Ružica Leš - Ptica rugalica

Ku – ku- ku-ku! – čuo se pjev iz krošnje stabla.
Ku – ku-ku-ku! Tako sam sam! Kad bih barem imao nekoga sa kime bih se družio! – žalio se Kukumaru.
Tada je začuo pjesmu: „Rega ,rega kvak Naš je život lak!„
„Ku- ku-ku-ku! A kakva su to smiješna stvorenja ! Ne hodaju, ne lete i sve su zelene! – smijao se tako glasno Kukumaru da je njegov smijeh dopro do paučice Popi, koja je baš dovršavala svoj novi dom u podnožju Kukumarova stabla.
„To su žabe Kukumaru ako nisi znao.”
„A vidi ih samo! Kako su smiješne! Još se prave da znaju pjevati!“- smijao se Kukumaru, te stade snažno mahati svojim krilima.
“Ha- ha- ha!”
„Ne rugaj im se Kukumaru!„ – dobacio je Jelenko, maleni kukac koji je tražio hranu na Kukumarovom stablu.
„Svaki dan ista pjesma! Sjediš tamo visoko gore i rugaš se svima koji prolaze. Pa onda plačeš kako si sam!„
„Ma tko si sada ti!? Dođi, pokaži se, ako se usudiš!?„ – sada je već ljutito vikao Kukumaru.
Jelenka je bilo pomalo strah, on je bio sasvim malen kukac, a Kukumaru tako velik. Ali, ipak je skupio svoju hrabrost i stao na granu ispred Kukumarua.
„Ma vidi ti njega! Tako mali, a tako snažna glasa!„
„Možda sam malen i možda ne mogu letjeti, ali imam oštre rogove i mogu te ubosti!“
„Ha- ha- ha!„ – smijao se i dalje Kukumaru.
Tada se munjevitom brzinom spustila i paučica Popi sa grane.
„I ja sam mala, ali imam puno nogu i mogu plesti dugačke niti!“
„HA – ha- ha! – smijao se Kukumaru. „Baš ste smiješni! Ti imaš Popi tako mnogo nogu da se sve čudim kako se ne spotakneš o njih. A tvoj prijatelj Jelenko mali stas i te male, smiješne vrškiće na glavi, pitam se da li vidi uopće kuda hoda!” – i dalje se rugao Kukumaru.
„Pa pogledajte mene samo! Divan stas i još bolji glas!“ – hvalisao se Kukumaru.
Popi je tužno spustila svoje oči prema Jelenku, nije se osjećala dobro kada je čula kako im se ptica rugalica ruga. A Jelenko iako je bio tužan i nije volio da mu drugi govore da je malen, ponosno je podigao svoje male roščiće i rekao Popi : „Dođi Popi, s njime se ne može lijepo razgovarati, najbolje da pronađemo neko drugo stablo.„
„Idite, idite! Ne trebam vas! Već ću ja pronaći neke prijatelje!“- smijao se Kukumaru.
Popi i Jelenko uputili su se kroz gustu šumu u potrazi za novim stablom.
„Znaš Popi nemoj ga slušati! Ja se divim svim tvojim nogama kako mogu brzo i spretno splesti mrežu bez i jedne greške! „ – pokušavao ju je oponašati Jelenko, ali se sapleo o svoje noge i zamalo pao.
„Hvala ti Jelenko! „- vratio se osmijeh na Popino lice. „ A i ti Jelenko nemoj ga slušati. Tvoji roščići su tako snažni i oštri da se osjećam sigurno kada sam uz tebe; a i uvijek znaš nabaciti neku dobru šalu da me nasmiješ!“. Sada već vidno sretni krenuli su u potragu za novim stablom, daleko od Kukumaru i njegovih rugalica.
Cijela šuma je sada već znala, a i čula za Kukumarua – pticu rugalicu. Nadaleko je prodirao njegov gromki pjev: ku-ku-ku-ku.
„Ku- ku- ku- ku! Tako sam tužan i sam! Ku-ku-ku-ku! Žalost me mori cijeli dan!“ – jadikovao je i dalje Kukumaru. A u trenutku između njegova kukanja i ruganja dopro je do njega zvonki pjev….
„O, što li je to sada? Čini mi se da se čuje iz mojih grana!?„ – na trenutak je prestao kukati Kukumaru i krenuo je slijediti taj neodoljivo privlačan pjev…
Kad tamo skriven u krošnji nalazio se maleni slavuj. Svi koji bi čuli njegovu božanstvenu melodiju nisu ostali ravnodušni, pa tako ni Kukumaru. Sjeo je na granu pokraj slavuja i opijen njegovom melodijom po prvi puta je slušao.
Slušao je tužnu pjesmu slavuja koja je pričala o dalekim prostranstvima koja je prošao u potrazi za svojim domom i prijateljima.
Kada je pjesma utihnula Kukumaru se obrati slavuju : „Divan glas imaš! To ti moram priznati!“
„O hvala ti! „ – veselo je odvratio slavuj. „Već sam mnoge zemlje prošao, a nikako da nađem neko stablo gdje bih savio svoje gnijezdo! Svugdje mi se rugaju da sam malen i da nema nikakve koristi od mene. „ Tužno je nastavio. „ A i ovom šumom sam čuo glas o nekoj ptici – ptici rugalici. Tako me strah da ne naletim na nju, kažu da je jako strašna! „
Tuga je sjela na Kukumarovo srce. „Zar tako oni misle o meni!? „Ja sam se samo htio šaliti s njima. Mislio sam da ih to zabavlja .„ – pomislio je u sebi Kukumaru.
Tada je glasno rekao : „ A ne, nema ti ovdje nikakve ptice rugalice! Čuo sam da je ovih dana odletjela! Moje stablo je dovoljno veliko i za tvoje gnijezdo, ako želiš možeš ga sagraditi ovdje.„
„O , pa to bi bilo lijepo! A i sviđa mi se ova šuma, svi su nekako ljubazni u njoj!“ – veselo je zacvrkutao slavuj.
I tako je onaj strašni Kukumaru koji se uvijek rugao svima, pronašao nekoga za koga je vrijedilo promijeniti se, jer nitko ne voli biti tužan i sam, te kukati cijeli dan.  Od toga dana šumom se više nije orio snažan „ku-ku-ku-ku, tako sam tužan i sam“ , već su čarobni zvuci slavujeve pjesme ispunile mnoge krošnje a i srca svojom očaravajućom simfonijom ljubavi i zajedništva.

