Razboli se žena nekog bogataša, pa kad osjeti da joj je blizu kraj, pozva kćer jedinicu i reče joj:
- Drago dijete, budi dobra i čestita, pa će ti svatko biti od pomoći.
Kad to reče, sklopi oči i izdahnu.
Djevojčica je svaki dan odlazila do majčinog groba i plakala. Nije
zaboravila majčine riječi. Kad je došla zima, pokri snijeg majčin grob
svojim bijelim pokrivačem, a kad ga sunce u proljeće okopni, bogataš se
oženi drugom ženom. Žena sa sobom dovede i svoje dvije kćeri, koje su
naoko bile lijepe i čiste, ali u srcu zle i prljave. Tako nastadoše
teški dani za sirotu pastorku.
- Zar će ova glupa guska sjediti s nama u sobi - govorile su.
- Tko želi kruha, mora ga i zaslužiti.
Oduzeše joj lijepe haljine, navukoše joj staru sivu pregaču i dadoše drvene klompe.
- Vidi ti ponosne princeze, kako se dotjerala - vikale su, smijale se i
odvele je u kuhinju. Tu je morala od jutra do mraka raditi teške
poslove, ustajati u ranu zoru, donositi vodu, ložiti vatru, kuhati i
prati. Osim toga, polusestre su joj radile svakojake pakosti, rugale joj
se i sipale joj u pepeo grašak i leću, a ona je morala sjediti i
prebirati. Uvečer, umorna od tolikog posla, morala bi leći kraj
ognjišta, jer nije imala svoje postelje. Kako je od pepela uvijek bila
prašnjava, nazvaše je Pepeljugom. Jednoga dana otac se spremao na sajam
pa upita pastorke što žele da im donese.
- Lijepih haljina - reče jedna.
- Bisera i dragog kamenja - reče druga.
- A ti, Pepeljugo, - upita otac - što bi ti željela?
- Otkinite, oče, prvu grančicu koja vam dodirne šešir kad se budete vraćali kući. Nju mi donesite.
Tako otac kupi objema pastorkama lijepe haljine, bisere i drago
kamenje, a kad je vraćajući se kući jahao kroz šumu, okrznu ga ljeskova
grančica i zbaci šešir. On je otkide i ponese.
Kad je došao kući,
dade pastorkama što su zaželjele, a Pepeljugi dade ljeskovu grančicu.
Pepeljuga mu zahvali, ode na majčin grob i zasadi grančicu; pri tom je
toliko plakala da su joj suze tekle niz obraze i zalijevale grančicu.
Grančica je od suza odmah počela rasti i postala lijepo drvo. Pepeljuga
je svaki dan tri puta odlazila na grob, plakala i molila, a svaki put bi
na drvo slijetala bijela ptičica, pa kad bi Pepeljuga izgovorila neku
želju, ptičica bi joj s grane bacila ono što je zaželjela. Dogodi se da
kralj te zemlje priredi svečanost koja je trebala trajati tri dana i na
koju je pozvao sve lijepe djevojke iz kraljevstva kako bi njegov sin
sebi odabrao nevjestu. Kad su dvije polusestre čule da će i one biti
pozvane, silno se obradovaše, pozvaše Pepeljugu i rekoše joj:
- Očešljaj nas, očisti cipele i pričvrsti kopče, ići ćemo na svečanost u kraljeve dvore.
Pepeljuga ih je poslušala, ali je gorko plakala jer je i ona željela ići na ples pa zamoli maćehu da i nju povedu.
- Zar da ti, Pepeljugo, - reče ova - takva, puna prašine i pepela, ideš u dvorac? Nemaš ni haljinu ni cipele, a plesala bi!
Kako je Pepeljuga i dalje molila, ona reče:
- Evo, sasula sam ti zdjelu leće u pepeo. Ako je za dva sata istrijebiš, možeš ići s nama.
Pepeljuga izađe na zadnja vrata u vrt i povika:
- O, vi pitome golubice, vi grlice i sve ptičice pod nebom, dođite i pomozite mi: Dobra zrnca u lončić, loša u trbuščić!
Odmah sletješe na prozor dvije bijele golubice, za njima dvije grlice, a
onda dolepršaše sve ptičice pod nebom i spustiše se na pepeo. Golubice
zaklimaše glavicama i, kljuc-kljuc, kljuc-kljuc, a za njima i sve druge
ptičice, pa potrijebiše sva dobra zrnca u zdjelu.
Nije prošlo ni sat
vremena, a one završile i odletjele. Tada djevojka, sva radosna, odnese
zdjelu maćehi, vjerujući da će sada smjeti ići na svečanost. Ali maćeha
reče:
- Ne, Pepeljugo, ti nemaš haljinu i ne znaš plesati. Svi će ti se smijati.
Kad se djevojka opet rasplakala, ona nastavi:
- Ali ako mi dvije pune zdjele leće istrijebiš za jedan sat iz pepela,
onda možeš ići. - A u sebi pomisli: "To neće nikako stići." Kad ona
prosu dvije zdjele leće u pepeo i ode, djevojka opet izađe u vrt i
povika:
- O, vi golubice, vi grlice i pitome ptičice pod nebom, dođite i pomozite mi trijebiti: Dobra zrnca u lončić, loša u trbuščić!
Opet na kuhinjski prozor sletješe dvije bijele golubice, pa dvije
grlice, a onda dolepršaše sve ptičice pod nebom i spustiše se na pepeo.
Golubice klimnuše glavicama pa; kljuc-kljuc, kljuc-kljuc, a za njima i
sve druge ptičice, i istrijebiše sva dobra zrna u zdjelu. Nije prošlo ni
pola sata, a one završiše i odletješe. Djevojka odnese zdjelu maćehi,
sva radosna, jer je pomislila da će sada i ona ići na svečanost. Ali
maćeha reče:
- Ništa ti ne pomaže. Nećeš s nama jer nemaš haljinu i ne znaš plesati. Mi bismo te se sramile.
Okrenu joj leđa i požuri za svojim oholim kćerima. Kad više nikog nije
bilo kod kuće, Pepeljuga ode na grob svoje majke pod lijesku i reče:
- Drvce drago, stresi grane, pa saspi srebro i zlato na me!
Jedna ptica joj baci zlatom protkanu haljinu i svilom i srebrom
izvezene cipelice. Ona se brzo obuče i potrča na svečanost. Njene
polusestre i maćeha je nisu mogle prepoznati. Bila je tako lijepa u
raskošnoj odjeći, da one pomisliše kako je kraljevska kći.
Na Pepeljugu nisu ni pomišljale, uvjerene da ona sjedi kod kuće u prašini i trijebi leću iz pepela.
Kraljević joj priđe, uze je za ruku i zaplesa s njom, pa je čitavo
vrijeme plesao samo s njom i nije joj htio ispustiti ruku, a kad bi je
neko drugi zamolio za ples, on je odgovarao:
- Ovo je moja plesačica.
Tako je ona plesala do večeri. Kad htjede krenuti kući, kraljević reče:
- Poći ću s tobom da te ispratim.
Htio je vidjeti čija je to kćer, ali ona mu pobježe i skoči u
golubinjak. Kraljević je čekao sve dok nije došao njen otac, kome je
kazao da je neznana djevojka skočila u golubinjak. Otac pomisli: "Da
nije Pepeljuga?"
