Jacob i Wilhelm Grimm - Trnoružica

Živjeli nekad davno car i carica koji su govorili svakog dana:
- Ah, kad bismo imali dijete!
A nikako ga nisu mogli dobiti. Ali, jedanput, kad se kraljica kupala, izmili neka žaba iz vode i reče joj:
- Tvoja želja će se ispuniti. Prije nego prođe godina dana, donijeti ćeš kćer na svijet.
Kako žaba reče tako se i dogodi i carica rodi djevojčicu, tako lijepu da car nije znao što će od radosti, pa priredi veliko slavlje. Nije pozvao samo rođake, prijatelje i poznanike, nego i mudre vile da bi bile blage i naklonjene djetetu.
Bilo ih je trinaest u njegovom carstvu, a pošto je imao samo dvanaest zlatnih tanjura, morala je jedna od njih ostati kod kuće. Kad je slavlje bilo pri kraju, počeše mudre vile darivati dijete svojim čudesnim darovima: jedna vrlinom, druga ljepotom, treća bogatstvom i tako redom sa svim što se može poželjeti na ovome svijetu. U trenutku kad je jedanaesta darovala svoje, iznenada uđe ona trinaesta. Htjela se osvetiti što nije bila pozvana. Niti koga pogleda niti pozdravi, samo glasno reče:
- Neka se careva kći u svojoj petnaestoj godini ubode vretenom i padne mrtva.
Ne rekavši više ni riječi, okrenu se i ode iz dvorane. Svi su bili uplašeni, ali tada istupi dvanaesta koja još nije bila izrekla svoju želju. Pošto nije mogla otkloniti zlo proročanstvo, nego ga samo ublažiti, reče:
- Neka to ne bude smrt, nego stogodišnji dubok san.
Želeći sačuvati svoje drago dijete od te nesreće, kralj naredi da se sva vretena u carstvu spale. Na djevojčici se počeše javljati svi darovi mudrih vila, tako da je bila lijepa, čedna, ljubazna i razborita, pa ju je svatko, tko ju je samo jednom vidio, zavolio. Ipak, dogodi se da, baš na onaj dan kad je napunila petnaest godina, car i carica ne budu u dvorcu i da djevojčica ostane sasvim sama. Počne švrljati okolo, razgledavati sobe i odaje do mile volje, dok ne dođe do jedne stare kule. Penjući se uskim, zavojitim stepenicama stiže do nekih malih vrata. U bravi je bio zahrđali ključ. Kad ga ona okrenu, vrata se otvoriše i ona u maloj sobici ugleda staru ženu kako sjedi s vretenom u ruci i vrijedno prede lan.
- Dobar dan, bakice, - reče princeza - što ti to radiš?
- Predem - odgovori starica i klimnu glavom.
- A što ti je to što tako veselo skakuće - upita djevojka, uze vreteno i htjede presti. Ali samo što ga je dotakla, zlo proročanstvo se ispuni i ona se ubode u prst. U istom trenu, kad je osjetila ubod, ona padne na staričin krevet i utonu u dubok san. Taj san se proširi po čitavom dvorcu: car i carica, čim su stigli kući i ušli u dvoranu, zaspaše, a s njima i cijela dvorska svita. Zaspaše i konji u štali i psi u dvorištu, golubovi na krovu i muhe po zidovima, pa i vatra što je treperila na ognjištu utihnu i zaspa, čak i kuhar, koji je baš tog trena htio povući za kosu svog pomoćnika, jer je nešto zabrljao, pusti ga i zaspa. Stiša se i vjetar. Na drveću oko dvorca nije se više micao ni jedan listić. Oko dvorca počne rasti trnova živica koja je svake godine bila sve viša, dok ga najzad nije sasvim obavila i prerasla da se više nije mogla vidjeti ni zastava na vrh krova. Po svijetu se širila priča o lijepoj, usnuloj Trnoružici - tako nazvaše carevu kćer - pa su s vremena na vrijeme dolazili kraljevići i pokušavali se kroz trnje probiti u dvorac. Nije im polazilo za rukom, jer ih je trnje, kao da ima ruke, hvatalo, greblo i zaustavljalo, čega se mladići nisu mogli osloboditi, pa su tu ostajali i umirali. Poslije dugo vremena dođe opet jedan kraljević u ovu zemlju, pa je čuo kako neki starac priča o trnovoj živici, kako se iza nje nalazi dvorac i u njemu već sto godina spava prelijepa careva kći Trnoružica, car i carica i čitava dvorska svita. On je još od svog djeda slušao da su mnogi kraljevići dolazili i pokušavali se probiti kroz trnje, ali da su ostajali visiti na njemu. Tada mladić reče:
- Ja se ne bojim. Idem unutra vidjeti lijepu Trnoružicu.
Starac ga je odvraćao, ali on nije slušao njegove riječi. Desilo se da je upravo tada proteklo onih sto godina i došao dan kad se Trnoružica trebala probuditi. Kad se kraljević približio živici, ona se pretvori u velike lijepe cvjetove koji su se sami razmicali i propuštali ga, a onda se opet za njim zatvarali. U dvorištu ugleda konje i carske hrtove kako leže u dubokom snu. Na krovu su sjedili golubovi držeći svoje glavice pod krilima. Kad je ušao u kuću, spavale su muhe na zidovima, kuhar je još držao ruku kao da hoće šćepati momka, a služavka je sjedila pored crnog pijetla, koga je trebalo operušati. Išao je dalje i u dvorani našao čitavu dvorsku svitu kako leži i spava, a gore na prijestolju spavali su car i carica. Sve je bilo toliko tiho da je mogao i svoj dah čuti. Došao je naposljetku do one kule i otvorio vrata male sobe u kojoj je spavala Trnoružica. Bila je tako lijepa da nije mogao oči od nje odvojiti, pa se saže i poljubi je. Kako je poljupcem dotače, ona otvori oči, probudi se i pogleda ga ljubazno. Upravo kad siđoše, probudi se car, za njim carica i cijela dvorska svita i gledahu se začuđenih očiju. Konji u dvorištu ustadoše i stresoše se, psi skočiše i zamahaše repom, golubovi na krovu izvukoše glavice ispod krila, pogledaše oko sebe i prhnuše u polje. Muhe poletješe sa zidova. U kuhinji zapucketa vatra i počne kuhati jelo, pečenje opet zacvrči, kuhar prilijepi momku takvu pljusku da je zajaukao, a služavka operuša pijetla. I kad se sve probudi započne svadba kraljevića i Trnoružice, pa su živjeli sretno do kraja svog života.

