Jacob i Wilhelm Grimm - Trnoružica

Živjeli nekad davno car i carica koji su govorili svakog dana:
- Ah, kad bismo imali dijete!
A nikako ga nisu mogli dobiti. Ali, jedanput, kad se kraljica kupala, izmili neka žaba iz vode i reče joj:
- Tvoja želja će se ispuniti. Prije nego prođe godina dana, donijeti ćeš kćer na svijet.
Kako žaba reče tako se i dogodi i carica rodi djevojčicu, tako lijepu da car nije znao što će od radosti, pa priredi veliko slavlje. Nije pozvao samo rođake, prijatelje i poznanike, nego i mudre vile da bi bile blage i naklonjene djetetu.
Bilo ih je trinaest u njegovom carstvu, a pošto je imao samo dvanaest zlatnih tanjura, morala je jedna od njih ostati kod kuće. Kad je slavlje bilo pri kraju, počeše mudre vile darivati dijete svojim čudesnim darovima: jedna vrlinom, druga ljepotom, treća bogatstvom i tako redom sa svim što se može poželjeti na ovome svijetu. U trenutku kad je jedanaesta darovala svoje, iznenada uđe ona trinaesta. Htjela se osvetiti što nije bila pozvana. Niti koga pogleda niti pozdravi, samo glasno reče:
- Neka se careva kći u svojoj petnaestoj godini ubode vretenom i padne mrtva.
Ne rekavši više ni riječi, okrenu se i ode iz dvorane. Svi su bili uplašeni, ali tada istupi dvanaesta koja još nije bila izrekla svoju želju. Pošto nije mogla otkloniti zlo proročanstvo, nego ga samo ublažiti, reče:
- Neka to ne bude smrt, nego stogodišnji dubok san.
Želeći sačuvati svoje drago dijete od te nesreće, kralj naredi da se sva vretena u carstvu spale. Na djevojčici se počeše javljati svi darovi mudrih vila, tako da je bila lijepa, čedna, ljubazna i razborita, pa ju je svatko, tko ju je samo jednom vidio, zavolio. Ipak, dogodi se da, baš na onaj dan kad je napunila petnaest godina, car i carica ne budu u dvorcu i da djevojčica ostane sasvim sama. Počne švrljati okolo, razgledavati sobe i odaje do mile volje, dok ne dođe do jedne stare kule. Penjući se uskim, zavojitim stepenicama stiže do nekih malih vrata. U bravi je bio zahrđali ključ. Kad ga ona okrenu, vrata se otvoriše i ona u maloj sobici ugleda staru ženu kako sjedi s vretenom u ruci i vrijedno prede lan.
- Dobar dan, bakice, - reče princeza - što ti to radiš?
- Predem - odgovori starica i klimnu glavom.
- A što ti je to što tako veselo skakuće - upita djevojka, uze vreteno i htjede presti. Ali samo što ga je dotakla, zlo proročanstvo se ispuni i ona se ubode u prst. U istom trenu, kad je osjetila ubod, ona padne na staričin krevet i utonu u dubok san. Taj san se proširi po čitavom dvorcu: car i carica, čim su stigli kući i ušli u dvoranu, zaspaše, a s njima i cijela dvorska svita. Zaspaše i konji u štali i psi u dvorištu, golubovi na krovu i muhe po zidovima, pa i vatra što je treperila na ognjištu utihnu i zaspa, čak i kuhar, koji je baš tog trena htio povući za kosu svog pomoćnika, jer je nešto zabrljao, pusti ga i zaspa. Stiša se i vjetar. Na drveću oko dvorca nije se više micao ni jedan listić. Oko dvorca počne rasti trnova živica koja je svake godine bila sve viša, dok ga najzad nije sasvim obavila i prerasla da se više nije mogla vidjeti ni zastava na vrh krova. Po svijetu se širila priča o lijepoj, usnuloj Trnoružici - tako nazvaše carevu kćer - pa su s vremena na vrijeme dolazili kraljevići i pokušavali se kroz trnje probiti u dvorac. Nije im polazilo za rukom, jer ih je trnje, kao da ima ruke, hvatalo, greblo i zaustavljalo, čega se mladići nisu mogli osloboditi, pa su tu ostajali i umirali. Poslije dugo vremena dođe opet jedan kraljević u ovu zemlju, pa je čuo kako neki starac priča o trnovoj živici, kako se iza nje nalazi dvorac i u njemu već sto godina spava prelijepa careva kći Trnoružica, car i carica i čitava dvorska svita. On je još od svog djeda slušao da su mnogi kraljevići dolazili i pokušavali se probiti kroz trnje, ali da su ostajali visiti na njemu. Tada mladić reče:
- Ja se ne bojim. Idem unutra vidjeti lijepu Trnoružicu.
