Imao neki mlinar tri sina, mlin, magarca i mačka. Sinovi su mljeli,
magarac donosio žito i odnosio brašno, a mačak hvatao miševe. Kad je
mlinar umro, sinovi podijeliše nasljedstvo: najstariji dobi mlin,
srednji magarca, a najmlađi mačka.
Rastuži se on i stade u sebi
govoriti: "Ja sam najgore prošao. Moj najstariji brat može mljeti žito,
drugi može jahati na magarcu, a što ću ja s mačkom? Mogu od njega
napraviti krznene rukavice i to je sve."
- Slušaj, - progovori mačak
koji je izgleda razumio njegove musli - nemoj me ubiti da bi napravio
par loših rukavica. Naruči ti meni čizme tako da mogu izaći i pokazati
se pred ljudima, pa nećeš dugo čekati na moju pomoć.
Mlinarev sin se
začudi mačkovim riječima, pa kako je baš u tom trenutku naišao obućar,
on ga pozva i reče da mačku uzme mjeru za čizme.
Kad su čizme bile
gotove, mačak ih navuče, uze vreću, naspe u nju malo žita, a pri vrhu
namjesti uzicu da se vreća može svezati, pa je zabaci na rame i ode na
dvije noge kao čovjek. U toj zemlji je vladao car koji je volio jesti
jarebice, ali nevolja je bila u tome što ih je bilo teško nabaviti. U
šumi ih je bilo koliko hoćeš, ali su bile tako oprezne da ih ni jedan
lovac nije mogao uloviti. Mačak je to znao, pa naumi okušati sreću. Kad
stiže u šumu, raširi vreću, razastre žito, pa jedan kraj uzice stavi u
travu, a drugi iza grma. Tu se sakri pa, pritajivši se, počne promatrati.
Jarebice se uskoro pojaviše, opaziše žito, pa jedna za drugom počeše
skakati u vreću. Kad ih je u vreći bilo već prilično, mačak pritrča i
povuče uzicu. Zabaci vreću na leđa i uputi se ravno u carev dvor. Kad
stiže, stražar viknu:
- Stoj! Kuda ćeš?
A mačak ni pet ni šest već odgovori:
- Caru.
- Jesi li lud, - reče stražar - mačak da ide caru!
- Pusti ga - reče drugi stražar. - Znaš da je caru često dosadno. Možda će ga mačak razveseliti frktanjem i mjaukanjem.
I tako mačak izađe pred cara. Duboko se pokloni i reče:
- Moj gospodar, grof... - pa tu izgovori neko zamršeno i otmjeno ime -
preporučuje se gospodaru caru i šalje ove jarebice koje su se uhvatile u
njegovu zamku.
Caru se toliko zasjajiše oči nad lijepim i ugojenim
jarebicama da se naduo od radosti, pa naredi da mačku iz riznice u onu
vreću naspu toliko zlata koliko može ponijeti. Na rastanku mu reče:
- Odnesi to svojem gospodaru i zahvali mu na poklonu.
Za to vrijeme je siroti mlinarev sin sjedio kraj prozora i s glavom
podbočenom rukama razmišljao kako je posljednji novčić dao za mačkove
čizme - a šta mu može mačak donijeti? Kad, eto ti mačka, bubnu na vrata,
zbaci vreću, razveza je, istrese zlato i reče:
- Ovo ti je za čizme, a car te pozdravlja i puno ti se zahvaljuje.
Mlinarev sin se obradova zlatu, ali nikako nije mogao shvatiti kako je
mačak do njega došao. Svlačeći čizme, mačak mu sve ispriča, a onda reče:
- Eto, sad imaš dovoljno novaca, ali neće na ovome ostati. Sutra ću
opet obući čizme i učiniti te još bogatijim. Da znaš, caru sam rekao da
si ti grof.
Sutradan, kao što reče, mačak navuče čizme pa opet krenu
u šumu i odnese caru još bogatiji ulov. Tako je bilo skoro svakoga
dana. Mačak je donosio kući zlato, a car ga je toliko zavolio da mu je
dopustio ulaziti i izlaziti kod njega bez najave i švrljati po dvorcu do
mile volje. Jednom se tako macan grijao kraj ognjišta u carevoj
kuhinji, kad naiđe kočijaš i poče psovati:
- Bestraga i car i princeza! Baš sam htio otići u krčmu piti i kartati, a evo moram ih voziti u šetnju do jezera.
Kad mačak to ču, požuri kući i reče svome gospodaru:
- Ako želiš postati grof, pođi sa mnom na jezero i kupaj se u njemu.
Mlinarev sin se začudi mačkovim riječima, ali ga posluša, pođe za njim,
svuče se do gola i skoči u vodu. Mačak mu uze odjeću, odnese je i
sakri. Samo što to obavi, doveze se car.
Mačak odmah poče kukati i jaukati:
- Ah, milostivi care! Moj se gospodar kupao u ovom jezeru, a naišao
lopov i ukrao mu odjeću. Eno gospodina grofa u vodi, ne može od srama
isplivati, a ako dugo ostane, prehladiti će se i umrijeti.