Donesoše mu sjekiru i trnokop da razvali
golubinjak, ali unutra nikoga ne nađoše. Kad dođoše kući, Pepeljuga je
ležala u prašnjavim haljinama u pepelu, a petrolejka je tužno
svjetlucala kraj dimnjaka. Jer, ona je brzo iskočila s druge strane iz
golubinjaka i otrčala do ljeskovog drveta. Tamo je svukla lijepu haljinu
i stavila na grob, a ptica je odnijela. Onda je obukla svoju sivu
pregačicu i legla u kuhinju kraj pepela. Drugog dana, kad se svečanost
nastavila i roditelji sa sestrama otišli, ode Pepeljuga ponovo do
ljeskovog drveta i reče:
- Drvce drago, stresi grane, pa saspi srebro i zlato na me!
Ptica joj tada baci još gizdaviju haljinu. Kad se u toj odjeći pojavila
na svečanosti, svi su bili zadivljeni njenom ljepotom. A kraljević,
koji ju je čekao, odmah je uze za ruku i ponovno zaplesa s njom. Ako bi
je neko drugi zamolio za ples, on je govorio:
- To je moja plesačica.
Kad je pala večer i ona htjela otići, pođe i kraljević s njom da vidi u
koju će kuću. Ali ona pobježe u vrt iza kuće. Tamo je stajalo lijepo
veliko stablo na kojem su visile prekrasne kruške. Hitro kao vjeverica
uspne se Pepeljuga među granje i kraljević nije vidio kud je nestala.
Ali on opet pričeka dok ne dođe njen otac i reče mu:
- Neznana
djevojka je opet pobjegla. Mislim da se sakrila u kruškinom granju. Otac
opet pomisli: "Da nije Pepeljuga?" Naredi da mu donesu sjekiru i
posiječe drvo, ali ne nađoše nikoga. A kad uđoše u kuhinju, Pepeljuga je
već ležala u pepelu, jer je prije toga skočila sa stabla, vratila ptici
sa ljeskovog drveta lijepu haljinu i obukla svoju sivu pregačicu. I
trećeg dana, kad su roditelji i sestre otišli, pođe Pepeljuga na majčin
grob i reče drvetu:
- Drvce drago, stresi grane, pa saspi srebro i zlato na me!
Sad joj ptica baci haljinu koja je bila tako sjajna i raskošna kakvu
još nitko nije imao i cipelice od suhog zlata. Kad je u ovoj haljini
došla na svečanost, svi su zanijemili od divljenja. Kraljević je opet
plesao samo s njom i kad bi je netko drugi zamolio za ples, on je
govorio:
- To je moja plesačica.
Kad padne večer i Pepeljuga pođe
kući, kraljević je opet htio pratiti, ali ona mu tako brzo pobježe da je
nije mogao stići. Ali, kraljević se ovog puta poslužio lukavstvom.
Naredio je da se stepenice namažu smolom, pa kad je djevojka potrčala
kući, lijeva cipela joj se zalijepi i ostade. Kraljević je podiže i
vidje da je bila vrlo malena i od suhog zlata. Drugog dana dođe s
cipelicom Pepeljuginom ocu i reče mu:
- Nijedna druga neće mi postati žena osim one kojoj pristaje ova zlatna cipelica.
Dvije polusestre se silno obradovaše jer su imale lijepa stopala.
Starija uze cipelicu i pođe s majkom u sobu da je isproba. Kako je
cipelica bila premalena pa joj palac nije mogao stati, majka joj reče:
- Odsjeci palac! Kad budeš kraljica, nećeš trebati hodati. Djevojka
odsječe palac, ugura nogu u cipelicu, stisne zube od bola i izađe pred
kraljevića, a on je kao svoju nevjestu uze na konja i odjaha. Kad su
prolazili pored groba, na ljeskovom grmu sjedile su dvije golubice i
gukale:
"Gukni, gukni, golubice,
krv curi iz cipelice.
Cipela je premalena,
a nevjeste prave nema."
Kraljević pogleda njenu nogu i spazi kako je krv procurila. On okrenu
konja, vrati lažnu nevjestu i reče da to nije prava, i neka druga sestra
isproba cipelu. Sad druga ode u sobu, s mukom utiska prste u cipelu,
jer joj je peta bila prevelika, pa majka i njoj reče:
- Odreži petu. Kad budeš kraljica nećeš morati pješačiti.
Djevojka odreza komad pete, utisnu nogu u cipelu i izađe pred
kraljevića, a on je uze na konja kao svoju nevjestu i odjaha. Ali kad su
prolazili pored ljeskovog drveta, sjedile su na grani dvije golubice i
gukale:
"Gukni, gukni, golubice,
krv curi iz cipelice.
Cipela je premalena,
još nevjeste prave nema."
Kraljević pogleda njenu nogu i opazi kako je krv procurila iz cipele i
natopila bijelu čarapu, pa okrenu konja i lažnu nevjestu vrati kući.
- Ni ovo nije prava, - reče. - Imate li još kćeri?
- Ne - reče otac. - Tu je još samo Pepeljuga, siroče moje pokojne žene, ali ona vam ne može biti nevjesta.
A kad kraljević reče da mu je pokažu, povika maćeha:
- Ah, ne, ona je prašnjava i prljava, ne možemo vam je pokazati.
Kraljević, međutim, ostade pri svome pa su morali pozvati Pepeljugu.
Ona prvo opra ruke i lice pa izađe i pokloni se kraljeviću koji joj
pruži zlatnu cipelu. Tada ona sjedne na klupicu, skine drvenu i obuče
zlatnu cipelu koja joj je pristajala kao salivena. A kad je ustala i
kraljević je pogledao u lice, prepozna lijepu djevojku s kojom je plesao
i povika:
- Ovo je moja prava nevjesta!
Maćeha i polusestre se
skameniše i poblijediše od bijesa, a on uze Pepeljugu na konja i odjaha s
njom. Kad su prolazili pored ljeskovog drveta, zagukaše bijele
golubice:
"Gukni, gukni, golubice,
tu su zlatne cipelice
što djevojci dobro stoje
jer nevjesta prava to je."
A onda poletješe i spustiše se Pepeljugi na ramena, jedna s desne,
druga s lijeve strane. Kad je trebalo slaviti svadbu, dođoše se obje
polusestre dodvoriti i s Pepeljugom lažno dijeliti sreću. Kad su
mladenci pošli na vjenčanje, stade starija s desne, a mlađa s lijeve
strane Pepeljuge da joj budu pratilje, ali ih golubice, koje su ostale
na nevjestinim ramenima, otjeraše.
A Pepeljuga i kraljević ostaše sami u svojoj sreći, pa su živjeli dugo i sretno i ostali dobri i plemeniti.
Ružno pače
Jednog proljetneg dana na imanju dobrog seljaka, u gnijezdu mame Patke, izleglo se neobično pače. Razlikovalo se od svojih sestara i braće jer je bilo veliko i ružno.
Ostali pačići iz istog gnijezda odmah su mu se počeli rugati da je nezgrapno, a čak ga je i mama Patka zanemarivala prilikom hranjenja i upoznavanja s drugim životinjama iz dvorišta. Jadno pače nije imalo ni jednog prijatelja na imanju, jer su mu se životinje rugale i izbjegavale ga.
Jadnom malom pačiću nije preostalo ništa drugo nego otići s imanja, što dalje od zlobe i poniženja. Očiju punih suza i sa strahom u srcu da nikad neće biti voljeno, ružno pače pobježe iz svog doma.
Stigla je jesen. Lišće je padalo s grana i malom pačiću je bilo sve hladnije. Pokrivao bi se lišćem da se bar malo zagrije. I tako je uspio preživjeti jesen, ali poslije jeseni dolazi zima i vrijeme je bilo sve hladnije i hladnije, a počeo je i snijeg padati.
