Karel Čapek - Poštarska bajka

Našemu gospodinu Kolbabi, po zvanju poštaru i listonoši, nekako je dosadio njegov poštarski zanat: koliko se samo jedan listonoša nahoda, natrči, najuri, naleti, nagazi i nabježi, a iz dana u dan mora prijeći dvadeset i devet tisuća sedamsto trideset i pet koraka, u što ulazi osam tisuća dvjesto i četrdeset devet stuba gore i dolje, onda ta pisma koja raznosi, to su ionako sami obrasci, računi i druge gluposti koje nikomu ne donose ni trunka veselja; pa taj poštanski ured, to je tako neveselo i dosadno mjesto na kojem se nikada ne događaju nikakve bajke.

Tako je i još kojekako mrmljao gospodin Kolbaba, žaleći se na svoje poštarsko zvanje. Jednom je tako, sve od žalosti, sjeo u pošti kod peći i zaspao, ne primijetivši da je već šest sati; a kad je odbila šesta ura i svi drugi poštari otišli i zatvorili poštu, gospodin Kolbaba ostao je unutra zaključan i mirno spavao.

Moglo je biti oko pola noći kada ga je probudio nekakav štropot, kao kad miševi tapkaju po podu. Aha, pomislio je gospodin Kolbaba, ima ovdje miševa; trebalo bi im postaviti stupicu. Gleda on tako okolo i traži miševe, kad ono - nisu to nikakvi miševi, nego poštanski patuljci. To su vam majušni i brkati čovječuljci, otprilike kao omanji primjerak vijandotske kokoši, ili kao vjeverica ili zec, tako nekako; a na glavama imaju kape kao pravi poštari i nose pelerine kao pravi listonoše. Uf, rekao je gospodin Kolbaba u sebi, ali inače nije ni prozborio, ni beknuo, ni pisnuo, da ih ne uplaši.

Vidi, vidi, jedan je poštanski patuljak slagao pisma koja će gospodin Kolbaba raznositi sljedećeg jutra, drugi je razvrstavao poštu, treći je vagao pakete i na njih lijepio ceduljice, četvrti se ljutio što kutija nije vezana po propisu, peti je sjedio na šalteru i prebrojavao novac, kao što rade poštanski službenici.

"Mogao sam i misliti", mumljao je taj patuljak, "taj se poštanski čovjek opet preračunao za jedan novčić; moram mu to ispraviti." Šesti patuljak sjedio je za telegrafom i otkucavao brzojav, nešto kao: tak-tak tak tak taktaktak tak.

No gospodin Kolbaba razumio je što javlja. Na običnom jeziku bilo je to: "Halo, ministarstvo pošta? Ovdje poštanski patuljak broj sto trideset i jedan. Javljam da je sve u redu, stop. Kolega vilenjak Brljobrk kašlje, prijavljuje bolovanje, nije došao na posao, stop. Pozdrav, stop."

Vesna Ferluga-Antić - Kako nasmijati tetu pekaricu

- Tonkice, mislim da si sad već dovoljno velika da možeš sama otići po kruh u pekarnicu. Što kažeš? Bi li voljela?
- Stvarno, mama? Mogu? I ja mislim da sam već toliko velika.
- Želiš li to?
- Naravno da želim! Već dugo čekam kad ćeš mi reći da mogu.
- Onda, dobro. Dakle, evo ti novac i vrećica. Ako bude puno ljudi, pristojno čekaj svoj red, nikako ne smiješ ići preko reda, to je jako nepristojno. Kad dođeš na red, teta pekarica će te pitati što želiš, a ti ćeš joj reći: "Molim vas jedan polubijeli kruh."
- I krafnu s čokoladom!
- Dobro, i krafnu s čokoladom. Kad ti teta to bude dala, daj joj novac i čekaj da ti vrati ostatak. Lijepo se zahvali i pozdravi, i to je to. Jesi li upamtila?
- Joj, mama, pa valjda znam kako treba kupovati. Svaki dan smo u trgovini.
- Dobro, samo provjeravam. Kad završiš, odmah dođi kući. Nemoj se zadržavati vani. Ionako ćemo ići u šetnju i kod tete Vere, čim završimo s doručkom.
- Jupi!

Tonkica je živjela s mamom, tatom i malim bratom Petrom na trećem katu jedne stare zgrade u centru grada. Pekarnica se nalazila u prizemlju te iste zgrade pa je mama pomislila kako to neće predstavljati neki problem jer Tonkica neće morati prelaziti cestu. Samo siđe, obavi kupovinu i vrati se kući. Pružila joj je platnenu vrećicu i novac, i pogledala u nasmijane oči koje su sjale ponosom.

