Bila jednom jedna djevojčica. Dobra i umiljata, draga svima, a svojoj
baki najdraža. Baka joj od baršuna crvenog kapicu napravila, dijete ju
je od radosti i ljubavi stalno nosilo pa su je prozvali Crvenkapicom.
Crvenkapica je sa majkom živjela u kućici pored velike šume. A na drugom
kraju šume, u maloj usamljenoj kući, stanovala je baka.
Jednog jutra majka reče Crvenkapici:
- Baka se razboljela. Sama je i leži. Odnesi joj košaricu sa hranom i
popričaj malo sa njom. Budi dobra, ne šetaj po šumi, ne zaviruj po
bakinoj kući i dođi do večere.
- Ne brini, majčice! Bit ću dobra i sve
ću napraviti kako si mi kazala - nasmija se Crvenkapica, uzme košaru s
jelom i krene u šumu.
U šumi je bilo svijetlo i mirno, a do bakine
kuće daleko. Odjedanput, pred Crvenkapicu stupi vuk. Djevojčica nije
znala da je to zla, opasna zvijer, pa mu bez imalo straha odvrati
pozdrav.
- Kuda ideš tako rano - umiljato je upita vuk.
- Idem baki - odgovori Crvenkapica.
- Što to nosiš u košarici - raspitivao se vuk.
Ne sumnjajući ništa, Crvenkapica ispriča da je baka bolesna i da joj nosi vina i kolača da se okrijepi i ojača.
- Gdje stanuje tvoja baka?
- Na kraju šume, ispod tri hrasta, uz ljeskovu živicu. Nije je teško
naći - mirno je pripovijedalo dijete. Smišljajući zlo, vuk je mirno išao
uz djevojčicu, a onda joj reče:
- Pogledaj, Crvenkapice, ovo divno cvijeće, poslušaj ptice. Zašto žuriš? Stići ćeš i do bake. Odmori se, uživaj.
Crvenkapica podiže glavu, pogleda oko sebe i pomisli: "Zaista je
lijepo. Znam da je baka bolesna i sama. Ubrati ću joj koji stručak
cvijeća. Neka se raduje, neka i njoj bude mirisno i radosno. A još je i
rano, pa se mogu malo zadržati."
I Crvenkapica, zaboravljajući na
obećanje koje je dala majci, odskakuta sa staze u šumu i počne brati
cvijeće. Kako bi koji cvijet ubrala, učinilo bi joj se da je onaj drugi
još ljepši, potrčala bi za njim i, tako, zalazila sve dublje u šumu. A
vuk se dade u trk i prečicom požuri bakinoj kući. Kad stiže tamo, on
proviri kroz prozor, pa kad vidi da je starica sama, zakuca na vrata.
- Tko je - javi se baka s postelje.
- Ja sam, Crvenkapica - utanji vuk glasom. - Nosim ti, bakice, malo kolača. Otvori mi!
- Pritisni samo kvaku! Vrata nisu zaključana - odgovori baka.
Kad vuk to čuje, naglo otvori vrata, baci se na uplašenu staricu i
proguta je. Zatim obuče njezine haljine, stavi na glavu njezinu kapu,
legne u krevet i povuče pokrivač sve do njuške kako ga Crvenkapica ne bi
odmah prepoznala. I stade čekati. A Crvenkapica je trčala za cvijećem i
kada ga je nabrala toliko da ga gotovo više nije mogla nositi, sjeti se
bake i krene prema njenoj kući. Šuma je bivala sve gušća, korijenje
drveća smetalo nozi da ide brže. Nestade i Sunčeve svjetlosti. Ptice
zašute. Crvenkapica osjeti strah i nemir uđe u njeno malo tijelo. Kad
napokon izbije pred bakinu kućicu, začudi se otvorenim vratima.
- Bako, bakice - zvala je Crvenkapica, ali joj nitko ne odgovori.
- Dobro jutro - reče dijete, prijeđe preko praga i priđe krevetu.
Pred njom je ležala njena baka sa kapicom navučenom duboko na lice i njen izgled uplaši djevojčicu.
- Jao, bakice - uzviknu Crvenkapica - Zašto imaš tako velike uši?
- Da te bolje čujem!
- A zašto imaš tako velike oči?
- Da te bolje vidim!
- A zašto imaš tako dugačke ruke?
- Da te lakše zgrabim!
- A zašto su ti, bakice, tako velika usta?
- Da te lakše progutam - uzviknu vuk, skoči iz postelje i proguta malu
Crvenkapicu. Zatim, sit i zadovoljan, leže opet u bakinu postelju.
Spavao je i glasno hrkao. Pored bakine kuće prolazio je lovac. Kad je
čuo vukovo glasno hrkanje, uplašio se da se starici nije što desilo i
brzo je ušao u kućicu. Na svoje veliko iznenađenje, u bakinom je krevetu
vidio vuka. Iako je imao spremnu i napunjenu pušku, nije pucao. Uzeo je
velike škare i, cak, cak, po vukovom trbuhu. Odatle, prva, iskoči
Crvenkapica:
- Uh, kako me bilo strah. U vukovom trbuhu je sami mrak.
Zatim lovac izvuče baku, koja je jedva disala od straha i uzbuđenja.
Onda su vukov trbuh napunili kamenjem i čekali da se probudi. I nisu
dugo čekali. A kad ovaj ugleda lovca i pušku, htjedne pobjeći, ali nije
stigao dalje od praga. Tu ugine što od straha, što od kamenja koga mu je
bio pun trbuh. Tako su sad svi bili zadovoljni. Lovac je vuku oderao
kožu i s njom otišao kući. Baka je pojela nešto kolača i popila čašu
vina pa se brzo oporavila. A Crvenkapica je razmišljala:
"Dok sam
živa, neću više skretati s puta i sama trčati po šumi." Vratila se kući.
Tamo ju je čekala majka i nije se ljutila na svoje dijete. Znala je da
njezina Crvenkapica sada zna i što je vuk, što je šuma i što je put
kojim treba ići.