjeti, služavka
pođe upaliti svjetlo. Tako za njom izađe i Palčić i neprimjećen ode u
sjenik. Pošto je sve pretražila i ništa nije našla, služavka legne natrag
u krevet misleći da je sanjala otvorenih očiju i ušiju.
Palčić se uspuza uz vlati
sijena i nađe sebi lijepo mjesta za spavanje. Mislio se tu do jutra
odmoriti, pa se onda vratiti kući svojim roditeljima. Ali još ga je
mnogo toga čekalo.
Kad je svanulo, služavka
ustade nahraniti stoku. Prvo pođe u sjenik i zahvati naramak sijena i to
baš onaj u kojem je spavao Palčić. Ali, on spavaše tako čvrsto da ništa
nije osjetio niti se probudio sve dok zajedno sa sijenom ne stiže kravi
u usta.
- O, Bože, poviče on - kako sam to dospio u mlin?
Ali ubrzo shvati gdje se nalazi pa dobro pripazi da ne padne među zube i ne bude zdrobljen. Tako je morao skliznuti u želudac.
- U ovoj sobici su zaboravili prozore, reče on - ni sunce ovamo ne dolazi, niti se svjetlo pali.
Smještaj mu se nije nimalo
dopao. A najgore je bilo što je kroz vrata dolazilo sve više sijena i
postajalo sve tjesnije. U velikom strahu on poviče što je mogao glasnije:
- Ne donosite više sijena, ne donosite više sijena!
Služavka, koja je upravo
muzla kravu, kad čuje da netko govori a nikoga ne vidi, i to onim istim
glasom koji je noćas čula, trgne se i toliko prepadne da klonu sa
stoličice i prolije mlijeko. Brzo se podigne i trčeći prema gospodaru
poviče:
- Joj! Gospodaru, krava je progovorila.
- Ti si poludjela, odgovori bogataš, ali ipak pođe u štalu vidjeti što je. Kad, samo što je ušao u štalu, Palčić opet poviče:
- Ne donosite više sijeno, ne donosite više sijeno.
Uplaši se i bogataš pa
naredi da kravu ubiju. I tako baciše i kravu i želudac u kojem je bio
Palčić. Palčić je mnogo muka imao da se izvuče van i baš kad je uspio
promoliti glavu, eto nove nesreće: dotrča gladan vuk i u jednom zalogaju
proguta čitav želudac. Ali Palčić nije gubio hrabrost. "Možda ću se",
mislio je, "moći sporazumjeti s vukom", i doviknu mu iz želudca:
- Dragi vujo, ja znam gdje ima divne hrane.
- Gdje to - upita vuk.
- U jednoj kući, uvući ćeš se kroz dimnjak i naći kolača, slanine i kobasica koliko god hoćeš.
I on mu točno opiše kuću svoga oca.
Vuku nije trebalo
ponavljati. On se noću uvuče kroz dimnjak, uđe u ostavu i najede se do
grla. Kad se zasitio, htjede izaći, ali je bio toliko debeo, da istim
putem više nije mogao van. Palčić je s tim i računao, pa sad počne
vrištati u vučjem trbuhu. Cičao je i podvriskivao koliko god je mogao.
- Smiri se, zaškripi vuk zubima, probuditi ćeš ljude.
- Da ne bi, reče mališan - ti si se sit najeo, hoću se i ja veseliti. Pa opet počne vikati iz sve
snage. Od te buke se najzad probudiše njegov otac i majka, potrče do
ostave i provire kroz pukotinu. Kad vidu da je unutra vuk, otrče
donijeti sjekiru i štap.
- Ti stani iza mene - reče čovjek kad uđu u sobicu – ako od mog udarca ne bude mrtav, trebaš ga ti udariti.
Palčić čuje glas svoga oca i poviče:
- Dragi oče, ja sam ovdje, evo me u vučjem trbuhu. A otac reče sav sretan:
- Hvala Bogu, vratilo nam se naše drago dijete!
On reče ženi da ostavi sjekiru da ne bi povrijedila Palčića, pa zamahne štapom i udari vuka po glavi tako snažno da se ovaj odmah sruši. Poslije toga izvuku mališana vani.
- Ah, reče otac, brinuli smo se za tebe! Gdje li si sve bio?
- Ah, oče, bio sam u mišjoj rupi, u kravljem želudcu, u vučjem trbuhu. Ali sad ostajem kod vas.
- A mi te više nećemo
prodati ni za sva blaga ovoga svijeta - rekoše roditelji milujući i
ljubeći svog dragog Palčića. Oni mu dadoše jesti i piti i napraviše mu
novo odijelo, jer se staro na putu poderalo.