- Evo, velika moja djevojčice. Tako ćeš i meni pomoći. Ti obavi kupovinu dok ja spremim Petra. Baš smo pravi tim nas dvije.
- Jesmo, mama - Tonkica je to isto zaključila, sretna što joj je mama dala tako važan zadatak kakav obavljaju samo velike cure.

Sva sretna, otrčala je niz stube. Prva samostalna kupovina bila je prava pustolovina. Dokazat će ona mami i cijelom svijetu koliko je sada velika i kako puno toga može sama, bez da je netko vodi za ruku. U ponedjeljak će se u vrtiću pohvaliti teti Slavici. Sigurno će se i ona ponositi njome.

Kad je ušla u pekarnicu, ispred nje je u redu čekalo šest, sedam kupaca. Odmah je pristojno stala na kraj reda, čvrsto stišćući novac u ruci. Malo se pokolebala kad je vidjela novu tetu pekaricu. Bilo bi lakše da radi ona teta koja ju je poznavala jer je Tonkica gotovo svaki dan dolazila s mamom i bratom.
- Nema veze - pomislila je - pa što ako me ova teta ne poznaje. Ja ću joj reći što želim, ona će mi to dati, ja ću platiti, i kraj priče. Nije to teško.

Dok je čekala svoj red, promatrala je tu novu tetu pekaricu. Bila je lijepa i mlada, imala je dugu plavu kosu svezanu u rep visoko na glavi, ali izgledala je namrgođeno. Samo je dodavala ono što su je kupci tražili, niti jednom se nije nikome nasmiješila, nikoga nije gledala u oči, a kad se jedan mladić predomislio nakon što mu je već u vrećicu stavila ono što je prvo zatražio, ljutito je otpuhnula.

Dok ju je tako promatrala, Tonkica je polako gubila samopouzdanje. Što ako pogriješi? Možda će se ova stroga i ozbiljna teta ljutiti na nju. Zašto nema one ljubazne pekarice koja joj je često znala reći kako je slatka i jako pametna djevojčica? Što ako više nema polubijelog kruha, što će onda kupiti? To joj mama nije rekla. Provirila je sa strane reda ima li krafni s čokoladom. Ima ih puno. Ako nema polubijelog kruha, reći će teti da joj da bijeli. Još kad je teta ljutito odbrusila jednom gospodinu koji je prosvjedovao jer mora čekati na burek sa sirom, a on žuri, Tonkica se zaista uplašila. Na tren je pomislila kako je bolje da se vrati kući bez kruha i krafne i sve pokuša objasniti mami... Ali, mama bi tada sigurno pomislila da je ona još premalena da bi sama mogla otići u trgovinu jer se još ne zna snaći. Tako je Tonkica ostala čekati. Osjećala je tremu kao pred onaj nastup za Majčin dan.

Kad je došla na red, stala je pred ostakljeni izlog u kojem su stajala peciva spremna za prodaju i čekala da je teta pita što želi. Ali, joj! Izlog je bio tako visok, a ona tako sitna, pa je teta nije ni primijetila. Samo je rekla:
- Izvolite, dalje - a Tonkica je u čudu pogledala gospodina koji je stajao iza nje i naručio svoje, dok je ona sva nesretna i dalje stajala na mjestu i čekala da ju teta pekarica primijeti. Kad je taj gospodin završio s kupovinom i kad je teta opet rekla - izvolite, dalje - kupovinu je obavljala starija gospođa koja je bila u redu iza tog gospodina. Tonkica je pokušala podići ruku kao kad se odgovara u školi, ali izgleda da je i njezina ručica bila premalena da bi je teta primijetila. Tonkica se nije usudila viknuti, bojala se da će se teta ljutiti na nju.

Napokon je jedna mlada djevojka koja je bila treća u redu iza Tonkice, rekla: "Mislim da je ova djevojčica na redu. Već dugo čeka, ali je malena pa je niste primijetili."
Teta pekarica se sagnula i pogledala kroz stakleni izlog. Vidjela je Tonkičin nosić pritisnut o staklo i dva tužna oka.
- A, zašto ti šutiš ako si na redu? Trebala si se javiti kad si shvatila da te ne vidim – rekla je to strogim glasom, a Tonkica je sva protrnula.
- Dakle, što želiš? - upitala je teta nestrpljivo.
- Jedan polubijeli kruh i krafnu s čokoladom - protisnula je Tonkica tihim glasom i pružila vrećicu visoko u zrak. Na njezino olakšanje, bilo je polubijelog kruha. Teta je uzela novac i vratila joj ostatak, a Tonkica se zahvalila i izašla iz pekarnice. Sad joj je postalo jasno zašto odrasli ponekad kažu da idu udahnuti "svježi zrak". Zaista ga je bilo lijepo udahnuti nakon te čudne kupovine.