Nakon dugog lutanja, sav promrzao, iscrpljen i gladan, pačić je naišao na malu seosku kućicu. Zavukao se među drva ispred kućice nadajući se da će se tako sakriti od zime, tuđih pogleda i podrugivanja. Tu je ostao nekoliko dana, dok ga nije, promrzloga i izgladnjeloga, pronašla dobra bakica koja je živjela u toj maloj seoskoj kućici.
S bakicom su u kući živjeli njezin unuk, pas i mačak. Ona je nježno uzela pačića u svoje ruke i unijela ga u kuću u kojoj je bilo toplo i koja je bila ispunjena lijepim mirisima, koji su prijali malom praznom stomačiću ružnog pačeta. Čim se malo ugrijao, bakica ga je nahranila i okrijepila toplinom svog doma i svoje dobrote.
Tu je pačić po prvi put osjetio ljubav i toplinu vlastitog doma.
Ali, nisu baš svi u kući voljeli malo ružno pače. Kad je došlo proljeće, mačak više nije mogao prikriti svoju ljubomoru. Jednog je dana tako lukavo prevrnuo vreću brašna da se brašno rasulo po cijeloj kući, a bakica je povjerovala da je to učinilo malo ružno pače. Jako ju je naljutilo što je tako nezahvalan, pa ga je izjurila iz kuće.
Srećom, napolju je bilo ponovno proljeće i sva priroda je blistala od sreće. Jedino je jadno malo ružno pače još uvijek bilo tužno, jer je bilo samo i nevoljeno. Lutao je po ozelenjelim šumarcima i poljanama prekrivenim raznobojnim cvijećem, a prolazeći pored potoka i rječica nije želio ni pogledati u vodu kako ne bi vidio svoj ružni lik na njenoj površini.
I tako, lutajući, slučajno stigne do jezera. A tamo ugleda prekrasne patke, koje baš i nisu bile patke, jer su imale kao snijeg bijelo perje i duge lijepe vratove. Pačić nikada do tada nije vidio labudove i nije znao kako su oni lijepi, pa sav zbunjen uđe u vodu kako bi im prišao bliže i bolje ih pogledao.
Ali tek što je dotaknuo površinu jezera, primijetio je isto tako lijepi bijeli lik kako se odražava na površini vode točno ispred sebe. Iznenadio se, okrenuo se i lijevo i desno kako bi vidio gdje se to skriva taj tako lijepi labud, ali kako u njegovoj blizini nije bilo nikoga, shvatio je da se to njegov lik odražava na površini vode. Bio je toliko zadivljen svojom ljepotom da nije mogao odvojiti pogled od svog lika.
A tada su do njega doplivali drugi bijeli labudovi i radosno ga pozdravili poželjevši mu dobrodošlicu. Svi su uglas pričali i nitko nikoga nije baš mogao čuti, ali to nije bilo ni važno.
Mali ružni pačić, sada prekrasan bijeli labud, našao je svoj dom i ljubav.
Labudovi su zajedno provodili prekrasne ljetne dane na jezeru uživajući u međusobnoj ljubavi, poštovanju i razumijevanju. A kada je došla jesen i lišće počelo žutjeti i opadati s drveća, svi su labudovi poletjeli prema jugu u toplije krajeve, na jezero na kojem će provesti zimu.
Dostojanstvenim letom prekrasnih dugih vratova i široko raširenih krila, naš je, nekad mali ružni pačić, a sada prekrasan bijeli labud, nadletio imanje na kojem je rođen. S visine pozdravi mamu Patku i svoje sestre i braću koji su bili toliko zaprepašteni kada su vidjeli tog prelijepog labuda da nisu mogli izustiti ni riječi, a on dostojanstveno nastavi let sa svojom obitelji prema jugu gdje će provesti zimu.
Idućeg proljeća će se vratiti, a vi pogledajte ponekad u nebo, pa kad vidite lijepog bijelog labuda i njegovu obitelj, mahnite mu.
Ostali pačići iz istog gnijezda odmah su mu se počeli rugati da je nezgrapno, a čak ga je i mama Patka zanemarivala prilikom hranjenja i upoznavanja s drugim životinjama iz dvorišta. Jadno pače nije imalo ni jednog prijatelja na imanju, jer su mu se životinje rugale i izbjegavale ga.
Jadnom malom pačiću nije preostalo ništa drugo nego otići s imanja, što dalje od zlobe i poniženja. Očiju punih suza i sa strahom u srcu da nikad neće biti voljeno, ružno pače pobježe iz svog doma.
Stigla je jesen. Lišće je padalo s grana i malom pačiću je bilo sve hladnije. Pokrivao bi se lišćem da se bar malo zagrije. I tako je uspio preživjeti jesen, ali poslije jeseni dolazi zima i vrijeme je bilo sve hladnije i hladnije, a počeo je i snijeg padati.
Nakon dugog lutanja, sav promrzao, iscrpljen i gladan, pačić je naišao na malu seosku kućicu. Zavukao se među drva ispred kućice nadajući se da će se tako sakriti od zime, tuđih pogleda i podrugivanja. Tu je ostao nekoliko dana, dok ga nije, promrzloga i izgladnjeloga, pronašla dobra bakica koja je živjela u toj maloj seoskoj kućici.
S bakicom su u kući živjeli njezin unuk, pas i mačak. Ona je nježno uzela pačića u svoje ruke i unijela ga u kuću u kojoj je bilo toplo i koja je bila ispunjena lijepim mirisima, koji su prijali malom praznom stomačiću ružnog pačeta. Čim se malo ugrijao, bakica ga je nahranila i okrijepila toplinom svog doma i svoje dobrote.
Tu je pačić po prvi put osjetio ljubav i toplinu vlastitog doma.
Ali, nisu baš svi u kući voljeli malo ružno pače. Kad je došlo proljeće, mačak više nije mogao prikriti svoju ljubomoru. Jednog je dana tako lukavo prevrnuo vreću brašna da se brašno rasulo po cijeloj kući, a bakica je povjerovala da je to učinilo malo ružno pače. Jako ju je naljutilo što je tako nezahvalan, pa ga je izjurila iz kuće.
Srećom, napolju je bilo ponovno proljeće i sva priroda je blistala od sreće. Jedino je jadno malo ružno pače još uvijek bilo tužno, jer je bilo samo i nevoljeno. Lutao je po ozelenjelim šumarcima i poljanama prekrivenim raznobojnim cvijećem, a prolazeći pored potoka i rječica nije želio ni pogledati u vodu kako ne bi vidio svoj ružni lik na njenoj površini.
I tako, lutajući, slučajno stigne do jezera. A tamo ugleda prekrasne patke, koje baš i nisu bile patke, jer su imale kao snijeg bijelo perje i duge lijepe vratove. Pačić nikada do tada nije vidio labudove i nije znao kako su oni lijepi, pa sav zbunjen uđe u vodu kako bi im prišao bliže i bolje ih pogledao.
Ali tek što je dotaknuo površinu jezera, primijetio je isto tako lijepi bijeli lik kako se odražava na površini vode točno ispred sebe. Iznenadio se, okrenuo se i lijevo i desno kako bi vidio gdje se to skriva taj tako lijepi labud, ali kako u njegovoj blizini nije bilo nikoga, shvatio je da se to njegov lik odražava na površini vode. Bio je toliko zadivljen svojom ljepotom da nije mogao odvojiti pogled od svog lika.
A tada su do njega doplivali drugi bijeli labudovi i radosno ga pozdravili poželjevši mu dobrodošlicu. Svi su uglas pričali i nitko nikoga nije baš mogao čuti, ali to nije bilo ni važno.