Starac ga je odvraćao, ali on nije slušao njegove riječi. Desilo se da je upravo tada proteklo onih sto godina i došao dan kad se Trnoružica trebala probuditi. Kad se kraljević približio živici, ona se pretvori u velike lijepe cvjetove koji su se sami razmicali i propuštali ga, a onda se opet za njim zatvarali. U dvorištu ugleda konje i carske hrtove kako leže u dubokom snu. Na krovu su sjedili golubovi držeći svoje glavice pod krilima. Kad je ušao u kuću, spavale su muhe na zidovima, kuhar je još držao ruku kao da hoće šćepati momka, a služavka je sjedila pored crnog pijetla, koga je trebalo operušati. Išao je dalje i u dvorani našao čitavu dvorsku svitu kako leži i spava, a gore na prijestolju spavali su car i carica. Sve je bilo toliko tiho da je mogao i svoj dah čuti. Došao je naposljetku do one kule i otvorio vrata male sobe u kojoj je spavala Trnoružica. Bila je tako lijepa da nije mogao oči od nje odvojiti, pa se saže i poljubi je. Kako je poljupcem dotače, ona otvori oči, probudi se i pogleda ga ljubazno. Upravo kad siđoše, probudi se car, za njim carica i cijela dvorska svita i gledahu se začuđenih očiju. Konji u dvorištu ustadoše i stresoše se, psi skočiše i zamahaše repom, golubovi na krovu izvukoše glavice ispod krila, pogledaše oko sebe i prhnuše u polje. Muhe poletješe sa zidova. U kuhinji zapucketa vatra i počne kuhati jelo, pečenje opet zacvrči, kuhar prilijepi momku takvu pljusku da je zajaukao, a služavka operuša pijetla. I kad se sve probudi započne svadba kraljevića i Trnoružice, pa su živjeli sretno do kraja svog života.

Postojani kositreni vojnik

Neki dječak dobije za rođendan dvadeset i pet kositrenih vojnika. Svi su bili slični kao jaje jajetu, tek je jedan bio malo drugačiji: imao je samo jednu nogu. Kad su ih lijevali od neke stare žice, bješe posljednji, pa za nj nije doteklo kositra. No, stajao je čvrsto i ponosno kao i ostali. Poslušajte što je jadnik doživio i kakva ga je zadesila kob. Na stolu gdje poređaše vojnike bilo je mnoštvo svakakvih igračaka. Najviše se tu isticao prekrasan dvorac od šarenog kartona. U njemu i oko njega sve je bilo divno, no od sveg najdivnija balerina na vratima. Načinjena od papira, u haljini od tanahne svile, nosila je preko ramena modru vrpcu s blistavom zvijezdom. Ljupko je pružala ručice jer je bila plesačica, a jednu nogu bijaše tako iza sebe, da je kositreni vojnik nije mogao ni vidjeti. "To bi bila žena za mene!", pomisli vojnik očaran. "Moram se sa njom upoznati". I odmah se sakrije i stade je krišom promatrati. Čim se spusti mrak i ukućani odu na počinak, igračke se stanu obijesno zabavljati, pa nastane vika i komešanje. Vojnik i plesačica ostadoše jedini nepomični i tihi. Iza ponoći sve se umiri. Kad djeca ujutro ustanu, postave vojnika na otvoren prozor. Vjetar uznenada zalupi oknom i vojnik se, jao...strmoglavi s trećeg kata i zabuši bajonetom među kamenje pločnika. Mališani odmah pohitaju na ulicu, ali nikako da ga nađu. Uto udari pljusak. Kad kiša presta naiđu dva derana.