Postojani kositreni vojnik

Neki dječak dobije za rođendan dvadeset i pet kositrenih vojnika. Svi su bili slični kao jaje jajetu, tek je jedan bio malo drugačiji: imao je samo jednu nogu. Kad su ih lijevali od neke stare žice, bješe posljednji, pa za nj nije doteklo kositra. No, stajao je čvrsto i ponosno kao i ostali. Poslušajte što je jadnik doživio i kakva ga je zadesila kob. Na stolu gdje poređaše vojnike bilo je mnoštvo svakakvih igračaka. Najviše se tu isticao prekrasan dvorac od šarenog kartona. U njemu i oko njega sve je bilo divno, no od sveg najdivnija balerina na vratima. Načinjena od papira, u haljini od tanahne svile, nosila je preko ramena modru vrpcu s blistavom zvijezdom. Ljupko je pružala ručice jer je bila plesačica, a jednu nogu bijaše tako iza sebe, da je kositreni vojnik nije mogao ni vidjeti. "To bi bila žena za mene!", pomisli vojnik očaran. "Moram se sa njom upoznati". I odmah se sakrije i stade je krišom promatrati. Čim se spusti mrak i ukućani odu na počinak, igračke se stanu obijesno zabavljati, pa nastane vika i komešanje. Vojnik i plesačica ostadoše jedini nepomični i tihi. Iza ponoći sve se umiri. Kad djeca ujutro ustanu, postave vojnika na otvoren prozor. Vjetar uznenada zalupi oknom i vojnik se, jao...strmoglavi s trećeg kata i zabuši bajonetom među kamenje pločnika. Mališani odmah pohitaju na ulicu, ali nikako da ga nađu. Uto udari pljusak. Kad kiša presta naiđu dva derana.
"Gle kositrenog vojnika!" kliknu jedan. " Neka se malo provoza čamcem!"
Začas načine čamac od novina, posade u nj vojnika i puste ga veselo, neka plovi niz jarak kraj pločnika, a pritom su ga oni pozorno pratili svojim pogledom. Voda bijaše jako nabujala, pa je čamac skakutao na valovima. Vojnik protrne, ali ostade uspravan, ni okom da bi trepnuo. Čamac otplovi u tamu pod neku dasku, a struja ga nosila sve brže i sve pomamnije. Kad je isplivao ispod mosta, zatutnji strahotan šum: voda se tu izlijevala u veliki kanal. Groza obuze vojnika, ali je ostao postojan, ponosan i uspravan, ni okom da bi trepnuo. Čamac se punio vodom, srljao u propast i za tren se survao u vrtlog, gdje i potone. Raskvašeni se papir podere, a vojnik propadne i odmah ga proguta neka riba. Kako je bilo mračno i tijesno u njenoj utrobi! No, nakon nekog vremena opet oko njega sine svjetlost dana i netko iznenađeno viknu:
" Kositreni vojnik!"
Naime ribu koja ga je progutala su uhvatili i na trgu prodali, pa je dospjela u kuhinju trećeg kata iste one kuće. Tu su je rasporili i u njoj našli vojnika.  Koje li čudnovate sudbine! Kositrenog vojnika stave na stol među one iste igračke. Ganut, on opet ugleda svoju dragu balerinu. Uto ga jedan od objesnih mališa, bez ikakva razloga baci u naloženu peć. Gledao je u izabranicu svog srca, a ona mu je milo uzvraćala pogled. Vojnik osjeti užasnu vrućinu, no nije znao je li to od plamena ili od ljubavi. I već se počeo taliti, ali je ostao postojan, uspravan, s puškom na ramenu. Ni okom da bi trepnuo. Najednom se otvore vrata, nahrupi propuh i podigne malu plesačicu, a ona poleti poput vile ravno u peć, gdje za tren oka nestade. Kad je sutradan djevojka čistila peć, našla je ostatke vojnika, malu grudicu - kositreno srce. Od plesačice ostala je njezina zvijezda, koja je stajala uz kositreno srce.