Mali ružni pačić, sada prekrasan bijeli labud, našao je svoj dom i ljubav.
Labudovi su zajedno provodili prekrasne ljetne dane na jezeru uživajući u međusobnoj ljubavi, poštovanju i razumijevanju. A kada je došla jesen i lišće počelo žutjeti i opadati s drveća, svi su labudovi poletjeli prema jugu u toplije krajeve, na jezero na kojem će provesti zimu.
Dostojanstvenim letom prekrasnih dugih vratova i široko raširenih krila, naš je, nekad mali ružni pačić, a sada prekrasan bijeli labud, nadletio imanje na kojem je rođen. S visine pozdravi mamu Patku i svoje sestre i braću koji su bili toliko zaprepašteni kada su vidjeli tog prelijepog labuda da nisu mogli izustiti ni riječi, a on dostojanstveno nastavi let sa svojom obitelji prema jugu gdje će provesti zimu.
Idućeg proljeća će se vratiti, a vi pogledajte ponekad u nebo, pa kad vidite lijepog bijelog labuda i njegovu obitelj, mahnite mu.
Jacob i Wilhelm Grimm - Trnoružica
Živjeli nekad davno car i carica koji su govorili svakog dana:
- Ah, kad bismo imali dijete!
A nikako ga nisu mogli dobiti. Ali, jedanput, kad se kraljica kupala, izmili neka žaba iz vode i reče joj:
- Tvoja želja će se ispuniti. Prije nego prođe godina dana, donijeti ćeš kćer na svijet.
Kako žaba reče tako se i dogodi i carica rodi djevojčicu, tako lijepu da car nije znao što će od radosti, pa priredi veliko slavlje. Nije pozvao samo rođake, prijatelje i poznanike, nego i mudre vile da bi bile blage i naklonjene djetetu.
Bilo ih je trinaest u njegovom carstvu, a pošto je imao samo dvanaest zlatnih tanjura, morala je jedna od njih ostati kod kuće. Kad je slavlje bilo pri kraju, počeše mudre vile darivati dijete svojim čudesnim darovima: jedna vrlinom, druga ljepotom, treća bogatstvom i tako redom sa svim što se može poželjeti na ovome svijetu. U trenutku kad je jedanaesta darovala svoje, iznenada uđe ona trinaesta. Htjela se osvetiti što nije bila pozvana. Niti koga pogleda niti pozdravi, samo glasno reče:
- Neka se careva kći u svojoj petnaestoj godini ubode vretenom i padne mrtva.
Ne rekavši više ni riječi, okrenu se i ode iz dvorane. Svi su bili uplašeni, ali tada istupi dvanaesta koja još nije bila izrekla svoju želju. Pošto nije mogla otkloniti zlo proročanstvo, nego ga samo ublažiti, reče:
- Neka to ne bude smrt, nego stogodišnji dubok san.
Želeći sačuvati svoje drago dijete od te nesreće, kralj naredi da se sva vretena u carstvu spale. Na djevojčici se počeše javljati svi darovi mudrih vila, tako da je bila lijepa, čedna, ljubazna i razborita, pa ju je svatko, tko ju je samo jednom vidio, zavolio. Ipak, dogodi se da, baš na onaj dan kad je napunila petnaest godina, car i carica ne budu u dvorcu i da djevojčica ostane sasvim sama. Počne švrljati okolo, razgledavati sobe i odaje do mile volje, dok ne dođe do jedne stare kule. Penjući se uskim, zavojitim stepenicama stiže do nekih malih vrata. U bravi je bio zahrđali ključ. Kad ga ona okrenu, vrata se otvoriše i ona u maloj sobici ugleda staru ženu kako sjedi s vretenom u ruci i vrijedno prede lan.
- Dobar dan, bakice, - reče princeza - što ti to radiš?
- Predem - odgovori starica i klimnu glavom.
- A što ti je to što tako veselo skakuće - upita djevojka, uze vreteno i htjede presti. Ali samo što ga je dotakla, zlo proročanstvo se ispuni i ona se ubode u prst. U istom trenu, kad je osjetila ubod, ona padne na staričin krevet i utonu u dubok san. Taj san se proširi po čitavom dvorcu: car i carica, čim su stigli kući i ušli u dvoranu, zaspaše, a s njima i cijela dvorska svita. Zaspaše i konji u štali i psi u dvorištu, golubovi na krovu i muhe po zidovima, pa i vatra što je treperila na ognjištu utihnu i zaspa, čak i kuhar, koji je baš tog trena htio povući za kosu svog pomoćnika, jer je nešto zabrljao, pusti ga i zaspa. Stiša se i vjetar. Na drveću oko dvorca nije se više micao ni jedan listić. Oko dvorca počne rasti trnova živica koja je svake godine bila sve viša, dok ga najzad nije sasvim obavila i prerasla da se više nije mogla vidjeti ni zastava na vrh krova. Po svijetu se širila priča o lijepoj, usnuloj Trnoružici - tako nazvaše carevu kćer - pa su s vremena na vrijeme dolazili kraljevići i pokušavali se kroz trnje probiti u dvorac. Nije im polazilo za rukom, jer ih je trnje, kao da ima ruke, hvatalo, greblo i zaustavljalo, čega se mladići nisu mogli osloboditi, pa su tu ostajali i umirali. Poslije dugo vremena dođe opet jedan kraljević u ovu zemlju, pa je čuo kako neki starac priča o trnovoj živici, kako se iza nje nalazi dvorac i u njemu već sto godina spava prelijepa careva kći Trnoružica, car i carica i čitava dvorska svita. On je još od svog djeda slušao da su mnogi kraljevići dolazili i pokušavali se probiti kroz trnje, ali da su ostajali visiti na njemu. Tada mladić reče:
- Ja se ne bojim. Idem unutra vidjeti lijepu Trnoružicu.
Starac ga je odvraćao, ali on nije slušao njegove riječi. Desilo se da je upravo tada proteklo onih sto godina i došao dan kad se Trnoružica trebala probuditi. Kad se kraljević približio živici, ona se pretvori u velike lijepe cvjetove koji su se sami razmicali i propuštali ga, a onda se opet za njim zatvarali. U dvorištu ugleda konje i carske hrtove kako leže u dubokom snu. Na krovu su sjedili golubovi držeći svoje glavice pod krilima. Kad je ušao u kuću, spavale su muhe na zidovima, kuhar je još držao ruku kao da hoće šćepati momka, a služavka je sjedila pored crnog pijetla, koga je trebalo operušati. Išao je dalje i u dvorani našao čitavu dvorsku svitu kako leži i spava, a gore na prijestolju spavali su car i carica. Sve je bilo toliko tiho da je mogao i svoj dah čuti. Došao je naposljetku do one kule i otvorio vrata male sobe u kojoj je spavala Trnoružica. Bila je tako lijepa da nije mogao oči od nje odvojiti, pa se saže i poljubi je. Kako je poljupcem dotače, ona otvori oči, probudi se i pogleda ga ljubazno. Upravo kad siđoše, probudi se car, za njim carica i cijela dvorska svita i gledahu se začuđenih očiju. Konji u dvorištu ustadoše i stresoše se, psi skočiše i zamahaše repom, golubovi na krovu izvukoše glavice ispod krila, pogledaše oko sebe i prhnuše u polje. Muhe poletješe sa zidova. U kuhinji zapucketa vatra i počne kuhati jelo, pečenje opet zacvrči, kuhar prilijepi momku takvu pljusku da je zajaukao, a služavka operuša pijetla. I kad se sve probudi započne svadba kraljevića i Trnoružice, pa su živjeli sretno do kraja svog života.