Jacob i Wilhelm Grimm - Palčić

Bio jednom jedan siromašan seljak. Sjedio je svake večeri kraj ognjišta i održavao vatru, a žena prela. Tada bi seljak govorio:
- Kako je žalosno što nemamo djece. Kod nas je tako tiho, a u drugim kućama bučno i veselo.
- Da, govorila je žena i uzdisala, kad bismo imali makar jedno, pa da je kao palac, ja bih bila zadovoljna.

Poslije sedam mjeseci žena rodi dijete, nimalo duže od palca, a oni rekoše:

- Dobili kako i zaželjeli, pa neka bude naše drago dijete.

Zbog malog rasta nazvaše ga Palčić. Premda su ga dobro hranili, dijete nije naraslo, već ostade onoliko koliko bješe prvog dana. No, dijete se činilo pametno i uskoro se pokaza da je ono bistro i spretno stvorenjce kome polazi za rukom sve što započne.
Seljak se jednog dana spremi u šumu po drva i reče u sebi: "Kad bih bar imao koga da dotjera kola za mnom."
- Oče,  poviče Palčić - ja ću dotjerati kola, možeš se u me pouzdati, bit' će na vrijeme u šumi.
Čovjek se nasmije i reče:

- E, kad bi to moglo! Ti si premalen da vodiš konja na uzdi.

- To ne smeta, oče, samo ako majka hoće upregnuti konja. Ja ću mu sjesti u uho i dovikivati kuda treba ići.

- Dobro,  pristane otac, da pokušamo.
Kad je došlo vrijeme, majka upregnu konja. Palčića stavi konju u uho, a on vikne:

- Điha! Điha!
Konj krenu kao da je kočijaš pravi majstor i povuče kola ravno u šumu. U trenutku kad je mali vikao "Điha, điha" - kad su kola ulazila u jednu oštru okuku, naiđoše dva stranca.
- Čovječe, reče jedan, pa šta je ovo? Kola voze, kočijaš viče konju, a nema ga.
- To nisu čista posla, reče drugi. - Hajdemo za kolima da vidimo gdje će se zaustaviti.
Kola skrenuše u šumu i to baš prema onome mjestu gdje su sjekli drva. Kad Palčić ugleda oca, povika:
- Vidi, oče, evo mene s kolima, spusti me. Otac lijevom rukom prihvati konja, desnom izvadi sinčića iz uha i on radosno sjedne na jednu slamku. Kad stranci ugledaše Palčića, od čuda su zanijemili. Onda jedan pozva drugoga na stranu i tiho reče:
- Ovaj mališan bi nam mogao donijeti sreću. Mogli bi ga u nekom velikom gradu pokazivati za novac. Hajd'mo ga kupiti!
Oni priđoše seljaku i rekoše mu:

- Prodaj nam ovog mališana. Bit' će mu dobro kod nas.
- Ne, odgovori otac. - To je moj jedinac, ne bih ga prodao za sve blago ovoga svijeta.
Ali kad Palčić ču da je riječ o prodaji, uspuza se uz očev kaput, stade mu na rame i šapnu na uho:
- Samo ti mene prodaj, oče, ja ću se vratiti.

Tako ga otac prodade onoj dvojici za velik novac.

- Gdje hoćeš sjediti - upitaše ga oni.
- Stavite me na obod šešira. Tamo mogu šetati naokolo i gledati uokolo, a pasti neću.
Ljudi mu učiniše po volji, Palčić se oprosti od oca i krenuše. Išli su sve dok se nije smrklo. Tad mališan poviče:
- Spustite me dolje, prigustilo mi je.
- Ostani ti lijepo tamo gdje si, reče onaj na čijem je šeširu sjedio - meni to ništa ne smeta. I ptice mi ponekad urade nešto po šeširu.
- Ne, reče Palčić, ja znam šta je pristojnost, brzo me spustite dolje.
Čovjek skine šešir i pusti mališana na njivu kraj puta. On skoči i počne puzati po zemlji tamo-amo dok ne nađe mišju rupu i šmugne unutra.
- Laku noć, gospodo, putujte bez mene, poviče iznutra da im se naruga.
Oni potrčaše i počeše gurati štapove u mišju rupu, ali trud im osta uzalud. Palčić se povlačio sve dublje i dublje, pa kad pade noć, oni moradoše kući ljuti i prazne torbe.Kad Palčić vidi da su otišli, izađe iz podzemnog hodnika.
"Noću je opasno hodati po oranici", reče on, "možeš slomiti i vrat i nogu!"
Srećom, naiđe na praznu puževu kućicu.
"Hvala Bogu", reče, "tu mogu sigurno provesti noć", i smjesti se unutra. Ali upravo kad je htio zaspati, ču kako prolaze dva čovjeka i jedan od njih govori:
- Kako bismo samo mogli onomu bogatašu uzeti novac i srebro?
- To bih ti ja mogao reći, doviknu mu Palčić.
- Šta to bi? – reče jedan lopov uplašeno – čuh da netko govori. Oni zastadoše i oslušnuše, a Palčić ponovo progovori:
- Povedite mene, ja ću vam pomoći.

- A gdje si ti?
- Tražite me pri zemlji i pazite odakle dolazi glas - odgovori on. Lopovi ga najzad nađoše i podigoše.
- Ti, patuljče jedan, kako ćeš nam ti pomoći - rekoše oni.
- Slušajte, odgovori on - ja ću se provući između željeznih šipki u bogataševu sobu i dodati ću vam što god hoćete.
- Može, rekoše oni. - Hajde da vidimo što možeš i znaš.

Kad stigoše do bogataševe kuće, Palčić se uvuče u sobu i odmah poviče iz sveg glasa:
- Što hoćete? Hoćete li sve što ovdje ima?

Lopovi se uplašiše i rekoše:

- Tiše! Da se tko ne probudi.

Ali Palčić se pravio da ne razumije pa ponovno vikne:

- Što hoćete? Hoćete li sve što ovdje ima?
To začu služavka koja je spavala u susjednoj sobi, uspravi se u krevetu i oslušnu. Ali lopovi koji su se od straha dali u bijeg, ponovno se ohrabriše i pomisliše:
- To nas mališa zafrkava.

Oni se vratiše i šapnuše mu:

- Budi ozbiljan i dodaj nam nešto.