Ivica i Marica

Bio jednom jedan drvosječa koji je sa ženom i dvoje djece živio u maloj kolibi na kraju velike šume. Bili su jako siromašni. Često ni kruha nisu dovoljno imali. A žena je bila maćeha djeci – dječaku i djevojčici. Dječak se zvao Ivica, a djevojčica Marica.
Zemljom je vladala glad. Nesretni drvosječa jedva je prehranjivao svoju obitelj. Jedne večeri, kad ni kruha nisu više imali, žena reče:
– E, ovako se više ne može. Biti će najbolje da djecu odvedemo daleko u šumu i tamo ih ostavimo. Naložiti ćemo im vatru, neka se griju. Možda će ih netko dobar pronaći i uzeti k sebi. Poslije, kad bude bolje, možemo ih mi opet uzeti.
Nesretni otac se pobuni i reče da on to nikako ne može učiniti. Ali je zla žena navaljivala sve dotle dok on, utučen i bespomoćan, na kraju ne pristade učiniti onako kako je ona predlagala. Djeca, koja od gladi nisu mogla zaspati, su sve čula i Marica gorko zaplaka.
Ivica je tješio svoju sestricu:
– Ne plači, Marice. Biti će dobro.
Kad su otac i maćeha zaspali, Ivica se polako išulja iz kuće. Nebo je bilo puno mjesečine i sjaja zvijezda. Bijeli kamenčići rasuti po dvorištu, blistali su poput dragog kamenja. Ivica ih pokupi, napuni džepiće svojih hlačica, lagano se vrati u kuću i reče Marici:
– Ne brini, sestrice! Biti će sve dobro. Spavaj.
I djeca zaspaše, svladana strahom i umorom. Tek što je svanulo, maćeha probudi djecu.
– Ustajte, djeco! Idemo u šumu po drva.
Dade svakom po komadić kruha i krenuše, jedno za drugim. Ivica je išao zadnji i stalno zastajkivao. To je on bacao bijele kamenčiće da obilježi stazu i da se poslije sa sestrom vrati kući. Maćeha primjeti da on nešto radi pa ga upita:
– Zašto se stalno okrećeš, Ivice?
– Gledam u moje bijelo mače. Eno ga, gore, na krovu kuće.
Maćeha nikakvo mače nije vidjela, ali ušuti i krene dalje. Uskoro su zašli duboko u šumu. Otac ode siječi drva, a djeca nakupiše suhog granja pa im maćeha naloži veliku vatru i reče:
– Sjedite tu, kraj vatre. Odoh ja pomoći ocu. Poslije ćemo zajedno kući.
Djeca poslušaše. Uskoro, od umora i straha zaspaše. Kad su se probudila, bila je uveliko noć. Marica zaplaka, a Ivica je počne tješiti.
– Ne plači, sestrice. Čim dođe Mjesec, odvesti ću te kući.
I zaista. Čim se Mjesec odvoji od planine, nebo se osu sjajem, a kamenčići zablještaše poput malih zvijezda. Dugo su djeca išla tragom kamenčića do svoje kuće. Tek u zoru zakucaše na vrata.
Maćeha ih izgrdi što su se zadržali u šumi, a otac je dugo grlio svoju djecu, presretan što su opet zajedno.
Uskoro opet glad uđe u malu kolibu. Maćeha reče ocu:
– Osim nešto kruha, u kući nemamo ni trunka hrane. Odvedimo djecu u šumu! Naći će ih neki dobar čovjek i uzeti k sebi. Kada nama bude bolje, vratiti ćemo ih kući.
Zaludu se nesretni otac opirao. Žena je navaljivala i navaljivala pa on, na kraju, pristade. Djeca su čula i ovaj razgovor. Ivica požuri po kamenčiće, ali su i vrata i prozori bili čvrsto zatvoreni. Marica zaplaka, a Ivica je tješio sestricu:
– Ne boj se! Biti će sve dobro.
Ujutro, rano, maćeha probudi djecu, dade im po komadić kruha i tako krenuše u šumu. I opet je Ivica bio zadnji i bacao mrvice kruha na stazu. Duboko u šumi otac ode nasiječi drva, maćeha naloži vatru i reče:
– Sjedite tu i čekajte nas! Odoh pomoći ocu. Poslije ćemo zajedno kući.
Djeca pojedoše komadić kruha što ga Marica izvadi iz svoje pregačice i zaspaše. Kad su se probudili, bila je već uveliko noć. Vatra se ugasila. Marica zaplaka, a Ivica joj reče:
– Ne plači, sestrice! Čim dođe Mjesec, odvesti ću te kući.
Kad se Mjesec pojavi iznad planine, sva noć se rasvijetli, ali mrvica kruha nigdje ne bi. Gladne ptice su ih pozobale još za dana.
– Ne plači, Marice – reče Ivica. – Naći ću ja put do kuće.
I uze bratac sestricu za ruku. Išli su išli, ali puta ne nađoše. I sutradan su stazu tražili, ali je šuma bivala sve gušća. Tek trećeg dana, kada od gladi i umora nisu mogli dalje, doletje neka snježnobijela ptica. Ne plašeći ih se nimalo, mašući krilima, pozva djecu za sobom. Išli su tako Ivica i Marica za pticom sve dok ne stigoše do nekakve male kuće. I zastadoše zadivljeni. Gle čuda! Kućica bijaše sva napravljena od medenjaka, marcipana, čokolade. Djeca počeše grickati od svega pomalo, a nekakav glas reče:
– Tko mi kuću moju dira? Tko mi ne da mira!
Ivica i Marica odgovoriše:
- Vjetar ludi što iz gore gudi, on ti kuću dira, on ti ne da mira!
I nastaviše se gostiti. Na kućici se otvore vrata i na njima se pojavi nekakva starica, pogurena, krezuba; ona reče kreštavim glasom:
- Dobra moja dječice! Samo vi ručajte! Uđite u kuću. Dati će vama baka još kolačića.
Djeca poslušaše staricu. A ona ih nahrani i mlijekom napoji i u bijele krevetiće na spavanje odvede. Samo to nije bila nikakva dobra baka. Bila je to zla vještica koja je voljela mamiti djecu k sebi da ih može zatvoriti u svoju kućicu od kolača. Ujutro, vještica grubo prodrma djecu, razbudi ih, Ivicu zatvori u kavez, a Marici naredi:
- Hajde ljenjivice! Donesi vode, spremi svome bratu doručak. Mora se dobro ugojiti kako bih ga mogla što brže pojesti.
Marica gorko zaplaka, ali je morala poslušati vješticu. Dani su prolazili. Marica je prala, vodu nosila, bratu hranu kuhala. Vještica je svaki dan prilazila kavezu:
- Pruži prst Ivice! Jesi li se ugojio?
Pametni dječak bi kroz rešetke provukao nekakvu tanku kost, a vještica, koja nije dobro vidjela, ljutila se što je dijete i dalje mršavo. Najzad izgubi strpljenje i naredi:
- Marice, naloži veliku vatru! Neću više čekati!
Jadna Marica opet zaplaka. Plakala je, plakala, ali nije znala što napraviti. U neka doba vještica joj reče:
- Vidi je li vatra dovoljno jaka. Želim i kruh ispeći.
Djevojčica se dosjeti:
- Kako mogu vidjeti kad su vrata tako visoko.
- Glupa gusko! - naljuti se vještica - Nisu vrata visoko. Vidi kako ja mogu pogledati.
Istog trena kad se vještica približila peći i prignula se vratašcima, Marica je svom snagom gurne u vatru, čvrsto priklopi vratašca i zalupi rezu. Tako nestade zle vještice. A Marica pritrči kavezu, oslobodi Ivicu vičući iz sveg glasa:
- Slobodni smo, slobodni! Vještica je mrtva.
Njihovoj radosti i veselju nije bilo kraja. Nakupili su pune džepove kolača i medenjaka. Pronašli su i vještičino blago, pa i od njega uzeše. Onda požuriše da odu što dalje od vještičine kuće.
Začarana šuma se pred njima otvarala i djeca začas stigoše do nekakve velike rijeke. A na njoj ni mosta, ni skele. Djeca ugledaše jednu patku pa povikaše:
- Patkice, milenice! Duboka je voda, nemamo broda. Idemo daleko, prenesi nas preko!
Patka ih prenese preko vode i djeca nastaviše put. Šuma je bivala sve rjeđa, dok je sasvim ne nestade. Na rubu šume ukazala se njihova kućica. Ivica i Marica potrčaše. Proviriše kroz prozor i vidješe svoga oca, samog, tužnog. Kucnuše o okno.
Otac podiže glavu, ugleda ih. Dugo je grlio svoju dječicu. Visoko ih dizao u zrak, ljubio, čvrsto držao. Da se više nikada ne rastave.
I nisu se rastajali. Živjeli su dugo, sretno sve do kraja svoga života...