- Ah, kad bismo imali dijete!
A nikako ga nisu mogli dobiti. Ali, jedanput, kad se kraljica kupala, izmili neka žaba iz vode i reče joj:
- Tvoja želja će se ispuniti. Prije nego prođe godina dana, donijeti ćeš kćer na svijet.
Kako žaba reče tako se i dogodi i carica rodi djevojčicu, tako lijepu da car nije znao što će od radosti, pa priredi veliko slavlje. Nije pozvao samo rođake, prijatelje i poznanike, nego i mudre vile da bi bile blage i naklonjene djetetu.
Bilo ih je trinaest u njegovom carstvu, a pošto je imao samo dvanaest zlatnih tanjura, morala je jedna od njih ostati kod kuće. Kad je slavlje bilo pri kraju, počeše mudre vile darivati dijete svojim čudesnim darovima: jedna vrlinom, druga ljepotom, treća bogatstvom i tako redom sa svim što se može poželjeti na ovome svijetu. U trenutku kad je jedanaesta darovala svoje, iznenada uđe ona trinaesta. Htjela se osvetiti što nije bila pozvana. Niti koga pogleda niti pozdravi, samo glasno reče:
- Neka se careva kći u svojoj petnaestoj godini ubode vretenom i padne mrtva.
Ne rekavši više ni riječi, okrenu se i ode iz dvorane. Svi su bili uplašeni, ali tada istupi dvanaesta koja još nije bila izrekla svoju želju. Pošto nije mogla otkloniti zlo proročanstvo, nego ga samo ublažiti, reče:
- Neka to ne bude smrt, nego stogodišnji dubok san.
Želeći sačuvati svoje drago dijete od te nesreće, kralj naredi da se sva vretena u carstvu spale. Na djevojčici se počeše javljati svi darovi mudrih vila, tako da je bila lijepa, čedna, ljubazna i razborita, pa ju je svatko, tko ju je samo jednom vidio, zavolio. Ipak, dogodi se da, baš na onaj dan kad je napunila petnaest godina, car i carica ne budu u dvorcu i da djevojčica ostane sasvim sama. Počne švrljati okolo, razgledavati sobe i odaje do mile volje, dok ne dođe do jedne stare kule. Penjući se uskim, zavojitim stepenicama stiže do nekih malih vrata. U bravi je bio zahrđali ključ. Kad ga ona okrenu, vrata se otvoriše i ona u maloj sobici ugleda staru ženu kako sjedi s vretenom u ruci i vrijedno prede lan.
- Dobar dan, bakice, - reče princeza - što ti to radiš?
- Predem - odgovori starica i klimnu glavom.
- A što ti je to što tako veselo skakuće - upita djevojka, uze vreteno i htjede presti. Ali samo što ga je dotakla, zlo proročanstvo se ispuni i ona se ubode u prst. U istom trenu, kad je osjetila ubod, ona padne na staričin krevet i utonu u dubok san. Taj san se proširi po čitavom dvorcu: car i carica, čim su stigli kući i ušli u dvoranu, zaspaše, a s njima i cijela dvorska svita. Zaspaše i konji u štali i psi u dvorištu, golubovi na krovu i muhe po zidovima, pa i vatra što je treperila na ognjištu utihnu i zaspa, čak i kuhar, koji je baš tog trena htio povući za kosu svog pomoćnika, jer je nešto zabrljao, pusti ga i zaspa. Stiša se i vjetar. Na drveću oko dvorca nije se više micao ni jedan listić. Oko dvorca počne rasti trnova živica koja je svake godine bila sve viša, dok ga najzad nije sasvim obavila i prerasla da se više nije mogla vidjeti ni zastava na vrh krova. Po svijetu se širila priča o lijepoj, usnuloj Trnoružici - tako nazvaše carevu kćer - pa su s vremena na vrijeme dolazili kraljevići i pokušavali se kroz trnje probiti u dvorac. Nije im polazilo za rukom, jer ih je trnje, kao da ima ruke, hvatalo, greblo i zaustavljalo, čega se mladići nisu mogli osloboditi, pa su tu ostajali i umirali. Poslije dugo vremena dođe opet jedan kraljević u ovu zemlju, pa je čuo kako neki starac priča o trnovoj živici, kako se iza nje nalazi dvorac i u njemu već sto godina spava prelijepa careva kći Trnoružica, car i carica i čitava dvorska svita. On je još od svog djeda slušao da su mnogi kraljevići dolazili i pokušavali se probiti kroz trnje, ali da su ostajali visiti na njemu. Tada mladić reče:
- Ja se ne bojim. Idem unutra vidjeti lijepu Trnoružicu.
Starac ga je odvraćao, ali on nije slušao njegove riječi. Desilo se da je upravo tada proteklo onih sto godina i došao dan kad se Trnoružica trebala probuditi. Kad se kraljević približio živici, ona se pretvori u velike lijepe cvjetove koji su se sami razmicali i propuštali ga, a onda se opet za njim zatvarali. U dvorištu ugleda konje i carske hrtove kako leže u dubokom snu. Na krovu su sjedili golubovi držeći svoje glavice pod krilima. Kad je ušao u kuću, spavale su muhe na zidovima, kuhar je još držao ruku kao da hoće šćepati momka, a služavka je sjedila pored crnog pijetla, koga je trebalo operušati. Išao je dalje i u dvorani našao čitavu dvorsku svitu kako leži i spava, a gore na prijestolju spavali su car i carica. Sve je bilo toliko tiho da je mogao i svoj dah čuti. Došao je naposljetku do one kule i otvorio vrata male sobe u kojoj je spavala Trnoružica. Bila je tako lijepa da nije mogao oči od nje odvojiti, pa se saže i poljubi je. Kako je poljupcem dotače, ona otvori oči, probudi se i pogleda ga ljubazno. Upravo kad siđoše, probudi se car, za njim carica i cijela dvorska svita i gledahu se začuđenih očiju. Konji u dvorištu ustadoše i stresoše se, psi skočiše i zamahaše repom, golubovi na krovu izvukoše glavice ispod krila, pogledaše oko sebe i prhnuše u polje. Muhe poletješe sa zidova. U kuhinji zapucketa vatra i počne kuhati jelo, pečenje opet zacvrči, kuhar prilijepi momku takvu pljusku da je zajaukao, a služavka operuša pijetla. I kad se sve probudi započne svadba kraljevića i Trnoružice, pa su živjeli sretno do kraja svog života.
Postojani kositreni vojnik
Neki dječak dobije za rođendan dvadeset i pet kositrenih vojnika. Svi su
bili slični kao jaje jajetu, tek je jedan bio malo drugačiji: imao je
samo jednu nogu. Kad su ih lijevali od neke stare žice, bješe
posljednji, pa za nj nije doteklo kositra. No, stajao je čvrsto i
ponosno kao i ostali. Poslušajte što je jadnik doživio i kakva ga je
zadesila kob. Na stolu gdje poređaše vojnike bilo je mnoštvo svakakvih
igračaka. Najviše se tu isticao prekrasan dvorac od šarenog kartona. U
njemu i oko njega sve je bilo divno, no od sveg najdivnija balerina na
vratima. Načinjena od papira, u haljini od tanahne svile, nosila je
preko ramena modru vrpcu s blistavom zvijezdom. Ljupko je pružala ručice
jer je bila plesačica, a jednu nogu bijaše tako iza sebe, da je
kositreni vojnik nije mogao ni vidjeti. "To bi bila žena za mene!",
pomisli vojnik očaran. "Moram se sa njom upoznati". I odmah se sakrije i
stade je krišom promatrati. Čim se spusti mrak i ukućani odu na
počinak, igračke se stanu obijesno zabavljati, pa nastane vika i
komešanje. Vojnik i plesačica ostadoše jedini nepomični i tihi. Iza
ponoći sve se umiri. Kad djeca ujutro ustanu, postave vojnika na otvoren
prozor. Vjetar uznenada zalupi oknom i vojnik se, jao...strmoglavi s
trećeg kata i zabuši bajonetom među kamenje pločnika. Mališani odmah
pohitaju na ulicu, ali nikako da ga nađu. Uto udari pljusak. Kad kiša
presta naiđu dva derana.
