Bio jednom jedan drvosječa koji je sa ženom i dvoje djece živio u maloj
kolibi na kraju velike šume. Bili su jako siromašni. Često ni kruha nisu
dovoljno imali. A žena je bila maćeha djeci – dječaku i djevojčici.
Dječak se zvao Ivica, a djevojčica Marica.
Zemljom je vladala glad.
Nesretni drvosječa jedva je prehranjivao svoju obitelj. Jedne večeri,
kad ni kruha nisu više imali, žena reče:
– E, ovako se više ne može.
Biti će najbolje da djecu odvedemo daleko u šumu i tamo ih ostavimo.
Naložiti ćemo im vatru, neka se griju. Možda će ih netko dobar pronaći i
uzeti k sebi. Poslije, kad bude bolje, možemo ih mi opet uzeti.
Nesretni otac se pobuni i reče da on to nikako ne može učiniti. Ali je
zla žena navaljivala sve dotle dok on, utučen i bespomoćan, na kraju ne
pristade učiniti onako kako je ona predlagala. Djeca, koja od gladi nisu
mogla zaspati, su sve čula i Marica gorko zaplaka.
Ivica je tješio svoju sestricu:
– Ne plači, Marice. Biti će dobro.
Kad su otac i maćeha zaspali, Ivica se polako išulja iz kuće. Nebo je
bilo puno mjesečine i sjaja zvijezda. Bijeli kamenčići rasuti po
dvorištu, blistali su poput dragog kamenja. Ivica ih pokupi, napuni
džepiće svojih hlačica, lagano se vrati u kuću i reče Marici:
– Ne brini, sestrice! Biti će sve dobro. Spavaj.
I djeca zaspaše, svladana strahom i umorom. Tek što je svanulo, maćeha probudi djecu.
– Ustajte, djeco! Idemo u šumu po drva.
Dade svakom po komadić kruha i krenuše, jedno za drugim. Ivica je išao
zadnji i stalno zastajkivao. To je on bacao bijele kamenčiće da obilježi
stazu i da se poslije sa sestrom vrati kući. Maćeha primjeti da on
nešto radi pa ga upita:
– Zašto se stalno okrećeš, Ivice?
– Gledam u moje bijelo mače. Eno ga, gore, na krovu kuće.
Maćeha nikakvo mače nije vidjela, ali ušuti i krene dalje. Uskoro su
zašli duboko u šumu. Otac ode siječi drva, a djeca nakupiše suhog granja
pa im maćeha naloži veliku vatru i reče:
– Sjedite tu, kraj vatre. Odoh ja pomoći ocu. Poslije ćemo zajedno kući.
Djeca poslušaše. Uskoro, od umora i straha zaspaše. Kad su se
probudila, bila je uveliko noć. Marica zaplaka, a Ivica je počne
tješiti.
– Ne plači, sestrice. Čim dođe Mjesec, odvesti ću te kući.
I zaista. Čim se Mjesec odvoji od planine, nebo se osu sjajem, a
kamenčići zablještaše poput malih zvijezda. Dugo su djeca išla tragom
kamenčića do svoje kuće. Tek u zoru zakucaše na vrata.
Maćeha ih izgrdi što su se zadržali u šumi, a otac je dugo grlio svoju djecu, presretan što su opet zajedno.
Uskoro opet glad uđe u malu kolibu. Maćeha reče ocu:
– Osim nešto kruha, u kući nemamo ni trunka hrane. Odvedimo djecu u
šumu! Naći će ih neki dobar čovjek i uzeti k sebi. Kada nama bude bolje,
vratiti ćemo ih kući.
Zaludu se nesretni otac opirao. Žena je
navaljivala i navaljivala pa on, na kraju, pristade. Djeca su čula i
ovaj razgovor. Ivica požuri po kamenčiće, ali su i vrata i prozori bili
čvrsto zatvoreni. Marica zaplaka, a Ivica je tješio sestricu:
– Ne boj se! Biti će sve dobro.
Ujutro, rano, maćeha probudi djecu, dade im po komadić kruha i tako
krenuše u šumu. I opet je Ivica bio zadnji i bacao mrvice kruha na
stazu. Duboko u šumi otac ode nasiječi drva, maćeha naloži vatru i reče:
– Sjedite tu i čekajte nas! Odoh pomoći ocu. Poslije ćemo zajedno kući.
Djeca pojedoše komadić kruha što ga Marica izvadi iz svoje pregačice i
zaspaše. Kad su se probudili, bila je već uveliko noć. Vatra se ugasila.