Zlatokosa i tri medvjeda

Nekada davno, živjela u šumskoj kolibici obitelj medvjeda. Tata medvjed je bio velik, mama medvjedica je bila nešto manja, a treći, mali medvjedić, je bio najmanji. Svaki od njih imao je svoj krevet za spavanje, stolac za sjedenje i zdjelicu za kašu. Jednoga jutra, mama medvjedica je za doručak skuhala finu kašu. Kaša je bila jako vruća i obitelj medvjeda je odlučila poći u šetnju dok se kaša ne ohladi. U kućici pored šume stanovala je sa svojim roditeljima djevojčica Zlatokosa. Imala je plave oči i dugu zlaćanu kosu. Po njoj je i nazvaše Zlatokosa. Voljela je šetati šumom i po čitav dan se igrati na šumskoj livadi. Njezina majka ju je često upozoravala da se ne udaljuje previše od kuće. Toga jutra, izađe Zlatokosa iz kuće i krene prema šumi. Htjela je ubrati malo šumskog cvijeća i odmah se vratiti. Ali, lijepog, šumskog cvijeća je bilo posvuda i Zlatokosa je sve dublje ulazila u šumu. Odjednom se Zlatokosa našla pred nekakvom kolibicom. Provirila je kroz prozor i ugledala zdjelice s hranom na postavljenom stolu. Zlatokosa je bila jako gladna, pa otvori vrata i uđe u kolibicu. Kašica je mirisala, a Zlatokosa priđe najvećoj zdjelici i malo okusi. Bijaše još prevruća. Priđe srednjoj zdjelici, ali je jelo u njoj bilo već hladno. Zato i nju ostavi i uzme zalogaj iz najmanje zdjelice. Ta je bila baš kako treba, pa djevojčica pojede svu kašu. Zlatokosa se pokuša popeti na jedan stolac, ali je on bio previsok. Bio je to stolac tate medvjeda. Zatim je sjela u nešto manji stolac. Bio je to stolac mame medvjedice, ali joj ni taj nije odgovarao. Tek je treći stolac bio kao napravljen za nju. Bio je to stolac malog medvjedića. Ali, kada je Zlatokosa ustajala, stolac se polomio! Zlatokosoj su se oči sklapale od umora, pa ona pođe na kat, gdje nađe tri kreveta. Prvo skoči na krevet tate medvjeda, ali on joj bijaše odveć tvrd. Potom leže na krevet mame medvjedice, ali joj se on učini odviše mekan. Konačno se ispruži po krevetu malog medvjedića, jer joj je tu bilo baš kako treba. Zlatokosa zaspi. Dok je ona tako spavala, u kolibicu se vratiše njezini stanovnici: tata medvjed, mama medvjedica i mali medvjedić. Kad tata medvjed ugleda žlicu u svojoj zdjeli, reče dubokim glasom:
"Netko je dirao moju kašu!" I mama medvjedica vidje u svojoj zdjeli žlicu, pa reče:
"Netko je dirao i moju kašu!" A kad mali medvjedić vidje svoju zdjelicu praznu, zaplaka i povika: "Netko je pojeo moju kašu!" Onda medvjedi pogledaše uokolo, pa redom povikaše:
- Netko je sjedio na mojem stolcu!
- Netko je sjedio i na mojem stolcu!
Mali medvjedić zaplaka i povika:
"Netko je sjedio na mojem stolcu i polomio ga!"
"Uh, kako sam ljut!" - rekao je tata medvjed.
"I ja sam ljuta!" - viknula je mama medvjedica.
"Ja sam jako tužan!" - plakao je medvjedić. I tri medvjeda krenuše uz stepenice. Tata medvjed je vidio da je netko dirao njegov krevet, pa povika:
"Netko je ležao na mojem krevetu!". Onda mama medvjedica opazi da je i na njezinom krevetu netko ležao, pa povika:
"Netko je ležao i na mojem krevetu!".  A kad medvjedić priđe svojem krevetiću, povika slabašnim glasom:
"Netko je zaspao u mojem krevetiću i još uvijek spava!" Na te se riječi Zlatokosa probudi i pored krevetića ugleda tri medvjeda. Uplašena skoči, pa jurnu niz stepenice koliko god je brže mogla, projuri kroz vrata i počne trčati sve dok nije ugledala svoju kuću na kraju šume. Poslije toga je bolje slušala svoju majku, nije lutala šumom, nije nepozvana ulazila u tuđu kuću i nije jela kašu namijenjenu drugima. A obitelj medvjeda; tata medvjed, mama medvjedica i mali medvjedić, napraviše novu kašu, popraviše polomljenju stolčicu, poravnaše svoje krevete i više nikada nisu ostavljali kašu samu da se hladi.