"Gle kositrenog vojnika!" kliknu jedan. " Neka se malo provoza čamcem!"
Začas načine čamac od novina, posade u nj vojnika i puste ga veselo, neka plovi niz jarak kraj pločnika, a pritom su ga oni pozorno pratili svojim pogledom. Voda bijaše jako nabujala, pa je čamac skakutao na valovima. Vojnik protrne, ali ostade uspravan, ni okom da bi trepnuo. Čamac otplovi u tamu pod neku dasku, a struja ga nosila sve brže i sve pomamnije. Kad je isplivao ispod mosta, zatutnji strahotan šum: voda se tu izlijevala u veliki kanal. Groza obuze vojnika, ali je ostao postojan, ponosan i uspravan, ni okom da bi trepnuo. Čamac se punio vodom, srljao u propast i za tren se survao u vrtlog, gdje i potone. Raskvašeni se papir podere, a vojnik propadne i odmah ga proguta neka riba. Kako je bilo mračno i tijesno u njenoj utrobi! No, nakon nekog vremena opet oko njega sine svjetlost dana i netko iznenađeno viknu:
" Kositreni vojnik!"
Naime ribu koja ga je progutala su uhvatili i na trgu prodali, pa je dospjela u kuhinju trećeg kata iste one kuće. Tu su je rasporili i u njoj našli vojnika. Koje li čudnovate sudbine! Kositrenog vojnika stave na stol među one iste igračke. Ganut, on opet ugleda svoju dragu balerinu. Uto ga jedan od objesnih mališa, bez ikakva razloga baci u naloženu peć. Gledao je u izabranicu svog srca, a ona mu je milo uzvraćala pogled. Vojnik osjeti užasnu vrućinu, no nije znao je li to od plamena ili od ljubavi. I već se počeo taliti, ali je ostao postojan, uspravan, s puškom na ramenu. Ni okom da bi trepnuo. Najednom se otvore vrata, nahrupi propuh i podigne malu plesačicu, a ona poleti poput vile ravno u peć, gdje za tren oka nestade. Kad je sutradan djevojka čistila peć, našla je ostatke vojnika, malu grudicu - kositreno srce. Od plesačice ostala je njezina zvijezda, koja je stajala uz kositreno srce.
"Gle kositrenog vojnika!" kliknu jedan. " Neka se malo provoza čamcem!"
Začas načine čamac od novina, posade u nj vojnika i puste ga veselo, neka plovi niz jarak kraj pločnika, a pritom su ga oni pozorno pratili svojim pogledom. Voda bijaše jako nabujala, pa je čamac skakutao na valovima. Vojnik protrne, ali ostade uspravan, ni okom da bi trepnuo. Čamac otplovi u tamu pod neku dasku, a struja ga nosila sve brže i sve pomamnije. Kad je isplivao ispod mosta, zatutnji strahotan šum: voda se tu izlijevala u veliki kanal. Groza obuze vojnika, ali je ostao postojan, ponosan i uspravan, ni okom da bi trepnuo. Čamac se punio vodom, srljao u propast i za tren se survao u vrtlog, gdje i potone. Raskvašeni se papir podere, a vojnik propadne i odmah ga proguta neka riba. Kako je bilo mračno i tijesno u njenoj utrobi! No, nakon nekog vremena opet oko njega sine svjetlost dana i netko iznenađeno viknu:
" Kositreni vojnik!"
Naime ribu koja ga je progutala su uhvatili i na trgu prodali, pa je dospjela u kuhinju trećeg kata iste one kuće. Tu su je rasporili i u njoj našli vojnika. Koje li čudnovate sudbine! Kositrenog vojnika stave na stol među one iste igračke. Ganut, on opet ugleda svoju dragu balerinu. Uto ga jedan od objesnih mališa, bez ikakva razloga baci u naloženu peć. Gledao je u izabranicu svog srca, a ona mu je milo uzvraćala pogled. Vojnik osjeti užasnu vrućinu, no nije znao je li to od plamena ili od ljubavi. I već se počeo taliti, ali je ostao postojan, uspravan, s puškom na ramenu. Ni okom da bi trepnuo. Najednom se otvore vrata, nahrupi propuh i podigne malu plesačicu, a ona poleti poput vile ravno u peć, gdje za tren oka nestade. Kad je sutradan djevojka čistila peć, našla je ostatke vojnika, malu grudicu - kositreno srce. Od plesačice ostala je njezina zvijezda, koja je stajala uz kositreno srce.
Ivica i Marica
Bio jednom jedan drvosječa koji je sa ženom i dvoje djece živio u maloj
kolibi na kraju velike šume. Bili su jako siromašni. Često ni kruha nisu
dovoljno imali. A žena je bila maćeha djeci – dječaku i djevojčici.
Dječak se zvao Ivica, a djevojčica Marica.
Zemljom je vladala glad. Nesretni drvosječa jedva je prehranjivao svoju obitelj. Jedne večeri, kad ni kruha nisu više imali, žena reče:
– E, ovako se više ne može. Biti će najbolje da djecu odvedemo daleko u šumu i tamo ih ostavimo. Naložiti ćemo im vatru, neka se griju. Možda će ih netko dobar pronaći i uzeti k sebi. Poslije, kad bude bolje, možemo ih mi opet uzeti.
Nesretni otac se pobuni i reče da on to nikako ne može učiniti. Ali je zla žena navaljivala sve dotle dok on, utučen i bespomoćan, na kraju ne pristade učiniti onako kako je ona predlagala. Djeca, koja od gladi nisu mogla zaspati, su sve čula i Marica gorko zaplaka.
Ivica je tješio svoju sestricu:
– Ne plači, Marice. Biti će dobro.
Kad su otac i maćeha zaspali, Ivica se polako išulja iz kuće. Nebo je bilo puno mjesečine i sjaja zvijezda. Bijeli kamenčići rasuti po dvorištu, blistali su poput dragog kamenja. Ivica ih pokupi, napuni džepiće svojih hlačica, lagano se vrati u kuću i reče Marici:
– Ne brini, sestrice! Biti će sve dobro. Spavaj.
I djeca zaspaše, svladana strahom i umorom. Tek što je svanulo, maćeha probudi djecu.
– Ustajte, djeco! Idemo u šumu po drva.
Dade svakom po komadić kruha i krenuše, jedno za drugim. Ivica je išao zadnji i stalno zastajkivao. To je on bacao bijele kamenčiće da obilježi stazu i da se poslije sa sestrom vrati kući. Maćeha primjeti da on nešto radi pa ga upita:
– Zašto se stalno okrećeš, Ivice?
– Gledam u moje bijelo mače. Eno ga, gore, na krovu kuće.