Tonkica se vratila kući i predala mami vrećicu. Kad je mama vidjela kćerino zabrinuto lice, upitala ju je što nije u redu. Tonkica joj je ispričala sve o novoj teti, o tome kako se nikad ne smiješi, kako je stroga i kako ju je bilo strah.
- Ja ti samo mogu reći da sam jako ponosna na tebe što si ipak uspješno obavila kupovinu. Ponekad ćeš se susretati s neugodnostima, ali ne treba odustati.
- Ali, zašto je ta teta takva? Mislim, zašto joj se teško nasmiješiti i biti ljubazna?
- Vidiš, ja mislim da je ta teta zbog nečega tužna. Možda joj u životu ne ide kako treba, možda joj se dogodilo nešto ružno, tko zna... Neki ljudi, kad im ne ide kako treba, kad se nađu u neprilikama, postanu ogorčeni.
- Što znači ta riječ, ogorč...
- Ogorčen? To otprilike znači da si ljut na cijeli svijet jer je tebi loše.
- Pa nije cijeli svijet kriv što je njoj loše!
- Nije, zlato, ali možda su neki ljudi bili loši prema njoj pa je krivo zaključila da su svi ljudi loši.
- Ali, nisu. Ja sam dobra. I ti si dobra. I tata je dobar.
- Naravno, ali mi lijepo živimo i volimo se, pa nam je jednostavnije biti dobar. Tko zna kako ta teta živi.
- Znači, misliš da je ona tužna i zato se više ne smiješi?
- Mislim da je vjerojatno tako.
- Malo mi ju je žao. Nije lako stalno biti tako ljut na cijeli svijet.
- Ne, nije. Ali, možda će joj se uskoro u životu nešto promijeniti na bolje, pa će opet imati razloga za osmijeh.

Tonkica je dugo razmišljala o toj teti pekarici. Razmišljala je i o onim ljudima koji su je preskočili u redu, kao da je nema. Mama je rekla i da neki ljudi samo iskoriste priliku. Ali, kako to da ona, još mala djevojčica, zna što je pristojno, a oni to ne znaju ili svejedno iskoriste priliku praveći se da nešto ne vide? Tonkica nije znala odgovore na ta pitanja, ali joj je i dalje bilo žao tete pekarice.

Najprije je odlučila ne ulaziti u tu pekarnicu, dok ta teta radi. Ali sad, kad je razmislila o svemu i popričala s mamom, odlučila je dvije stvari. Prvo, neće više dozvoliti da je ljudi preskaču kao da je nema samo zato što joj glava još ne viri iznad izloga. Kao drugo, neće se bojati tete pekarice koja je samo tužna, već će otrpjeti što god joj bude rekla. A, možda ju Tonkica i nekako uspije nasmijati? To bi bio velik uspjeh!

Još je malo razmišljala, a zatim otišla u svoju sobu. Izvukla je velik papir iz bloka za crtanje i nacrtala veliko, jarkožuto sunce. Nacrtala mu je oči i veliki osmjeh. Dodala je i male, pahuljaste oblačiće, ali ni jedan preko sunca. Zatim se vratila u kuhinju i rekla:
- Mogu li ja i sutra otići po kruh i krafnu?
- Jesi li sigurna?
- Jesam mama. Ja sam ipak toliko velika da mogu sama kupovati, iako nisam još visoka kao odrasli.
- Dobro. Tako treba. Ti si stvarno moja velika cura na koju se mogu osloniti.

Drugo je jutro Tonkica odlučno uzela vrećicu, novac i svoj crtež, i spustila se u pekarnicu. Duboko je udahnula kad je kroz staklena vrata vidjela dugačak red i ušla unutra. Stala je na kraj reda i čekala. Gledala je tetu pekaricu nadajući se da joj je samo jučer bio loš dan, ali očito je bio i danas. Namrgođeno je posluživala ljude, svako toliko otpuhivala kao da je netko gnjavi i niti jednom se nije nasmijala. Na trenutak je Tonkica osjetila onu istu tremu kao i jučer, ali nije htjela pobjeći.