"Gle kositrenog vojnika!" kliknu jedan. " Neka se malo provoza čamcem!"
Začas načine čamac od novina, posade u nj vojnika i puste ga veselo, neka plovi niz jarak kraj pločnika, a pritom su ga oni pozorno pratili svojim pogledom. Voda bijaše jako nabujala, pa je čamac skakutao na valovima. Vojnik protrne, ali ostade uspravan, ni okom da bi trepnuo. Čamac otplovi u tamu pod neku dasku, a struja ga nosila sve brže i sve pomamnije. Kad je isplivao ispod mosta, zatutnji strahotan šum: voda se tu izlijevala u veliki kanal. Groza obuze vojnika, ali je ostao postojan, ponosan i uspravan, ni okom da bi trepnuo. Čamac se punio vodom, srljao u propast i za tren se survao u vrtlog, gdje i potone. Raskvašeni se papir podere, a vojnik propadne i odmah ga proguta neka riba. Kako je bilo mračno i tijesno u njenoj utrobi! No, nakon nekog vremena opet oko njega sine svjetlost dana i netko iznenađeno viknu:
" Kositreni vojnik!"
Naime ribu koja ga je progutala su uhvatili i na trgu prodali, pa je dospjela u kuhinju trećeg kata iste one kuće. Tu su je rasporili i u njoj našli vojnika.  Koje li čudnovate sudbine! Kositrenog vojnika stave na stol među one iste igračke. Ganut, on opet ugleda svoju dragu balerinu. Uto ga jedan od objesnih mališa, bez ikakva razloga baci u naloženu peć. Gledao je u izabranicu svog srca, a ona mu je milo uzvraćala pogled. Vojnik osjeti užasnu vrućinu, no nije znao je li to od plamena ili od ljubavi. I već se počeo taliti, ali je ostao postojan, uspravan, s puškom na ramenu. Ni okom da bi trepnuo. Najednom se otvore vrata, nahrupi propuh i podigne malu plesačicu, a ona poleti poput vile ravno u peć, gdje za tren oka nestade. Kad je sutradan djevojka čistila peć, našla je ostatke vojnika, malu grudicu - kositreno srce. Od plesačice ostala je njezina zvijezda, koja je stajala uz kositreno srce.

Ivica i Marica

Bio jednom jedan drvosječa koji je sa ženom i dvoje djece živio u maloj kolibi na kraju velike šume. Bili su jako siromašni. Često ni kruha nisu dovoljno imali. A žena je bila maćeha djeci – dječaku i djevojčici. Dječak se zvao Ivica, a djevojčica Marica.
Zemljom je vladala glad. Nesretni drvosječa jedva je prehranjivao svoju obitelj. Jedne večeri, kad ni kruha nisu više imali, žena reče:
– E, ovako se više ne može. Biti će najbolje da djecu odvedemo daleko u šumu i tamo ih ostavimo. Naložiti ćemo im vatru, neka se griju. Možda će ih netko dobar pronaći i uzeti k sebi. Poslije, kad bude bolje, možemo ih mi opet uzeti.
Nesretni otac se pobuni i reče da on to nikako ne može učiniti. Ali je zla žena navaljivala sve dotle dok on, utučen i bespomoćan, na kraju ne pristade učiniti onako kako je ona predlagala. Djeca, koja od gladi nisu mogla zaspati, su sve čula i Marica gorko zaplaka.
Ivica je tješio svoju sestricu:
– Ne plači, Marice. Biti će dobro.
Kad su otac i maćeha zaspali, Ivica se polako išulja iz kuće. Nebo je bilo puno mjesečine i sjaja zvijezda. Bijeli kamenčići rasuti po dvorištu, blistali su poput dragog kamenja. Ivica ih pokupi, napuni džepiće svojih hlačica, lagano se vrati u kuću i reče Marici:
– Ne brini, sestrice! Biti će sve dobro. Spavaj.