Maćeha nikakvo mače nije vidjela, ali ušuti i krene dalje. Uskoro su zašli duboko u šumu. Otac ode siječi drva, a djeca nakupiše suhog granja pa im maćeha naloži veliku vatru i reče:
– Sjedite tu, kraj vatre. Odoh ja pomoći ocu. Poslije ćemo zajedno kući.
Djeca poslušaše. Uskoro, od umora i straha zaspaše. Kad su se probudila, bila je uveliko noć. Marica zaplaka, a Ivica je počne tješiti.
– Ne plači, sestrice. Čim dođe Mjesec, odvesti ću te kući.
I zaista. Čim se Mjesec odvoji od planine, nebo se osu sjajem, a kamenčići zablještaše poput malih zvijezda. Dugo su djeca išla tragom kamenčića do svoje kuće. Tek u zoru zakucaše na vrata.
Maćeha ih izgrdi što su se zadržali u šumi, a otac je dugo grlio svoju djecu, presretan što su opet zajedno.
Uskoro opet glad uđe u malu kolibu. Maćeha reče ocu:
– Osim nešto kruha, u kući nemamo ni trunka hrane. Odvedimo djecu u šumu! Naći će ih neki dobar čovjek i uzeti k sebi. Kada nama bude bolje, vratiti ćemo ih kući.
Zaludu se nesretni otac opirao. Žena je navaljivala i navaljivala pa on, na kraju, pristade. Djeca su čula i ovaj razgovor. Ivica požuri po kamenčiće, ali su i vrata i prozori bili čvrsto zatvoreni. Marica zaplaka, a Ivica je tješio sestricu:
– Ne boj se! Biti će sve dobro.
Ujutro, rano, maćeha probudi djecu, dade im po komadić kruha i tako krenuše u šumu. I opet je Ivica bio zadnji i bacao mrvice kruha na stazu. Duboko u šumi otac ode nasiječi drva, maćeha naloži vatru i reče:
– Sjedite tu i čekajte nas! Odoh pomoći ocu. Poslije ćemo zajedno kući.
Djeca pojedoše komadić kruha što ga Marica izvadi iz svoje pregačice i zaspaše. Kad su se probudili, bila je već uveliko noć. Vatra se ugasila. Marica zaplaka, a Ivica joj reče:
– Ne plači, sestrice! Čim dođe Mjesec, odvesti ću te kući.
Kad se Mjesec pojavi iznad planine, sva noć se rasvijetli, ali mrvica kruha nigdje ne bi. Gladne ptice su ih pozobale još za dana.
– Ne plači, Marice – reče Ivica. – Naći ću ja put do kuće.
I uze bratac sestricu za ruku. Išli su išli, ali puta ne nađoše. I sutradan su stazu tražili, ali je šuma bivala sve gušća. Tek trećeg dana, kada od gladi i umora nisu mogli dalje, doletje neka snježnobijela ptica. Ne plašeći ih se nimalo, mašući krilima, pozva djecu za sobom. Išli su tako Ivica i Marica za pticom sve dok ne stigoše do nekakve male kuće. I zastadoše zadivljeni. Gle čuda! Kućica bijaše sva napravljena od medenjaka, marcipana, čokolade. Djeca počeše grickati od svega pomalo, a nekakav glas reče:
– Tko mi kuću moju dira? Tko mi ne da mira!
Ivica i Marica odgovoriše:
- Vjetar ludi što iz gore gudi, on ti kuću dira, on ti ne da mira!
I nastaviše se gostiti. Na kućici se otvore vrata i na njima se pojavi nekakva starica, pogurena, krezuba; ona reče kreštavim glasom:
- Dobra moja dječice! Samo vi ručajte! Uđite u kuću. Dati će vama baka još kolačića.
Djeca poslušaše staricu. A ona ih nahrani i mlijekom napoji i u bijele krevetiće na spavanje odvede. Samo to nije bila nikakva dobra baka. Bila je to zla vještica koja je voljela mamiti djecu k sebi da ih može zatvoriti u svoju kućicu od kolača. Ujutro, vještica grubo prodrma djecu, razbudi ih, Ivicu zatvori u kavez, a Marici naredi:
- Hajde ljenjivice! Donesi vode, spremi svome bratu doručak. Mora se dobro ugojiti kako bih ga mogla što brže pojesti.
Marica gorko zaplaka, ali je morala poslušati vješticu. Dani su prolazili. Marica je prala, vodu nosila, bratu hranu kuhala. Vještica je svaki dan prilazila kavezu:
- Pruži prst Ivice! Jesi li se ugojio?
Pametni dječak bi kroz rešetke provukao nekakvu tanku kost, a vještica, koja nije dobro vidjela, ljutila se što je dijete i dalje mršavo. Najzad izgubi strpljenje i naredi:
- Marice, naloži veliku vatru! Neću više čekati!
Jadna Marica opet zaplaka. Plakala je, plakala, ali nije znala što napraviti. U neka doba vještica joj reče:
- Vidi je li vatra dovoljno jaka. Želim i kruh ispeći.
Djevojčica se dosjeti:
- Kako mogu vidjeti kad su vrata tako visoko.
- Glupa gusko! - naljuti se vještica - Nisu vrata visoko. Vidi kako ja mogu pogledati.
Istog trena kad se vještica približila peći i prignula se vratašcima, Marica je svom snagom gurne u vatru, čvrsto priklopi vratašca i zalupi rezu. Tako nestade zle vještice. A Marica pritrči kavezu, oslobodi Ivicu vičući iz sveg glasa:
- Slobodni smo, slobodni! Vještica je mrtva.
Njihovoj radosti i veselju nije bilo kraja. Nakupili su pune džepove kolača i medenjaka. Pronašli su i vještičino blago, pa i od njega uzeše. Onda požuriše da odu što dalje od vještičine kuće.
Začarana šuma se pred njima otvarala i djeca začas stigoše do nekakve velike rijeke. A na njoj ni mosta, ni skele. Djeca ugledaše jednu patku pa povikaše:
- Patkice, milenice! Duboka je voda, nemamo broda. Idemo daleko, prenesi nas preko!
Patka ih prenese preko vode i djeca nastaviše put. Šuma je bivala sve rjeđa, dok je sasvim ne nestade. Na rubu šume ukazala se njihova kućica. Ivica i Marica potrčaše. Proviriše kroz prozor i vidješe svoga oca, samog, tužnog. Kucnuše o okno.
Otac podiže glavu, ugleda ih. Dugo je grlio svoju dječicu. Visoko ih dizao u zrak, ljubio, čvrsto držao. Da se više nikada ne rastave.
I nisu se rastajali. Živjeli su dugo, sretno sve do kraja svoga života...
Zemljom je vladala glad. Nesretni drvosječa jedva je prehranjivao svoju obitelj. Jedne večeri, kad ni kruha nisu više imali, žena reče:
– E, ovako se više ne može. Biti će najbolje da djecu odvedemo daleko u šumu i tamo ih ostavimo. Naložiti ćemo im vatru, neka se griju. Možda će ih netko dobar pronaći i uzeti k sebi. Poslije, kad bude bolje, možemo ih mi opet uzeti.
Nesretni otac se pobuni i reče da on to nikako ne može učiniti. Ali je zla žena navaljivala sve dotle dok on, utučen i bespomoćan, na kraju ne pristade učiniti onako kako je ona predlagala. Djeca, koja od gladi nisu mogla zaspati, su sve čula i Marica gorko zaplaka.
Ivica je tješio svoju sestricu:
– Ne plači, Marice. Biti će dobro.