Mačak U Čizmama

 Imao neki mlinar tri sina, mlin, magarca i mačka. Sinovi su mljeli, magarac donosio žito i odnosio brašno, a mačak hvatao miševe. Kad je mlinar umro, sinovi podijeliše nasljedstvo: najstariji dobi mlin, srednji magarca, a najmlađi mačka.
Rastuži se on i stade u sebi govoriti: "Ja sam najgore prošao. Moj najstariji brat može mljeti žito, drugi može jahati na magarcu, a što ću ja s mačkom? Mogu od njega napraviti krznene rukavice i to je sve."
- Slušaj, - progovori mačak koji je izgleda razumio njegove musli - nemoj me ubiti da bi napravio par loših rukavica. Naruči ti meni čizme tako da mogu izaći i pokazati se pred ljudima, pa nećeš dugo čekati na moju pomoć.
Mlinarev sin se začudi mačkovim riječima, pa kako je baš u tom trenutku naišao obućar, on ga pozva i reče da mačku uzme mjeru za čizme.
Kad su čizme bile gotove, mačak ih navuče, uze vreću, naspe u nju malo žita, a pri vrhu namjesti uzicu da se vreća može svezati, pa je zabaci na rame i ode na dvije noge kao čovjek. U toj zemlji je vladao car koji je volio jesti jarebice, ali nevolja je bila u tome što ih je bilo teško nabaviti. U šumi ih je bilo koliko hoćeš, ali su bile tako oprezne da ih ni jedan lovac nije mogao uloviti. Mačak je to znao, pa naumi okušati sreću. Kad stiže u šumu, raširi vreću, razastre žito, pa jedan kraj uzice stavi u travu, a drugi iza grma. Tu se sakri pa, pritajivši se, počne promatrati. Jarebice se uskoro pojaviše, opaziše žito, pa jedna za drugom počeše skakati u vreću. Kad ih je u vreći bilo već prilično, mačak pritrča i povuče uzicu. Zabaci vreću na leđa i uputi se ravno u carev dvor. Kad stiže, stražar viknu:
- Stoj! Kuda ćeš?
A mačak ni pet ni šest već odgovori:
- Caru.
- Jesi li lud, - reče stražar - mačak da ide caru!
- Pusti ga - reče drugi stražar. - Znaš da je caru često dosadno. Možda će ga mačak razveseliti frktanjem i mjaukanjem.
I tako mačak izađe pred cara. Duboko se pokloni i reče:
- Moj gospodar, grof... - pa tu izgovori neko zamršeno i otmjeno ime - preporučuje se gospodaru caru i šalje ove jarebice koje su se uhvatile u njegovu zamku.
Caru se toliko zasjajiše oči nad lijepim i ugojenim jarebicama da se naduo od radosti, pa naredi da mačku iz riznice u onu vreću naspu toliko zlata koliko može ponijeti. Na rastanku mu reče:
- Odnesi to svojem gospodaru i zahvali mu na poklonu.
Za to vrijeme je siroti mlinarev sin sjedio kraj prozora i s glavom podbočenom rukama razmišljao kako je posljednji novčić dao za mačkove čizme - a šta mu može mačak donijeti? Kad, eto ti mačka, bubnu na vrata, zbaci vreću, razveza je, istrese zlato i reče:
- Ovo ti je za čizme, a car te pozdravlja i puno ti se zahvaljuje.
Mlinarev sin se obradova zlatu, ali nikako nije mogao shvatiti kako je mačak do njega došao. Svlačeći čizme, mačak mu sve ispriča, a onda reče:
- Eto, sad imaš dovoljno novaca, ali neće na ovome ostati. Sutra ću opet obući čizme i učiniti te još bogatijim. Da znaš, caru sam rekao da si ti grof.
Sutradan, kao što reče, mačak navuče čizme pa opet krenu u šumu i odnese caru još bogatiji ulov. Tako je bilo skoro svakoga dana. Mačak je donosio kući zlato, a car ga je toliko zavolio da mu je dopustio ulaziti i izlaziti kod njega bez najave i švrljati po dvorcu do mile volje. Jednom se tako macan grijao kraj ognjišta u carevoj kuhinji, kad naiđe kočijaš i poče psovati:
- Bestraga i car i princeza! Baš sam htio otići u krčmu piti i kartati, a evo moram ih voziti u šetnju do jezera.
Kad mačak to ču, požuri kući i reče svome gospodaru:
- Ako želiš postati grof, pođi sa mnom na jezero i kupaj se u njemu.
Mlinarev sin se začudi mačkovim riječima, ali ga posluša, pođe za njim, svuče se do gola i skoči u vodu. Mačak mu uze odjeću, odnese je i sakri. Samo što to obavi, doveze se car.
Mačak odmah poče kukati i jaukati:
- Ah, milostivi care! Moj se gospodar kupao u ovom jezeru, a naišao lopov i ukrao mu odjeću. Eno gospodina grofa u vodi, ne može od srama isplivati, a ako dugo ostane, prehladiti će se i umrijeti.
Kad je to čuo, car naredi kočijašu da stane, pa posla čovjeka iz svoje pratnje trkom u dvorac da donese jedno njegovo odijelo. Mlinarev sin obuče raskošnu odjeću, a kako ga je car već poznavao kao grofa koji mu šalje jarebice, pozva ga pored sebe u kočiju. Careva kći se tome obradova, jer je mladi grof bio lijep i odmah joj se svidio. Mačak je, međutim, otrčao prije njih, pa kad stiže do neke velike livade gdje je preko sto ljudi kosilo travu, upita ih:
- Ljudi, čija je ovo livada?
- Velikog čarobnjaka, - odgovoriše mu.
- Slušajte, sad će se ovuda provesti car. Kad upita čija je livada, vi odgovorite: grofova. Ako tako ne kažete, svi ćete biti pobijeni.
Onda odjuri dalje i stiže do njive pod žitom, tako velike da joj se nije vidio kraj, a na njoj je žnjelo preko dvjesta žetelaca.
- Narode, čije je ovo žito? - opet će mačak.
- Čarobnjakovo - odgovoriše mu.
- Poslušajte, sad će se ovuda provesti car, pa kad upita čije je žito, vi odgovorite: grofovo. Ako tako ne kažete, svi ćete biti ubijeni.
Stiže tako mačak i do jedne lijepe šume, u kojoj je preko tri stotine drvosječa obaralo i cijepalo hrastovinu.
- Ljudi, čija je ovo šuma?
- Čarobnjakova.
- Slušajte me dobro, sad će se ovuda provesti car, pa kad upita čija je šuma, vi odgovorite: grofova. Ako tako ne kažete, svi ćete biti pobijeni.
Ljudi su se čudili i gledali za njim a mačak ode dalje. Kako je izgledao neobično i hodao u čizmama na dvije noge kao čovjek, oni ga se uplašiše. Tako mačak stiže i do čarobnjakovog dvorca, drsko uđe unutra, stade pred čarobnjaka i pokloni se. Ovaj ga prezrivo pogleda i upita što želi. Mačak se opet pokloni i reče:
- Priča se, milostivi, kako se možeš, po volji pretvoriti u bilo koju životinju. Što se tiče psa, lisice ili vuka, to bih još i povjerovao. Ali da se možeš pretvoriti i u slona, to mi se čini sasvim nemoguće, pa sam se došao sam uvjeriti.
Čarobnjak mu oholo odgovori:
- Ništa lakše, - pa se u trenu i pretvori u slona.
- To je veličanstveno, - ushićeno će mačak - ali možeš li se pretvoriti u lava?
- I to je za mene sitnica - reče čarobnjak i u trenu se pred njim stvori lav.
Mačak se napravi da je uplašen pa uzviknu:
- Oh! Ovo je divno i neviđeno, to nisam mogao ni sanjati. Ali još čudnije bi bilo kad bi se mogao pretvoriti i u tako malenu životinjicu kao što je miš. Ti sigurno možeš bolje od bilo kojeg čarobnjaka na svijetu, ali mi se čini da bi to i za tebe bilo preteško.
Kad je čuo ove slatke riječi, čarobnjak se sav rastopi od miline pa odgovori:
- Kako da ne, mačkiću moj, mogu ja i to - pa začas počne skakutati po sobi pretvoren u miša. Mačak skoči, ulovi ga i pojede.
Za to vrijeme, car se vozio u kočijama sa grofom i princezom, i u to stigoše do one velike livade.
- Čija je ovo livada? - upita car.
- Gospodina grofa - povikaše ljudi, kako im je mačak naredio.
- Lijep komad zemlje, gospodine grofe - reče car. Krenuše dalje i stigoše do velikog žitnog polja.
- Čije je ovo žito? - upita car.
- Gospodina grofa - opet mu odgovoriše.
- Ah, oh, gospodine grofe, lijepo imanje! - reče car. Stigoše tako i do velike šume.
- Čiji je ovo gaj, ljudi?
- Gospodina grofa.
Car se još više začudi pa reče:
- Vi ste veoma bogat čovjek, gospodine grofe, skoro da ni sam nemam ovako divnu šumu.
Konačno stigoše i do čarobnjakovog dvorca. Mačak je čekao gore na stepenicama, a kad se kočija zaustavi, on sjuri, otvori vrata i reče:
- Gospodaru, dobrodošli u dvorac moga gospodina grofa i on je sretan zbog časti koju mu činite.
Car izađe iz kočije i zadivi se prekrasnom dvorcu koji je bio veći i ljepši od njegovog, a grof povede princezu uz stepenice u dvoranu koja je blistala od zlata i dragog kamenja.
Tada grof isprosi princezu, a kad je car umro, on ga naslijedi i postade car te zemlje, a mačak u čizmama njegov prvi ministar.