I djeca zaspaše, svladana strahom i umorom. Tek što je svanulo, maćeha probudi djecu.
– Ustajte, djeco! Idemo u šumu po drva.
Dade svakom po komadić kruha i krenuše, jedno za drugim. Ivica je išao zadnji i stalno zastajkivao. To je on bacao bijele kamenčiće da obilježi stazu i da se poslije sa sestrom vrati kući. Maćeha primjeti da on nešto radi pa ga upita:
– Zašto se stalno okrećeš, Ivice?
– Gledam u moje bijelo mače. Eno ga, gore, na krovu kuće.
Maćeha nikakvo mače nije vidjela, ali ušuti i krene dalje. Uskoro su zašli duboko u šumu. Otac ode siječi drva, a djeca nakupiše suhog granja pa im maćeha naloži veliku vatru i reče:
– Sjedite tu, kraj vatre. Odoh ja pomoći ocu. Poslije ćemo zajedno kući.
Djeca poslušaše. Uskoro, od umora i straha zaspaše. Kad su se probudila, bila je uveliko noć. Marica zaplaka, a Ivica je počne tješiti.
– Ne plači, sestrice. Čim dođe Mjesec, odvesti ću te kući.
I zaista. Čim se Mjesec odvoji od planine, nebo se osu sjajem, a kamenčići zablještaše poput malih zvijezda. Dugo su djeca išla tragom kamenčića do svoje kuće. Tek u zoru zakucaše na vrata.
Maćeha ih izgrdi što su se zadržali u šumi, a otac je dugo grlio svoju djecu, presretan što su opet zajedno.
Uskoro opet glad uđe u malu kolibu. Maćeha reče ocu:
– Osim nešto kruha, u kući nemamo ni trunka hrane. Odvedimo djecu u šumu! Naći će ih neki dobar čovjek i uzeti k sebi. Kada nama bude bolje, vratiti ćemo ih kući.
Zaludu se nesretni otac opirao. Žena je navaljivala i navaljivala pa on, na kraju, pristade. Djeca su čula i ovaj razgovor. Ivica požuri po kamenčiće, ali su i vrata i prozori bili čvrsto zatvoreni. Marica zaplaka, a Ivica je tješio sestricu:
– Ne boj se! Biti će sve dobro.
Ujutro, rano, maćeha probudi djecu, dade im po komadić kruha i tako krenuše u šumu. I opet je Ivica bio zadnji i bacao mrvice kruha na stazu. Duboko u šumi otac ode nasiječi drva, maćeha naloži vatru i reče:
– Sjedite tu i čekajte nas! Odoh pomoći ocu. Poslije ćemo zajedno kući.
Djeca pojedoše komadić kruha što ga Marica izvadi iz svoje pregačice i zaspaše. Kad su se probudili, bila je već uveliko noć. Vatra se ugasila. Marica zaplaka, a Ivica joj reče:
– Ne plači, sestrice! Čim dođe Mjesec, odvesti ću te kući.
Kad se Mjesec pojavi iznad planine, sva noć se rasvijetli, ali mrvica kruha nigdje ne bi. Gladne ptice su ih pozobale još za dana.
– Ne plači, Marice – reče Ivica. – Naći ću ja put do kuće.
I uze bratac sestricu za ruku. Išli su išli, ali puta ne nađoše. I sutradan su stazu tražili, ali je šuma bivala sve gušća. Tek trećeg dana, kada od gladi i umora nisu mogli dalje, doletje neka snježnobijela ptica. Ne plašeći ih se nimalo, mašući krilima, pozva djecu za sobom. Išli su tako Ivica i Marica za pticom sve dok ne stigoše do nekakve male kuće. I zastadoše zadivljeni. Gle čuda! Kućica bijaše sva napravljena od medenjaka, marcipana, čokolade. Djeca počeše grickati od svega pomalo, a nekakav glas reče:
– Tko mi kuću moju dira? Tko mi ne da mira!