Srce joj je počelo malo jače udarati dok je kupovinu obavljao čovjek ispred nje. Počela se premještati s noge na nogu stojeći iza njega, onako mala, niža i od njegovog pojasa na hlačama.

Nakon što je gospodin završio s kupovinom i krenuo prema vratima, spremno je koraknula naprijed, a kad je začula: "Izvolite, dalje" - podigla je sliku s velikim, žutim, nasmijanim suncem, najviše što je mogla.

Kad je to sunce iznenada osvanulo pred tetinim očima, teta se najprije malo trgnula, a onda se sagnula i kroz stakleni izlog ugledala malenu djevojčicu koja joj se smiješila nekako u neprilici.
- Što je ovo - upitala je teta pekarica.
- Sunce - odgovorila je Tonkica.
- Vidim da je sunce. Pitam te što bih ja sad trebala s tim.
- Jučer me niste vidjeli jer još nisam narasla velika, pa sam pomislila; ako iznad sebe držim crtež, onda ćete me lakše vidjeti - rekla je Tonkica hrabro, iako joj je srce još uvijek snažno udaralo.
Neki su se ljudi iza nje nasmijali.
Teta pekarica ju je dugo gledala kroz staklo. Nakon nekog vremena je rekla: "Ti si prava mala lukavica!"
Tonkica je vidjela kako joj se kutevi usana oblikuju u osmijeh, i to lijep osmijeh. Tonkica ju je pitala želi li crtež, a teta joj je odgovorila da želi.
- Drugi ću put nacrtati nešto drugo. Ja jako volim crtati i znam nacrtati svašta - rekla joj je Tonkica.

Kad se Tonkica vratila kući, već je s vrata povikala: "Jeee, nasmijala sam tetu pekaricu, nasmijala sam tetu pekaricu, na-na-na-na-na!", a zatim je sve ispričala mami. Mama je oduševljeno rekla: "Ti si moje pametno sunce koje je ugrijalo i tetu pekaricu!"

Teta pekarica je od tada za svaki svoj osmijeh bila nagrađena slikom anđela, mame, tate, brata, kuće, svih vrsta cvijeća, i svakakvih čuda koja su umjesto Tonkičine glavice virila iznad izloga kad bi došla na red. Uskoro je primijetila da se teta smiješi čim je ugleda kako ulazi u pekarnicu. Bila je jako lijepa kad se smiješila.

I tako je jedno nacrtano sunce i jedno iskreno srce sasvim male djevojčice, barem na neko vrijeme odmicalo oblake koji su tmurili nebo tete pekarice.