Kad je to
čuo, car naredi kočijašu da stane, pa posla čovjeka iz svoje pratnje
trkom u dvorac da donese jedno njegovo odijelo. Mlinarev sin obuče
raskošnu odjeću, a kako ga je car već poznavao kao grofa koji mu šalje
jarebice, pozva ga pored sebe u kočiju. Careva kći se tome obradova, jer
je mladi grof bio lijep i odmah joj se svidio. Mačak je, međutim,
otrčao prije njih, pa kad stiže do neke velike livade gdje je preko sto
ljudi kosilo travu, upita ih:
- Ljudi, čija je ovo livada?
- Velikog čarobnjaka, - odgovoriše mu.
- Slušajte, sad će se ovuda provesti car. Kad upita čija je livada, vi
odgovorite: grofova. Ako tako ne kažete, svi ćete biti pobijeni.
Onda odjuri dalje i stiže do njive pod žitom, tako velike da joj se nije
vidio kraj, a na njoj je žnjelo preko dvjesta žetelaca.
- Narode, čije je ovo žito? - opet će mačak.
- Čarobnjakovo - odgovoriše mu.
- Poslušajte, sad će se ovuda provesti car, pa kad upita čije je žito,
vi odgovorite: grofovo. Ako tako ne kažete, svi ćete biti ubijeni.
Stiže tako mačak i do jedne lijepe šume, u kojoj je preko tri stotine drvosječa obaralo i cijepalo hrastovinu.
- Ljudi, čija je ovo šuma?
- Čarobnjakova.
- Slušajte me dobro, sad će se ovuda provesti car, pa kad upita čija je
šuma, vi odgovorite: grofova. Ako tako ne kažete, svi ćete biti
pobijeni.
Ljudi su se čudili i gledali za njim a mačak ode dalje.
Kako je izgledao neobično i hodao u čizmama na dvije noge kao čovjek,
oni ga se uplašiše. Tako mačak stiže i do čarobnjakovog dvorca, drsko
uđe unutra, stade pred čarobnjaka i pokloni se. Ovaj ga prezrivo pogleda
i upita što želi. Mačak se opet pokloni i reče:
- Priča se,
milostivi, kako se možeš, po volji pretvoriti u bilo koju životinju. Što
se tiče psa, lisice ili vuka, to bih još i povjerovao. Ali da se možeš
pretvoriti i u slona, to mi se čini sasvim nemoguće, pa sam se došao sam
uvjeriti.
Čarobnjak mu oholo odgovori:
- Ništa lakše, - pa se u trenu i pretvori u slona.
- To je veličanstveno, - ushićeno će mačak - ali možeš li se pretvoriti u lava?
- I to je za mene sitnica - reče čarobnjak i u trenu se pred njim stvori lav.
Mačak se napravi da je uplašen pa uzviknu:
- Oh! Ovo je divno i neviđeno, to nisam mogao ni sanjati. Ali još
čudnije bi bilo kad bi se mogao pretvoriti i u tako malenu životinjicu
kao što je miš. Ti sigurno možeš bolje od bilo kojeg čarobnjaka na
svijetu, ali mi se čini da bi to i za tebe bilo preteško.
Kad je čuo ove slatke riječi, čarobnjak se sav rastopi od miline pa odgovori:
- Kako da ne, mačkiću moj, mogu ja i to - pa začas počne skakutati po sobi pretvoren u miša. Mačak skoči, ulovi ga i pojede.
Za to vrijeme, car se vozio u kočijama sa grofom i princezom, i u to stigoše do one velike livade.
- Čija je ovo livada? - upita car.
- Gospodina grofa - povikaše ljudi, kako im je mačak naredio.
- Lijep komad zemlje, gospodine grofe - reče car. Krenuše dalje i stigoše do velikog žitnog polja.
- Čije je ovo žito? - upita car.
- Gospodina grofa - opet mu odgovoriše.
- Ah, oh, gospodine grofe, lijepo imanje! - reče car. Stigoše tako i do velike šume.
- Čiji je ovo gaj, ljudi?
- Gospodina grofa.
Car se još više začudi pa reče:
- Vi ste veoma bogat čovjek, gospodine grofe, skoro da ni sam nemam ovako divnu šumu.
Konačno stigoše i do čarobnjakovog dvorca. Mačak je čekao gore na
stepenicama, a kad se kočija zaustavi, on sjuri, otvori vrata i reče:
- Gospodaru, dobrodošli u dvorac moga gospodina grofa i on je sretan zbog časti koju mu činite.
Car izađe iz kočije i zadivi se prekrasnom dvorcu koji je bio veći i
ljepši od njegovog, a grof povede princezu uz stepenice u dvoranu koja
je blistala od zlata i dragog kamenja.
Tada grof isprosi princezu, a kad je car umro, on ga naslijedi i postade car te zemlje, a mačak u čizmama njegov prvi ministar.