Ivica i Marica odgovoriše:
- Vjetar ludi što iz gore gudi, on ti kuću dira, on ti ne da mira!
I nastaviše se gostiti. Na kućici se otvore vrata i na njima se pojavi nekakva starica, pogurena, krezuba; ona reče kreštavim glasom:
- Dobra moja dječice! Samo vi ručajte! Uđite u kuću. Dati će vama baka još kolačića.
Djeca poslušaše staricu. A ona ih nahrani i mlijekom napoji i u bijele krevetiće na spavanje odvede. Samo to nije bila nikakva dobra baka. Bila je to zla vještica koja je voljela mamiti djecu k sebi da ih može zatvoriti u svoju kućicu od kolača. Ujutro, vještica grubo prodrma djecu, razbudi ih, Ivicu zatvori u kavez, a Marici naredi:
- Hajde ljenjivice! Donesi vode, spremi svome bratu doručak. Mora se dobro ugojiti kako bih ga mogla što brže pojesti.
Marica gorko zaplaka, ali je morala poslušati vješticu. Dani su prolazili. Marica je prala, vodu nosila, bratu hranu kuhala. Vještica je svaki dan prilazila kavezu:
- Pruži prst Ivice! Jesi li se ugojio?
Pametni dječak bi kroz rešetke provukao nekakvu tanku kost, a vještica, koja nije dobro vidjela, ljutila se što je dijete i dalje mršavo. Najzad izgubi strpljenje i naredi:
- Marice, naloži veliku vatru! Neću više čekati!
Jadna Marica opet zaplaka. Plakala je, plakala, ali nije znala što napraviti. U neka doba vještica joj reče:
- Vidi je li vatra dovoljno jaka. Želim i kruh ispeći.
Djevojčica se dosjeti:
- Kako mogu vidjeti kad su vrata tako visoko.
- Glupa gusko! - naljuti se vještica - Nisu vrata visoko. Vidi kako ja mogu pogledati.
Istog trena kad se vještica približila peći i prignula se vratašcima, Marica je svom snagom gurne u vatru, čvrsto priklopi vratašca i zalupi rezu. Tako nestade zle vještice. A Marica pritrči kavezu, oslobodi Ivicu vičući iz sveg glasa:
- Slobodni smo, slobodni! Vještica je mrtva.
Njihovoj radosti i veselju nije bilo kraja. Nakupili su pune džepove kolača i medenjaka. Pronašli su i vještičino blago, pa i od njega uzeše. Onda požuriše da odu što dalje od vještičine kuće.
Začarana šuma se pred njima otvarala i djeca začas stigoše do nekakve velike rijeke. A na njoj ni mosta, ni skele. Djeca ugledaše jednu patku pa povikaše:
- Patkice, milenice! Duboka je voda, nemamo broda. Idemo daleko, prenesi nas preko!
Patka ih prenese preko vode i djeca nastaviše put. Šuma je bivala sve rjeđa, dok je sasvim ne nestade. Na rubu šume ukazala se njihova kućica. Ivica i Marica potrčaše. Proviriše kroz prozor i vidješe svoga oca, samog, tužnog. Kucnuše o okno.
Otac podiže glavu, ugleda ih. Dugo je grlio svoju dječicu. Visoko ih dizao u zrak, ljubio, čvrsto držao. Da se više nikada ne rastave.
I nisu se rastajali. Živjeli su dugo, sretno sve do kraja svoga života...