Drvena zdjelica

Slabašan starac je otišao živjeti sa svojim sinom, snahom i četverogodišnjim unukom. Starčeve su ruke drhtale, vid mu je bio zamućen, a korak mu je posrtao. Obitelj je ručala zajedno za stolom. No, djedove drhtave ruke i slab vid bi obrok učinile vrlo teškim... Zrna graška su padala s vilice na pod. Kad je uzeo čašu, mlijeko se prolilo po stolnjaku. Nered je ljutio sina i snahu.
"Moramo nešto učiniti s djedom" - rekao je sin jednoga dana. Dosta mi je prolivenog mlijeka, glasnog jedenja i hrane na podu. Stoga su muž i žena postavili mali stol u kutu. Tu je djed jeo sam dok je ostatak obitelji uživao u jelu. Nakon što je djed u međuvremenu razbio tanjur ili dva, hrana mu je posluživana u drvenoj zdjeli. Kad bi obitelj pogledala u smjeru djeda, ponekad bi vidjeli tugu u njegovim očima dok je sjedio sam. Usprkos tome, jedine riječi koje je mladi par imao za njega su bile riječi prijekora ako bi mu pao tanjur ili je prosuo hranu. Sve je to četverogodišnji unuk promatrao u tišini. Jednom prije večere, otac je primijetio da se njegov sin igra s komadićima drveta na podu. Blago ga je upitao:
"Što to radiš sine?" Dječak je odgovorio:
"Oh, izrađujem zdjelice za tebe i mamu iz kojih ćete jesti kada ja odrastem."
Četverogodišnjak se nasmiješio i nastavio sa svojim poslom. Ove riječi su poput munje pogodile roditelje. Iako nisu prozborili niti riječ, znali su što moraju učiniti. Te su večeri uzeli djeda za ruku i nježno ga doveli za svoj stol. Do kraja svog života, starac je jeo zajedno s obitelji. Činilo se da ni muž ni žena više nisu brinuli kada je grašak pao na pod, kada se mlijeko prolilo, ili se stolnjak zaprljao.

Hans Christian Andersen - Carevo novo ruho

Prije mnogo, mnogo godina živio je jedan car koji je iznad svega volio novu odjeću. Sav je svoj novac  trošio na to da se što se ljepše obuče. Nije se brinuo za svoje vojnike, nije mario za kazalište, a niti da se izveze u šetnju kroz šumu, ukoliko mu ne bi bilo stalo da pokaže neko novo odijelo.

Tako bi on po cijeli dan samo mijenjao odjeću. Kao što se za vladara obično kaže da se nalazi u vijećnici, tako se za njega govorilo: "Car je u svojoj garderobi."

U tom velikom gradu u kojem se nalazio njegov dvor bilo je veoma živo i veselo. Svaki dan su ga posjećivali mnogi stranci, ali jednog dana mu dođoše i dvije varalice. Rekoše mu da su tkalci i da mogu istkati tkaninu kakva se samo zamisliti može. Ne samo da njihove boje i šare izazivaju divljenje, nego i odijelo od te tkanine ima neobičnu osobinu - ono je nevidljivo za svakog tko nije sposoban za svoju službu ili je neoprostivo glup.

"O, divna je ta tkanina!" - pomisli car. - "Kad budem imao odjeću od takve tkanine, znat ću tko u mome carstvu nije na visini svog položaja. A moći ću i razlikovati pametne od glupih. Ta mi se tkanina mora odmah otkati!"

I dade car toj dvojici varalica veliki novčani predujam, s tim da odmah počnu s radom.

Varalice odmah postaviše dva prazna razboja i počeše tobože raditi. Do kasne noći su tako tkali na praznim razbojima i sve tražili da im donose najfiniju svilu i najčistije zlato, i sve su to trpali u svoju torbu.

"Baš bih želio vidjeti koliko li su već otkali" - pomislo je car, ali mu je bilo malo teško na srcu kada se sjetio da glupi ljudi, a i oni što ne odgovaraju svom pozivu, neće moći vidjeti tu čudesnu tkaninu. Bio je uvjeren da se on za sebe nema šta pribojavati, ali ipak je odlučio prvo poslati nekog drugog da vidi kako posao napreduje.

Čitav je grad već znao kakvu će čudotvornu moć imati ta tkanina i svi su nestrpljivo očekivali tko će se od njihovih susjeda pokazati kao glup, a tko nedostojan svog položaja.

