Uspavanka

Jednom davno, u jednoj velikoj šumi, živjeli su vjeverica, mišić, lisica, zeko, ježić i srna.
Svake večeri sjedili bi do kasno u noć kraj potoka i pričali priče za laku noć, ali nikako nisu mogli zaspati.
- Kad bismo barem imali nekoga tko bi nam svirao uspavanku! - jadikovali su mališani.
- Je li me tko tražio? - javi se oštar glasić iz trave.
- A tko si ti? - upita lisica.
- Zrikavac! Znam svirati stotinu uspavanki.
Hoćete li poslušati?
Ne pričekavši odgovor, zrikavac počne svoju pjesmu. Mališani sklope oči i usnu.
Otada im zrikavac svake večeri svira uspavanku, a lisica ga zauzvrat svako jutro nosi na leđima.

Patuljak San

Veliko stablo usred livade dom je mnogih ptičica. To je ujedno i najveselije mjesto na livadi. Od rana jutra, i prije nego što Sunce izviri iza brežuljka, odavde se počinje razlijegati cvrkut stotine malih pernatih stvorenja.
Ipak, jutros je taj žamor toliko glasan da je svakome jasno kako se događa nešto vrlo neobično. O čemu li samo ptičice tako žustro raspravljaju?
- Pogledajte ispod stabla, drage moje prijateljice! - uzbuđeno će plavetna sjenica.
- Pa to je patuljak San! - zacvrkuće vrabac.
- Nije li već odavno trebao biti u svome dvorcu navrh planine?
Svatko pametan naime zna da djeca mogu vidjeti patuljka samo dok spava. Budući da patuljci ne vole da ih djeca vide, spavaju jedino u svome dvorcu.
Patuljak San cijelu je noć dobroj djeci nosio lijepe snove. Pred jutro je bio toliko umoran da je odlučio na trenutak sjesti. Kako je sjeo, tako je zadrijemao.
- Probudi se, probudi se! - prodrma ga njegov pomoćnik Tin. Patuljak otvori oči i istog trena postane nevidljiv. Stavi na leđa vreću sa snovima, otvori kišobran i odleti u svoj dvorac.

Noć medvjeda

Tek što je Ivan skočio na krevet, medo ljutito zabrunda:
- Ne misliš valjda noćas spavati?
- Naravno da mislim!
- Uaaa! - zaplače medo. - Jadan ja!
- Ma što ti je, maleni? Pa svaku noć spavamo.
- Ali ovo nije svaka noć, nego noć medvjeda, a u noći medvjeda nitko ne smije zaspati prije nego što otkuca dvanaest sati, jer ako zaspi prije dvanaest sati, narast će mu dugačke uši...?
- Dugačke uši? Misliš dugačke kao u magarca?
- Ne! Kao u zeca.
- Uh, to je još gore. Znači, nema spavanja do ponoći?
- Ni slučajno!
- Jesi li ti siguran da je noć medvjeda baš noćas?
- Nisam.
- Može li onda noć medvjeda biti sutra?
- Može!
- Laku noć, medo!
- Laku noć, Ivane!

Karel Čapek - Poštarska bajka

Našemu gospodinu Kolbabi, po zvanju poštaru i listonoši, nekako je dosadio njegov poštarski zanat: koliko se samo jedan listonoša nahoda, natrči, najuri, naleti, nagazi i nabježi, a iz dana u dan mora prijeći dvadeset i devet tisuća sedamsto trideset i pet koraka, u što ulazi osam tisuća dvjesto i četrdeset devet stuba gore i dolje, onda ta pisma koja raznosi, to su ionako sami obrasci, računi i druge gluposti koje nikomu ne donose ni trunka veselja; pa taj poštanski ured, to je tako neveselo i dosadno mjesto na kojem se nikada ne događaju nikakve bajke.

Tako je i još kojekako mrmljao gospodin Kolbaba, žaleći se na svoje poštarsko zvanje. Jednom je tako, sve od žalosti, sjeo u pošti kod peći i zaspao, ne primijetivši da je već šest sati; a kad je odbila šesta ura i svi drugi poštari otišli i zatvorili poštu, gospodin Kolbaba ostao je unutra zaključan i mirno spavao.

Moglo je biti oko pola noći kada ga je probudio nekakav štropot, kao kad miševi tapkaju po podu. Aha, pomislio je gospodin Kolbaba, ima ovdje miševa; trebalo bi im postaviti stupicu. Gleda on tako okolo i traži miševe, kad ono - nisu to nikakvi miševi, nego poštanski patuljci. To su vam majušni i brkati čovječuljci, otprilike kao omanji primjerak vijandotske kokoši, ili kao vjeverica ili zec, tako nekako; a na glavama imaju kape kao pravi poštari i nose pelerine kao pravi listonoše. Uf, rekao je gospodin Kolbaba u sebi, ali inače nije ni prozborio, ni beknuo, ni pisnuo, da ih ne uplaši.

Vidi, vidi, jedan je poštanski patuljak slagao pisma koja će gospodin Kolbaba raznositi sljedećeg jutra, drugi je razvrstavao poštu, treći je vagao pakete i na njih lijepio ceduljice, četvrti se ljutio što kutija nije vezana po propisu, peti je sjedio na šalteru i prebrojavao novac, kao što rade poštanski službenici.

"Mogao sam i misliti", mumljao je taj patuljak, "taj se poštanski čovjek opet preračunao za jedan novčić; moram mu to ispraviti." Šesti patuljak sjedio je za telegrafom i otkucavao brzojav, nešto kao: tak-tak tak tak taktaktak tak.

No gospodin Kolbaba razumio je što javlja. Na običnom jeziku bilo je to: "Halo, ministarstvo pošta? Ovdje poštanski patuljak broj sto trideset i jedan. Javljam da je sve u redu, stop. Kolega vilenjak Brljobrk kašlje, prijavljuje bolovanje, nije došao na posao, stop. Pozdrav, stop."