Zlatokosa i tri medvjeda

Nekada davno, živjela u šumskoj kolibici obitelj medvjeda. Tata medvjed je bio velik, mama medvjedica je bila nešto manja, a treći, mali medvjedić, je bio najmanji. Svaki od njih imao je svoj krevet za spavanje, stolac za sjedenje i zdjelicu za kašu. Jednoga jutra, mama medvjedica je za doručak skuhala finu kašu. Kaša je bila jako vruća i obitelj medvjeda je odlučila poći u šetnju dok se kaša ne ohladi. U kućici pored šume stanovala je sa svojim roditeljima djevojčica Zlatokosa. Imala je plave oči i dugu zlaćanu kosu. Po njoj je i nazvaše Zlatokosa. Voljela je šetati šumom i po čitav dan se igrati na šumskoj livadi. Njezina majka ju je često upozoravala da se ne udaljuje previše od kuće. Toga jutra, izađe Zlatokosa iz kuće i krene prema šumi. Htjela je ubrati malo šumskog cvijeća i odmah se vratiti. Ali, lijepog, šumskog cvijeća je bilo posvuda i Zlatokosa je sve dublje ulazila u šumu. Odjednom se Zlatokosa našla pred nekakvom kolibicom. Provirila je kroz prozor i ugledala zdjelice s hranom na postavljenom stolu. Zlatokosa je bila jako gladna, pa otvori vrata i uđe u kolibicu. Kašica je mirisala, a Zlatokosa priđe najvećoj zdjelici i malo okusi. Bijaše još prevruća. Priđe srednjoj zdjelici, ali je jelo u njoj bilo već hladno. Zato i nju ostavi i uzme zalogaj iz najmanje zdjelice. Ta je bila baš kako treba, pa djevojčica pojede svu kašu. Zlatokosa se pokuša popeti na jedan stolac, ali je on bio previsok. Bio je to stolac tate medvjeda. Zatim je sjela u nešto manji stolac. Bio je to stolac mame medvjedice, ali joj ni taj nije odgovarao. Tek je treći stolac bio kao napravljen za nju. Bio je to stolac malog medvjedića. Ali, kada je Zlatokosa ustajala, stolac se polomio! Zlatokosoj su se oči sklapale od umora, pa ona pođe na kat, gdje nađe tri kreveta. Prvo skoči na krevet tate medvjeda, ali on joj bijaše odveć tvrd. Potom leže na krevet mame medvjedice, ali joj se on učini odviše mekan. Konačno se ispruži po krevetu malog medvjedića, jer joj je tu bilo baš kako treba. Zlatokosa zaspi. Dok je ona tako spavala, u kolibicu se vratiše njezini stanovnici: tata medvjed, mama medvjedica i mali medvjedić. Kad tata medvjed ugleda žlicu u svojoj zdjeli, reče dubokim glasom:
"Netko je dirao moju kašu!" I mama medvjedica vidje u svojoj zdjeli žlicu, pa reče:
"Netko je dirao i moju kašu!" A kad mali medvjedić vidje svoju zdjelicu praznu, zaplaka i povika: "Netko je pojeo moju kašu!" Onda medvjedi pogledaše uokolo, pa redom povikaše:
- Netko je sjedio na mojem stolcu!
- Netko je sjedio i na mojem stolcu!
Mali medvjedić zaplaka i povika:
"Netko je sjedio na mojem stolcu i polomio ga!"
"Uh, kako sam ljut!" - rekao je tata medvjed.
"I ja sam ljuta!" - viknula je mama medvjedica.
"Ja sam jako tužan!" - plakao je medvjedić. I tri medvjeda krenuše uz stepenice. Tata medvjed je vidio da je netko dirao njegov krevet, pa povika:
"Netko je ležao na mojem krevetu!". Onda mama medvjedica opazi da je i na njezinom krevetu netko ležao, pa povika:
"Netko je ležao i na mojem krevetu!".  A kad medvjedić priđe svojem krevetiću, povika slabašnim glasom:
"Netko je zaspao u mojem krevetiću i još uvijek spava!" Na te se riječi Zlatokosa probudi i pored krevetića ugleda tri medvjeda. Uplašena skoči, pa jurnu niz stepenice koliko god je brže mogla, projuri kroz vrata i počne trčati sve dok nije ugledala svoju kuću na kraju šume. Poslije toga je bolje slušala svoju majku, nije lutala šumom, nije nepozvana ulazila u tuđu kuću i nije jela kašu namijenjenu drugima. A obitelj medvjeda; tata medvjed, mama medvjedica i mali medvjedić, napraviše novu kašu, popraviše polomljenju stolčicu, poravnaše svoje krevete i više nikada nisu ostavljali kašu samu da se hladi.