"Poslat ću ja tkalcima svog starog i poštenog ministra" - odlučio je car. - "On će najbolje vidjeti kako ide s tkanjem. On je pametan i nitko bolje od njega ne vrši svoju službu!"

I stari čestiti ministar uđe u odaje gdje su one dvije varalice tkale na praznim razbojima.

"Sačuvaj me, Bože, ja ništa ne vidim!" - trljajući oči, pomisli stari ministar, ali ništa ne reče.

Varalice ga zamoliše da priđe bliže, a onda ga upitaše sviđa li mu se šara i jesu li lijepe boje. Oni su pokazivali na prazan razboj, a jadni stari ministar, ma koliko naprezao oči, ništa nije mogao vidjeti, jer ničega nije ni bilo.

"Gospode Bože!" - pomisli ministar - "da ja nisam glup? Nikada to nisam pomislio. Ali to nitko ne smije saznati! Zar ja nisam dorastao za svoj poziv? Ne, ne, ne smijem im reći da ne vidim tkaninu!"

- Pa vi ništa ne kažete! - reče jedan od tkalaca.

- O, tkanina je savršena, prekrasna! Šare su izvrsne, boje su divne! - odgovori stari ministar gledajući u razboj kroz svoje naočale. - Da, da, reći ću caru da mi se tkanina izvanredno dopada!

- E, to nam je veoma drago! - rekoše tkalci u jedan glas i počeše nabrajati boje i vrste šara svoje tkanine.

Stari ministar je pažljivo slušao kako bi to sve mogao ponoviti kad se vrati u dvor. Tako je i učinio.

Poslije toga varalice zatražiše još više novaca, još više svile i još više zlata. Rekli su da im to treba za tkanje, a sve su trpali u svoje džepove. Ništa od svega toga nije uzeto za tkanje i oni su i dalje tkali, na praznim razbojima.

Malo zatim car posla još jednog cijenjenog službenika da vidi kako ide s tkanjem i kada će tkanina biti gotova. Ali i s tim službenikom se dogodilo isto što i s ministrom. On je gledao i gledao, ali nije vidio ništa drugo do prazan razboj.

- Što, zar nije lijepa tkanina? - upitaše ga varalice pokazujući mu i objašnjavajući nepostojeće šare.

"Da sam glup - nisam" - pomisli čovjek. - "Pa šta onda? Znači da nisam dorastao svom položaju? To je zaista smiješno! Ali ne smijem dozvoliti da to drugi primijete!" - I čovjek počne hvaliti tkaninu koju nije vidio i uvjeravati tkalce koliko mu se sviđaju njihove prekrasne boje i predivne šare.

- Da, da, to je nešto prekrasno! - rekao je caru kada se vratio u dvor.

Čitav grad je sada pričao samo o toj prekrasnoj tkanini. Sada je i car htio vidjeti tu tkaninu dok je još na razboju. S čitavom pratnjom svojih odabranika, među kojima su bila i ona dva stara velikodostojnika što su već bili tamo, car je došao onoj dvojici varalica i zatekao ih kako iz sve snage tkaju, ali tkaju bez potke i osnove.

- Zar nije divna tkanina! - rekoše ona dvojica velikodostojnika. - Izvolite, vaše veličanstvo, pogledajte kakve su divne šare, kakve divne boje! - i pokazaše na prazne razboje, jer su vjerovali da drugi vide tu tkaninu.

"Što je ovo?!" - pomisli car. - "Ja ništa ne vidim. Pa to je užasno! Zar sam ja glup? Ili ne zaslužujem biti car? Pa to bi bilo najstrašnije što bi mi se moglo dogoditi!"

Nije htio priznati da ništa ne vidi, pa je tobože zadovoljno klatio glavom i, gledajući u prazan razboj, ponavljao: - O, baš je, baš je lijepo! Taj vaš rad zaslužuje moje najviše priznanje!

Sada je i čitava careva pratnja gledala u prazan razboj i ponavljala: - E, baš je, baš je lijepo! - I savjetovali su caru da se odmah na prvoj svečanosti pojavi u odjeći od te divne tkanine. Svi su bili ushićeni, od usta do usta je išlo: - Divno! Krasno! Veličanstveno!

Obojicu varalica car je odlikovao ordenom viteškog križa i dodijelio im titulu tkalačkog viteza.

Cijelu noć uoči svečanosti varalice su probdjele pored šesnaest zapaljenih svijeća. Svi su mogli vidjeti kako se tobože žure završiti carevu odjeću. Skidali su s razboja nepostojeću tkaninu, u zraku su je tobože sjekli velikim škarama, šili su je iglama bez konca i najzad su rekli: - Evo, odjeća je gotova!

Car priđe u pratnji svojih najotmjenijih dvorana, a varalice podigoše ruke kao da nešto drže i rekoše: - Evo hlača! Evo kaputa! Evo ogrtača! Sve je kao paučina! Čovjek bi mogao pomisliti da na tijelu nema ništa, ali u tome i jeste prava vrijednost ove tkanine!

- Da, da, tako je! - u jedan glas potvrdiše dvorani iako ništa nisu vidjeli.

- Hoćete li sada, Vaše Veličanstvo, biti tako ljubazni i odložiti svoju staru odjeću! - rekoše varalice. - Novu ćemo vam dati pred velikim ogledalom!

Car skide sa sebe staru odjeću i varalice mu počeše tobože dodavati komad po komad nove odjeće, a onda ga uhvatiše oko struka i tobože mu namještati skute. Tako oni rade oko njega, a car se pred ogledalom samo vrti i okreće.

- Bože, kako je divno sašiveno! Kao saliveno je! - divila se sva careva pratnja. - Kakva šara, kakve boje! Zaista dragocjeno ruho!

- Vaše Veličanstvo, napolju već čekaju nosači s baldahinom što će ga nositi nad vašom glavom u mimohodu! - izvijestio je vođa parade.

- Dobro, dobro, ja sam već gotov! - odgovorio je car. - Dobro mi stoji, zar ne?! - i okrenu se pred ogledalom kao da hoće još jednom pažljivo promotriti svoju raskošnu pojavu.

Komornici koji su bili zaduženi da mu nose skute podigli su ih tobože s poda i krenuli za njim držeći ruke u zraku i strahujući da se ne bi primijetilo da te skute i ne vide. I tako je car išao u mimohodu pod divnim baldahinom, dok je okupljena svjetina na ulicama i prozorima ponavljala: - Bože, novoj carevoj odjeći nema nigdje ravne! Kako su mu divni skuti! Kako mu sve krasno stoji!