Palčić opet poviče iz sve snage:

- Pa ja ću vam sve dodati, samo pružite ruku.
To je sasvim dobro čula služavka koja je iz kreveta osluškivala i potrči na vrata, a lopovi pobjegoše glavom bez obzira. Pošto nije mogla ništa vidjeti, služavka pođe upaliti svjetlo. Tako za njom izađe i Palčić i neprimjećen ode u sjenik. Pošto je sve pretražila i ništa nije našla, služavka legne natrag u krevet misleći da je sanjala otvorenih očiju i ušiju.
Palčić se uspuza uz vlati sijena i nađe sebi lijepo mjesta za spavanje. Mislio se tu do jutra odmoriti, pa se onda vratiti kući svojim roditeljima. Ali još ga je mnogo toga čekalo.
Kad je svanulo, služavka ustade nahraniti stoku. Prvo pođe u sjenik i zahvati naramak sijena i to baš onaj u kojem je spavao Palčić. Ali, on spavaše tako čvrsto da ništa nije osjetio niti se probudio sve dok zajedno sa sijenom ne stiže kravi u usta.
- O, Bože, poviče on - kako sam to dospio u mlin?
Ali ubrzo shvati gdje se nalazi pa dobro pripazi da ne padne među zube i ne bude zdrobljen. Tako je morao skliznuti u želudac.
- U ovoj sobici su zaboravili prozore, reče on - ni sunce ovamo ne dolazi, niti se svjetlo pali.
Smještaj mu se nije nimalo dopao. A najgore je bilo što je kroz vrata dolazilo sve više sijena i postajalo sve tjesnije. U velikom strahu on poviče što je mogao glasnije:
- Ne donosite više sijena, ne donosite više sijena!
Služavka, koja je upravo muzla kravu, kad čuje da netko govori a nikoga ne vidi, i to onim istim glasom koji je noćas čula, trgne se i toliko prepadne da klonu sa stoličice i prolije mlijeko. Brzo se podigne i trčeći prema gospodaru poviče:
- Joj! Gospodaru, krava je progovorila.
- Ti si poludjela, odgovori bogataš, ali ipak pođe u štalu vidjeti što je. Kad, samo što je ušao u štalu, Palčić opet poviče:
- Ne donosite više sijeno, ne donosite više sijeno.
Uplaši se i bogataš pa naredi da kravu ubiju. I tako baciše i kravu i želudac u kojem je bio Palčić. Palčić je mnogo muka imao da se izvuče van i baš kad je uspio promoliti glavu, eto nove nesreće: dotrča gladan vuk i u jednom zalogaju proguta čitav želudac. Ali Palčić nije gubio hrabrost. "Možda ću se", mislio je, "moći sporazumjeti s vukom", i doviknu mu iz želudca:
- Dragi vujo, ja znam gdje ima divne hrane.
- Gdje to - upita vuk.
- U jednoj kući, uvući ćeš se kroz dimnjak i naći kolača, slanine i kobasica koliko god hoćeš.
I on mu točno opiše kuću svoga oca.
Vuku nije trebalo ponavljati. On se noću uvuče kroz dimnjak, uđe u ostavu i najede se do grla. Kad se zasitio, htjede izaći, ali je bio toliko debeo, da istim putem više nije mogao van. Palčić je s tim i računao, pa sad počne vrištati u vučjem trbuhu. Cičao je i podvriskivao koliko god je mogao.
- Smiri se, zaškripi vuk zubima, probuditi ćeš ljude.
- Da ne bi, reče mališan - ti si se sit najeo, hoću se i ja veseliti. Pa opet počne vikati iz sve snage. Od te buke se najzad probudiše njegov otac i majka, potrče do ostave i provire kroz pukotinu. Kad vidu da je unutra vuk, otrče donijeti sjekiru i štap.
- Ti stani iza mene - reče čovjek kad uđu u sobicu – ako od mog udarca ne bude mrtav, trebaš ga ti udariti.
Palčić čuje glas svoga oca i poviče:
- Dragi oče, ja sam ovdje, evo me u vučjem trbuhu. A otac reče sav sretan:
- Hvala Bogu, vratilo nam se naše drago dijete!

On reče ženi da ostavi sjekiru da ne bi povrijedila Palčića, pa zamahne štapom i udari vuka po glavi tako snažno da se ovaj odmah sruši. Poslije toga izvuku mališana vani.
- Ah, reče otac, brinuli smo se za tebe! Gdje li si sve bio?

