Banuli su na verandu - dvoje djece u premalim kaputima.
"Gospođo, imate staroga papira?"
Imala
sam posla. Htjela sam reći ne a onda sam pogledala njihove noge.
Obuli su lagane sandale koje su bile natopljene snijegom.
"Uđite, pripremit ću vam šalicu toplog kakaa."
Nismo
razgovarali. Njihove mokre sandale ostavile su tragove na podu.
Poslužila sam ih kakaom i tostom s džemom da ih malo ugrijem jer je vani
bilo studeno. Zatim sam se vratila u kuhinju i nastavila sređivati
račune...
Prekinula me tišina u prednjoj sobi. Pogledala sam
unutra. Djevojčica je u rukama držala praznu šalicu i gledala u nju.
Dječak me otvoreno upitao:
- Gospođo, vi ste bogati?
- Jesam li bogata? Sveti Bože, nisam!
Pogledala sam otrcane navlake na naslonjačima. Djevojčica je brižljivo stavila šalicu natrag na tanjurić.
- Šalice pristaju uz tanjurić.
Glas
joj je bio ozbiljan, a vidljiva je bila glad, ali ne za hranom. Zatim
su otišli držeći zavežljaje papira, a vjetar im je puhao u lice. Nisu
rekli hvala. Nisu ni trebali. Učinili su više od toga. Obična plava
grnčarija, šalice i tanjurići. Ali pristaje jedno s drugim.
Kušala
sam krumpir i promiješala mast od pečenja. Krumpir i smeđa mast, krov
nad glavom, moj muž sa stalnim zaposlenjem - i to je išlo jedno s
drugim. Odmaknula sam stolice od vatre i uredila dnevnu sobu. Blatni
otisci malih sandala još su se uvijek nalazili u mom srcu. Ostavila sam
ih. Htjela sam da budu tamo u slučaju da opet zaboravim koliko sam
bogata.