Nitko nije htio priznati da ništa ne vidi, jer bi time priznao da je glup i da nije dorastao svojoj dužnosti. Do tada nijedna careva odjeća nije doživjela takvo priznanje.

Ali najednom je neko dijete povikalo: - Pa car je gol!

- Ah, Bože moj, taj nedužni glasić! - zabrzao je uplašeni otac.

Ali već istog trenutka se začuo šapat: - Dijete kaže da je car gol! Car je bez odjeće! I odmah zatim počeše svi u jedan glas vikati: - Car je bez odjeće! Bez odjeće!

Car je pretrnuo - vidio je i sam da je bez odjeće, ali je ipak odlučio ostati do kraja na mimohodu, pa je zauzeo još dostojanstvenije držanje. A komornici iza njega i dalje su nosili nepostojeće skute.

Princ Matija

- Mama, ispričaj mi jednu bajku. - rekao je mali Matija, kada ga je mama lijepo ušuškala u krevet.
- Može. Ovo je jedna nova - rekla je mama i namjestila se na krevetu blizu njega.
- Suuuuper! A hoće li imati i princa i zmaja i sve?
- Pa naravno da hoće. Kakava bi to bajka bila bez princa i barem jednog zmaja?
- Pa, da! Hajde mama.
- Dakle... Jednom davno, živio je jedan mali princ koji se zvao Matija.
- Kao ja mama?
- Da, baš kao ti.
- Ali ja nisam mali!
- Dobro onda... Bio jednom jedan mali, veliki princ koji se zvao Matija. Je li tako bolje?
- Da, tako može.
- Taj je princ Matija bio jako hrabar u srcu, ali bio je jako slabašan. Nije mogao ići u nijednu bitku protiv nijednog neprijatelja, jer bi se brzo umorio i mač mu je bio pretežak za nošenje. A jako je htio biti snažan kao i ostali vitezovi na dvoru.
- Ali zašto je bio tako slab mama?
- Nije imao snage jer nikada nije htio jesti povrće koje bi mu dalo snagu. Kad god su dvorski kuhari skuhali špinat ili blitvu ili brokulu, ma bilo koje povrće, a bili su to najbolji kuhari iz cijelog svijeta, princ Matija bi samo odgurnuo tanjur i rekao: "BLJAK!"
- Nešto kao i ja ponekad.
- Nije baš ponekad, nego svaki put.
- I što je princ napravio kada mu je svo povrće bilo baš tako bljakasto, jer i je, znaš, baš je bljak.
- E, vidiš, princ je imao tako malo snage da nije mogao pobijediti čak niti jednog malog, najmanjeg neprijateljčića. A onda je u kraljevstvo stigla vijest da se iz stoljetnog sna probudio najstrašniji zmaj koji je ikada živio na toj strani zemaljske kugle. Mnogi su se vitezovi hrabro krenuli boriti s njim, jer je taj zmaj bio jako opak ako mu ne bi dali svoju stoku za hranu. Ali, niti jedan se hrabri vitez nikada nije vratio.
- A princ Matija? Što je on napravio tako slab i bez snage? Nije valjda samo sjedio doma? Kakav bi to princ onda bio?
- Nije. Odlučio je da pod hitno mora postati jak. Naredio je kuharima da mu kuhaju samo ona jela koja imaju puno vitamina da ga ojačaju. I tako ti je on, iako mu se to ni najmanje nije svidjelo i najradije bi povikao: "bljak!", stalno jeo juhice, variva i ostala jela od povrća sa mesom, i dosta je i vježbao, da bude što jači. I tako je došao dan, kada je bez problema mogao dići težak mač, i još nositi težak oklop. Kada je vidio da je dovoljno jak, uzjahao je svog vranca, poljubio tatu kralja i mamu kraljicu i otišao pokazati zmaju gdje mu je mjesto.
- Sam?
- Potpuno sam, toliko je taj princ hrabar bio. A bio je i jako mudar, jer dok nije imao snage, puno je čitao pa je skupio puno znanja i naučio svašta o zmajevima. Znao je da ta vrsta zmaja ide spavati kada sunce izađe, jer po cijelu noć divljaju i seljanima kradu krave i koze i ostalu stoku, a ako im to bude premalo da budu siti, onda se strašno razljute. I tako, naš je princ gledao vidi li se negdje kakav dim koji se ujutro uzdiže iz zmajevih širokih nosnica kad diše i hrče.
I ugledao ga je! Stavio si je maramu oko ustiju i nosa da ne bi slučajno zakašljao zbog dima, jer bi bilo gadno da se zmaj probudi, i tiho, sasvim tiho mu je prišao. Samo se molio dragom Bogu da je poslije onoliko povrća dovoljno jak da može jednim udarcem srediti zmaja, jer ako zmaj bude samo malo ranjen, neće biti dobro!
- I je li bio dovoljno jak?
- Podignuo je mač, i to veoma lako, visoko iznad glave i... TRES! Sredio je zmaja!
- I je li on sada bio heroj u kraljevstvu?
- Pa naravno da je bio. U njegovu čast, kao osloboditelju naroda od opakog zmaja, priređena je velika gozba koja je trajala tri dana i tri noći.
- A što su jeli?
- Pa, svega je tu bilo. I kolača i svakakvih slatkiša, ali bilo je i voća i mesa i povrća.
- Ja ću reći kraj bajke, mama.
- Hajde, da čujem, pa spavanac.
- Sada, kada je sredio tog zločestog zmaja i kada je postao veliki heroj, sada je na miru mogao uzeti kolače i povrću reći: "BLJAK"! Znaš zašto?
- Zašto?
- Zato jer je dobro i čitati knjige i biti jako pametan, a ako slučajno opet dođe kakav strašan zmaj u kraljevstvo, onda će morati malo otrpjeti i pojesti povrće jer stvarno ne bi bilo u redu da jedan princ sjedi doma i samo čita, ako je kraljevstvo u nevolji. Pogotovo ako je taj princ još i heroj. Ako baš bude trebalo, onda će jesti povrće. Eto, tako. I živjeli su zauvijek sretno! Laku noć mama.

Braća Grim - Četiri Godišnja Doba

Braća Grim - Četiri Godišnja Doba