Kad su otac i maćeha zaspali, Ivica se polako išulja iz kuće. Nebo je bilo puno mjesečine i sjaja zvijezda. Bijeli kamenčići rasuti po dvorištu, blistali su poput dragog kamenja. Ivica ih pokupi, napuni džepiće svojih hlačica, lagano se vrati u kuću i reče Marici:
– Ne brini, sestrice! Biti će sve dobro. Spavaj.
I djeca zaspaše, svladana strahom i umorom. Tek što je svanulo, maćeha probudi djecu.
– Ustajte, djeco! Idemo u šumu po drva.
Dade svakom po komadić kruha i krenuše, jedno za drugim. Ivica je išao zadnji i stalno zastajkivao. To je on bacao bijele kamenčiće da obilježi stazu i da se poslije sa sestrom vrati kući. Maćeha primjeti da on nešto radi pa ga upita:
– Zašto se stalno okrećeš, Ivice?
– Gledam u moje bijelo mače. Eno ga, gore, na krovu kuće.
Maćeha nikakvo mače nije vidjela, ali ušuti i krene dalje. Uskoro su zašli duboko u šumu. Otac ode siječi drva, a djeca nakupiše suhog granja pa im maćeha naloži veliku vatru i reče:
– Sjedite tu, kraj vatre. Odoh ja pomoći ocu. Poslije ćemo zajedno kući.
Djeca poslušaše. Uskoro, od umora i straha zaspaše. Kad su se probudila, bila je uveliko noć. Marica zaplaka, a Ivica je počne tješiti.
– Ne plači, sestrice. Čim dođe Mjesec, odvesti ću te kući.
I zaista. Čim se Mjesec odvoji od planine, nebo se osu sjajem, a kamenčići zablještaše poput malih zvijezda. Dugo su djeca išla tragom kamenčića do svoje kuće. Tek u zoru zakucaše na vrata.
Maćeha ih izgrdi što su se zadržali u šumi, a otac je dugo grlio svoju djecu, presretan što su opet zajedno.
Uskoro opet glad uđe u malu kolibu. Maćeha reče ocu:
– Osim nešto kruha, u kući nemamo ni trunka hrane. Odvedimo djecu u šumu! Naći će ih neki dobar čovjek i uzeti k sebi. Kada nama bude bolje, vratiti ćemo ih kući.
Zaludu se nesretni otac opirao. Žena je navaljivala i navaljivala pa on, na kraju, pristade. Djeca su čula i ovaj razgovor. Ivica požuri po kamenčiće, ali su i vrata i prozori bili čvrsto zatvoreni. Marica zaplaka, a Ivica je tješio sestricu:
– Ne boj se! Biti će sve dobro.
Ujutro, rano, maćeha probudi djecu, dade im po komadić kruha i tako krenuše u šumu. I opet je Ivica bio zadnji i bacao mrvice kruha na stazu. Duboko u šumi otac ode nasiječi drva, maćeha naloži vatru i reče:
– Sjedite tu i čekajte nas! Odoh pomoći ocu. Poslije ćemo zajedno kući.
Djeca pojedoše komadić kruha što ga Marica izvadi iz svoje pregačice i zaspaše. Kad su se probudili, bila je već uveliko noć. Vatra se ugasila. Marica zaplaka, a Ivica joj reče:
– Ne plači, sestrice! Čim dođe Mjesec, odvesti ću te kući.
Kad se Mjesec pojavi iznad planine, sva noć se rasvijetli, ali mrvica kruha nigdje ne bi. Gladne ptice su ih pozobale još za dana.
– Ne plači, Marice – reče Ivica. – Naći ću ja put do kuće.
I uze bratac sestricu za ruku. Išli su išli, ali puta ne nađoše. I sutradan su stazu tražili, ali je šuma bivala sve gušća. Tek trećeg dana, kada od gladi i umora nisu mogli dalje, doletje neka snježnobijela ptica. Ne plašeći ih se nimalo, mašući krilima, pozva djecu za sobom. Išli su tako Ivica i Marica za pticom sve dok ne stigoše do nekakve male kuće. I zastadoše zadivljeni. Gle čuda! Kućica bijaše sva napravljena od medenjaka, marcipana, čokolade. Djeca počeše grickati od svega pomalo, a nekakav glas reče:
– Tko mi kuću moju dira? Tko mi ne da mira!
Ivica i Marica odgovoriše:
- Vjetar ludi što iz gore gudi, on ti kuću dira, on ti ne da mira!
I nastaviše se gostiti. Na kućici se otvore vrata i na njima se pojavi nekakva starica, pogurena, krezuba; ona reče kreštavim glasom:
- Dobra moja dječice! Samo vi ručajte! Uđite u kuću. Dati će vama baka još kolačića.
Djeca poslušaše staricu. A ona ih nahrani i mlijekom napoji i u bijele krevetiće na spavanje odvede. Samo to nije bila nikakva dobra baka. Bila je to zla vještica koja je voljela mamiti djecu k sebi da ih može zatvoriti u svoju kućicu od kolača. Ujutro, vještica grubo prodrma djecu, razbudi ih, Ivicu zatvori u kavez, a Marici naredi:
- Hajde ljenjivice! Donesi vode, spremi svome bratu doručak. Mora se dobro ugojiti kako bih ga mogla što brže pojesti.
Marica gorko zaplaka, ali je morala poslušati vješticu. Dani su prolazili. Marica je prala, vodu nosila, bratu hranu kuhala. Vještica je svaki dan prilazila kavezu:
- Pruži prst Ivice! Jesi li se ugojio?
Pametni dječak bi kroz rešetke provukao nekakvu tanku kost, a vještica, koja nije dobro vidjela, ljutila se što je dijete i dalje mršavo. Najzad izgubi strpljenje i naredi:
- Marice, naloži veliku vatru! Neću više čekati!
Jadna Marica opet zaplaka. Plakala je, plakala, ali nije znala što napraviti. U neka doba vještica joj reče:
- Vidi je li vatra dovoljno jaka. Želim i kruh ispeći.
Djevojčica se dosjeti:
- Kako mogu vidjeti kad su vrata tako visoko.
- Glupa gusko! - naljuti se vještica - Nisu vrata visoko. Vidi kako ja mogu pogledati.
Istog trena kad se vještica približila peći i prignula se vratašcima, Marica je svom snagom gurne u vatru, čvrsto priklopi vratašca i zalupi rezu. Tako nestade zle vještice. A Marica pritrči kavezu, oslobodi Ivicu vičući iz sveg glasa:
- Slobodni smo, slobodni! Vještica je mrtva.
Njihovoj radosti i veselju nije bilo kraja. Nakupili su pune džepove kolača i medenjaka. Pronašli su i vještičino blago, pa i od njega uzeše. Onda požuriše da odu što dalje od vještičine kuće.
Začarana šuma se pred njima otvarala i djeca začas stigoše do nekakve velike rijeke. A na njoj ni mosta, ni skele. Djeca ugledaše jednu patku pa povikaše:
- Patkice, milenice! Duboka je voda, nemamo broda. Idemo daleko, prenesi nas preko!
Patka ih prenese preko vode i djeca nastaviše put. Šuma je bivala sve rjeđa, dok je sasvim ne nestade. Na rubu šume ukazala se njihova kućica. Ivica i Marica potrčaše. Proviriše kroz prozor i vidješe svoga oca, samog, tužnog. Kucnuše o okno.
Otac podiže glavu, ugleda ih. Dugo je grlio svoju dječicu. Visoko ih dizao u zrak, ljubio, čvrsto držao. Da se više nikada ne rastave.
I nisu se rastajali. Živjeli su dugo, sretno sve do kraja svoga života...
Pretplati se na:
Postovi (Atom)