- Ah, oče, bio sam u mišjoj rupi, u kravljem želudcu, u vučjem trbuhu. Ali sad ostajem kod vas.
- A mi te više nećemo prodati ni za sva blaga ovoga svijeta - rekoše roditelji milujući i ljubeći svog dragog Palčića. Oni mu dadoše jesti i piti i napraviše mu novo odijelo, jer se staro na putu poderalo.

A.S.Puškin - Bajka o ribaru i ribici

Živio na žalu sinjeg mora
Starac ribar sa staricom svojom;
U staroj su kolibi od gline
Proživjeli tri'es't i tri ljeta.
Starac mrežom lovio je ribu,
A starica prela svoju pređu.

Jednom starac izađe da lovi
Pa izvuko mrežu punu mulja.
Po drugi put bacio je mrežu,
izvukao samo morsku travu.
Po treći put bacio je mrežu,
A u mreži samo jedna riba,
Ali nije obična, već zlatna.
Zamolila starca zlatna riba
I ljudskim mu govorila glasom:
"Pusti mene u to sinje more,
Skupim ću se otkupiti darom:
Što zaželiš, to ću ti i dati."

Začudi se i prepade starac,
Tri'es't i tri ribari već ljeta,
A još ne ču da govori riba,
Pa u more pusti ribu zlatnu,
Umiljato njojzi progovara:
"Zbogom pošla, ribo moja zlatna,
Ne treba mi tvojega otkupa,
Već ti pođi u to sinje more
Pa ti šetaj kud je tebi drago."

Vratio se starac svojoj baki
Pa joj priča o velikom čudu:
"Ja sam danas ulovio ribu,
Ne običnu ribu, nego zlatnu.
Ljudskim me je zamolila glasom
Da je pustim u to sinje more.
Skupocjeni nudila mi otkup:
Što zaželim, to će mi i dati.
Ja ne htjedoh otkupa da uzmem,
Već je pustih u to sinje more."

A baka se okomi na starca:
"Prostačino jedna i budalo!
Što ne uze otkupa od ribe?
Da si od nje bar korito uzo;
Ono naše posve se raspalo."

Uputi se starac moru sinjem
(Vidi: more lako poigrava),
Stao zlatnu dozivati ribu.
Doplivala riba pa ga pita:
"Što bi htio, reci meni starče?"
Pokloni se starac pa joj kaže:
"Smiluj mi se, milostiva ribo,
Navalila na me moja stara,
Ne da meni, sijedom starcu, mira.
Novo, veli, treba joj korito;
Ono naše posve se raspalo."

A zlatna mu riba odgovara:
"Ne jadikuj, nego pođi s mirom,
Novo ćete imati korito."
Vratio se starac svojoj baki;
Stoji baba pred novim koritom
Pa još gore poče grdit starca:
"Prostačino jedna i budalo!
Izmolila, budala, korito!
Već se vrati, budalino stara,
Pa ti kuću od ribe izmoli."

Uputi se starac moru sinjem
(A muti se ono sinje more),
Stao zlatnu dozivati ribu,
Doplivala riba pa ga pita:
"Što bi htio, reci meni, starče?"
Pokloni se starac pa joj kaže:
"Smiluj mi se, milostiva ribo,
Još me gore grdi moja baka.
Ne da meni, sijedom starcu, mira
Kuću traži svadljivica stara."

A zlatna mu riba odgovara:
"Ne jadikuj, nego pođi s mirom,
Bit će tako: imat ćete kuću."
Pošo starac kolibici svojoj,
A kolibi nigdje više traga.
Pred njim kuća sa gostinjskom sobom
A na kući dimnjak od opeka
I hrastova od dasaka vrata.
Pod prozorom starica mu sjedi,
Na sva usta grdi baba starca:
"Gle budale, prostačine glupe!
Izmolila prostačina kuću!
Vrati se i ribi se pokloni.
Neću da sam obična seljanka,
Želim biti moćna vlastelinka!"

Uputi se starac moru sinjem
(A burka se ono sinje more),
Stao zlatnu dozivati ribu.
Doplivala riba pa ga pita:
"Što bi htio, reci meni, starče?"
Pokloni se starac pa joj kaže:
"Smiluj mi se, milostiva ribo,
Još se više pomamila stara,
Ne da meni, sijedom starcu, mira.
Neće više da bude seljanka,
Želi biti moćna vlastelinka."