Marica zaplaka, a Ivica joj reče:
– Ne plači, sestrice! Čim dođe Mjesec, odvesti ću te kući.
Kad se Mjesec pojavi iznad planine, sva noć se rasvijetli, ali mrvica
kruha nigdje ne bi. Gladne ptice su ih pozobale još za dana.
– Ne plači, Marice – reče Ivica. – Naći ću ja put do kuće.
I uze bratac sestricu za ruku. Išli su išli, ali puta ne nađoše. I
sutradan su stazu tražili, ali je šuma bivala sve gušća. Tek trećeg
dana, kada od gladi i umora nisu mogli dalje, doletje neka snježnobijela
ptica. Ne plašeći ih se nimalo, mašući krilima, pozva djecu za sobom.
Išli su tako Ivica i Marica za pticom sve dok ne stigoše do nekakve male
kuće. I zastadoše zadivljeni. Gle čuda! Kućica bijaše sva napravljena
od medenjaka, marcipana, čokolade. Djeca počeše grickati od svega
pomalo, a nekakav glas reče:
– Tko mi kuću moju dira? Tko mi ne da mira!
Ivica i Marica odgovoriše:
- Vjetar ludi što iz gore gudi, on ti kuću dira, on ti ne da mira!
I nastaviše se gostiti. Na kućici se otvore vrata i na njima se pojavi
nekakva starica, pogurena, krezuba; ona reče kreštavim glasom:
- Dobra moja dječice! Samo vi ručajte! Uđite u kuću. Dati će vama baka još kolačića.
Djeca poslušaše staricu. A ona ih nahrani i mlijekom napoji i u bijele
krevetiće na spavanje odvede. Samo to nije bila nikakva dobra baka. Bila
je to zla vještica koja je voljela mamiti djecu k sebi da ih može
zatvoriti u svoju kućicu od kolača. Ujutro, vještica grubo prodrma
djecu, razbudi ih, Ivicu zatvori u kavez, a Marici naredi:
- Hajde ljenjivice! Donesi vode, spremi svome bratu doručak. Mora se dobro ugojiti kako bih ga mogla što brže pojesti.
Marica gorko zaplaka, ali je morala poslušati vješticu. Dani su
prolazili. Marica je prala, vodu nosila, bratu hranu kuhala. Vještica je
svaki dan prilazila kavezu:
- Pruži prst Ivice! Jesi li se ugojio?
Pametni dječak bi kroz rešetke provukao nekakvu tanku kost, a vještica,
koja nije dobro vidjela, ljutila se što je dijete i dalje mršavo.
Najzad izgubi strpljenje i naredi:
- Marice, naloži veliku vatru! Neću više čekati!
Jadna Marica opet zaplaka. Plakala je, plakala, ali nije znala što napraviti. U neka doba vještica joj reče:
- Vidi je li vatra dovoljno jaka. Želim i kruh ispeći.
Djevojčica se dosjeti:
- Kako mogu vidjeti kad su vrata tako visoko.
- Glupa gusko! - naljuti se vještica - Nisu vrata visoko. Vidi kako ja mogu pogledati.
Istog trena kad se vještica približila peći i prignula se vratašcima,
Marica je svom snagom gurne u vatru, čvrsto priklopi vratašca i zalupi
rezu. Tako nestade zle vještice. A Marica pritrči kavezu, oslobodi Ivicu
vičući iz sveg glasa:
- Slobodni smo, slobodni! Vještica je mrtva.
Njihovoj radosti i veselju nije bilo kraja. Nakupili su pune džepove
kolača i medenjaka. Pronašli su i vještičino blago, pa i od njega uzeše.
Onda požuriše da odu što dalje od vještičine kuće.
Začarana šuma se
pred njima otvarala i djeca začas stigoše do nekakve velike rijeke. A
na njoj ni mosta, ni skele. Djeca ugledaše jednu patku pa povikaše:
- Patkice, milenice! Duboka je voda, nemamo broda. Idemo daleko, prenesi nas preko!
Patka ih prenese preko vode i djeca nastaviše put. Šuma je bivala sve
rjeđa, dok je sasvim ne nestade. Na rubu šume ukazala se njihova
kućica. Ivica i Marica potrčaše. Proviriše kroz prozor i vidješe svoga
oca, samog, tužnog. Kucnuše o okno.
Otac podiže glavu, ugleda ih.
Dugo je grlio svoju dječicu. Visoko ih dizao u zrak, ljubio, čvrsto
držao. Da se više nikada ne rastave.
I nisu se rastajali. Živjeli su dugo, sretno sve do kraja svoga života...