Ružica Leš - Ptica rugalica

Ku – ku- ku-ku! – čuo se pjev iz krošnje stabla.
Ku – ku-ku-ku! Tako sam sam! Kad bih barem imao nekoga sa kime bih se družio! – žalio se Kukumaru.
Tada je začuo pjesmu: „Rega ,rega kvak Naš je život lak!„
„Ku- ku-ku-ku! A kakva su to smiješna stvorenja ! Ne hodaju, ne lete i sve su zelene! – smijao se tako glasno Kukumaru da je njegov smijeh dopro do paučice Popi, koja je baš dovršavala svoj novi dom u podnožju Kukumarova stabla.
„To su žabe Kukumaru ako nisi znao.”
„A vidi ih samo! Kako su smiješne! Još se prave da znaju pjevati!“- smijao se Kukumaru, te stade snažno mahati svojim krilima.
“Ha- ha- ha!”
„Ne rugaj im se Kukumaru!„ – dobacio je Jelenko, maleni kukac koji je tražio hranu na Kukumarovom stablu.
„Svaki dan ista pjesma! Sjediš tamo visoko gore i rugaš se svima koji prolaze. Pa onda plačeš kako si sam!„
„Ma tko si sada ti!? Dođi, pokaži se, ako se usudiš!?„ – sada je već ljutito vikao Kukumaru.
Jelenka je bilo pomalo strah, on je bio sasvim malen kukac, a Kukumaru tako velik. Ali, ipak je skupio svoju hrabrost i stao na granu ispred Kukumarua.
„Ma vidi ti njega! Tako mali, a tako snažna glasa!„
„Možda sam malen i možda ne mogu letjeti, ali imam oštre rogove i mogu te ubosti!“
„Ha- ha- ha!„ – smijao se i dalje Kukumaru.
Tada se munjevitom brzinom spustila i paučica Popi sa grane.
„I ja sam mala, ali imam puno nogu i mogu plesti dugačke niti!“
„HA – ha- ha! – smijao se Kukumaru. „Baš ste smiješni! Ti imaš Popi tako mnogo nogu da se sve čudim kako se ne spotakneš o njih. A tvoj prijatelj Jelenko mali stas i te male, smiješne vrškiće na glavi, pitam se da li vidi uopće kuda hoda!” – i dalje se rugao Kukumaru.
„Pa pogledajte mene samo! Divan stas i još bolji glas!“ – hvalisao se Kukumaru.
Popi je tužno spustila svoje oči prema Jelenku, nije se osjećala dobro kada je čula kako im se ptica rugalica ruga. A Jelenko iako je bio tužan i nije volio da mu drugi govore da je malen, ponosno je podigao svoje male roščiće i rekao Popi : „Dođi Popi, s njime se ne može lijepo razgovarati, najbolje da pronađemo neko drugo stablo.„
„Idite, idite! Ne trebam vas! Već ću ja pronaći neke prijatelje!“- smijao se Kukumaru.
Popi i Jelenko uputili su se kroz gustu šumu u potrazi za novim stablom.
„Znaš Popi nemoj ga slušati! Ja se divim svim tvojim nogama kako mogu brzo i spretno splesti mrežu bez i jedne greške! „ – pokušavao ju je oponašati Jelenko, ali se sapleo o svoje noge i zamalo pao.
„Hvala ti Jelenko! „- vratio se osmijeh na Popino lice. „ A i ti Jelenko nemoj ga slušati. Tvoji roščići su tako snažni i oštri da se osjećam sigurno kada sam uz tebe; a i uvijek znaš nabaciti neku dobru šalu da me nasmiješ!“. Sada već vidno sretni krenuli su u potragu za novim stablom, daleko od Kukumaru i njegovih rugalica.
Cijela šuma je sada već znala, a i čula za Kukumarua – pticu rugalicu. Nadaleko je prodirao njegov gromki pjev: ku-ku-ku-ku.
„Ku- ku- ku- ku! Tako sam tužan i sam! Ku-ku-ku-ku! Žalost me mori cijeli dan!“ – jadikovao je i dalje Kukumaru. A u trenutku između njegova kukanja i ruganja dopro je do njega zvonki pjev….
„O, što li je to sada? Čini mi se da se čuje iz mojih grana!?„ – na trenutak je prestao kukati Kukumaru i krenuo je slijediti taj neodoljivo privlačan pjev…
Kad tamo skriven u krošnji nalazio se maleni slavuj. Svi koji bi čuli njegovu božanstvenu melodiju nisu ostali ravnodušni, pa tako ni Kukumaru. Sjeo je na granu pokraj slavuja i opijen njegovom melodijom po prvi puta je slušao.
Slušao je tužnu pjesmu slavuja koja je pričala o dalekim prostranstvima koja je prošao u potrazi za svojim domom i prijateljima.
Kada je pjesma utihnula Kukumaru se obrati slavuju : „Divan glas imaš! To ti moram priznati!“
„O hvala ti! „ – veselo je odvratio slavuj. „Već sam mnoge zemlje prošao, a nikako da nađem neko stablo gdje bih savio svoje gnijezdo! Svugdje mi se rugaju da sam malen i da nema nikakve koristi od mene. „ Tužno je nastavio. „ A i ovom šumom sam čuo glas o nekoj ptici – ptici rugalici. Tako me strah da ne naletim na nju, kažu da je jako strašna! „
Tuga je sjela na Kukumarovo srce. „Zar tako oni misle o meni!? „Ja sam se samo htio šaliti s njima. Mislio sam da ih to zabavlja .„ – pomislio je u sebi Kukumaru.
Tada je glasno rekao : „ A ne, nema ti ovdje nikakve ptice rugalice! Čuo sam da je ovih dana odletjela! Moje stablo je dovoljno veliko i za tvoje gnijezdo, ako želiš možeš ga sagraditi ovdje.„
„O , pa to bi bilo lijepo! A i sviđa mi se ova šuma, svi su nekako ljubazni u njoj!“ – veselo je zacvrkutao slavuj.
I tako je onaj strašni Kukumaru koji se uvijek rugao svima, pronašao nekoga za koga je vrijedilo promijeniti se, jer nitko ne voli biti tužan i sam, te kukati cijeli dan.  Od toga dana šumom se više nije orio snažan „ku-ku-ku-ku, tako sam tužan i sam“ , već su čarobni zvuci slavujeve pjesme ispunile mnoge krošnje a i srca svojom očaravajućom simfonijom ljubavi i zajedništva.