A zlatna mu riba odgovara,
"Ne jadikuj, nego pođi s mirom."
Vratio se starac svojoj baki
A što vidi? - Pred njim visok dvorac.
Na doksatu stoji mu starica
U bundici od samura skupa.
Na glavi joj peča zlatotkana,
Oko vrata težak niz bisera,
Na rukama zlaćano prstenje,
Na nogama crvene čizmice.
Oko nje se užurbale sluge,
A ona ih nemilice tuče,
Koga tuče, kog za kiku vuče.

Starac baki riječ upravio:
"Zdravo da si, gospo vlastelinko,
Je l' ti sada zadovoljna duša?"
Ali baba povika na starca,
Pošalje ga da u staji služi.
Prođe jedna nedjelja i dvije,
A još više pomami se stara.
Opet šalje k ribi svoga starca:
"Pođi k ribi pa joj se pokloni,
Neću da sam moćna vlastelinka,
Želim biti svijetla carica."

Strah spopade starca, pa je moli:
"Zar si ludih najela se gljiva?
Nit hodati znadeš, nit govorit,
Bit ćeš ruglo čitavome carstvu."

Planu gnjevom svadljivica stara,
Po obrazu udarila muža:
"Ti ćeš, je li, seljačino jedna,
Svađati se s moćnom vlastelinkom?
Ne rekoh li lijepo, pođi k moru,
Ako nećeš, na silu ćeš poći."

Uputi se starac moru sinjem
(Pocrnjelo ono sinje more),
Stao zlatnu dozivati ribu.
Doplivala riba pa ga pita:
"Što bi htio, reci meni, starče?"
Pokloni se starac pa joj kaže:
"Smiluj mi se, milostiva ribo,
Posve mi je poludjela stara;
Neće više da je vlastelinka,
Želi biti svijetla carica."
A zlatna mu riba odgovara:
"Ne jdikuj, nego pođi s mirom.
Dobro! Bit će svijetla carica."

Vratio se starac svojoj baki,
A pred njime stoje carski dvori.
U njima se kočoperi stara,
Sjedi ona, carica, za stolom;
Boljari je služe i plemići,
Prekomorska nalijevaju vina.
Sjedi ona, meden kolač gricka,
A oko nje stoji stroga straža,
Na plećima sjekirice drži.
Gleda starac, strah ga obuzeo,
Pa se baca pred noge starici:
"Zdravo da si, svijetla carice,
Bit će da si sada zadovoljna."

Ali ona i ne gleda starca,
Već znak dade da ga protjeraju.
Strčali se sluge i boljari
Pa guraju iz odaje starca.
Dotrčali k vratima stražari,
Samo što ne posjekoše starca.

Ispred dvora narod mu se smije:
"Pravo ti je, budalino stara,
To nek, ludo, pouka ti bude:
Zašto sjedaš u saone tuđe?"

Prođe jedna nedjelja i dvije,
A još više pomahnita stara.
Šalje ona dvorjane po muža.
Našli oni i doveli starca,
A starica ovako će starcu:
"Pođi k moru, ribi se pokloni,
Neću da sam svijetla carica,
Želim biti vladarica mora,
Pa da živim u najvećem moru,
A ribica zlatna da mi služi,
Da je šaljem kud mi se prohtije!"

Ništa starac ne smije da kaže,
Ne smije se jadan da protivi,
Ka sinjemu uputi se moru,
A na moru olujina vlada.
Podižu se i propinju vali,
Valjaju se i sve rikom riču.

Poče zlatnu dozivati ribu.
Doplivala riba pa ga pita:
"Što bi htio, reci meni, starče?"
Pokloni se starac pa joj kaže:
"Smiluj mi se, milostiva ribo,
Što da radim sa prokletom babom?
Neće više carica da bude,
Želi biti vladarica mora,
Pa da živi u najvećem moru,
A ti, zlatna ribo, da joj služiš,
Da te šalje kud joj se prohtije."

Ništa na to ne reče mu riba,
Samo repom udari po vodi
I zaroni u dubinu mora.
Dugo starac odgovor je ček'o,
Al' ga jadan dočekao nije,
Pa se svojoj povratio baki.

Al' što vidi? - Pred njim kolibica,
Njoj na pragu starica mu sjedi,
A pred njome prepuklo korito.