Djevojčica i zvijezda

 

Djevojčica i zvijezda

Uspavanka

Jednom davno, u jednoj velikoj šumi, živjeli su vjeverica, mišić, lisica, zeko, ježić i srna.
Svake večeri sjedili bi do kasno u noć kraj potoka i pričali priče za laku noć, ali nikako nisu mogli zaspati.
- Kad bismo barem imali nekoga tko bi nam svirao uspavanku! - jadikovali su mališani.
- Je li me tko tražio? - javi se oštar glasić iz trave.
- A tko si ti? - upita lisica.
- Zrikavac! Znam svirati stotinu uspavanki.
Hoćete li poslušati?
Ne pričekavši odgovor, zrikavac počne svoju pjesmu. Mališani sklope oči i usnu.
Otada im zrikavac svake večeri svira uspavanku, a lisica ga zauzvrat svako jutro nosi na leđima.

Patuljak San

Veliko stablo usred livade dom je mnogih ptičica. To je ujedno i najveselije mjesto na livadi. Od rana jutra, i prije nego što Sunce izviri iza brežuljka, odavde se počinje razlijegati cvrkut stotine malih pernatih stvorenja.
Ipak, jutros je taj žamor toliko glasan da je svakome jasno kako se događa nešto vrlo neobično. O čemu li samo ptičice tako žustro raspravljaju?
- Pogledajte ispod stabla, drage moje prijateljice! - uzbuđeno će plavetna sjenica.
- Pa to je patuljak San! - zacvrkuće vrabac.
- Nije li već odavno trebao biti u svome dvorcu navrh planine?
Svatko pametan naime zna da djeca mogu vidjeti patuljka samo dok spava. Budući da patuljci ne vole da ih djeca vide, spavaju jedino u svome dvorcu.
Patuljak San cijelu je noć dobroj djeci nosio lijepe snove. Pred jutro je bio toliko umoran da je odlučio na trenutak sjesti. Kako je sjeo, tako je zadrijemao.
- Probudi se, probudi se! - prodrma ga njegov pomoćnik Tin. Patuljak otvori oči i istog trena postane nevidljiv. Stavi na leđa vreću sa snovima, otvori kišobran i odleti u svoj dvorac.

Noć medvjeda

Tek što je Ivan skočio na krevet, medo ljutito zabrunda:
- Ne misliš valjda noćas spavati?
- Naravno da mislim!
- Uaaa! - zaplače medo. - Jadan ja!
- Ma što ti je, maleni? Pa svaku noć spavamo.
- Ali ovo nije svaka noć, nego noć medvjeda, a u noći medvjeda nitko ne smije zaspati prije nego što otkuca dvanaest sati, jer ako zaspi prije dvanaest sati, narast će mu dugačke uši...?
- Dugačke uši? Misliš dugačke kao u magarca?
- Ne! Kao u zeca.
- Uh, to je još gore. Znači, nema spavanja do ponoći?
- Ni slučajno!
- Jesi li ti siguran da je noć medvjeda baš noćas?
- Nisam.
- Može li onda noć medvjeda biti sutra?
- Može!
- Laku noć, medo!
- Laku noć, Ivane!

Karel Čapek - Poštarska bajka

Našemu gospodinu Kolbabi, po zvanju poštaru i listonoši, nekako je dosadio njegov poštarski zanat: koliko se samo jedan listonoša nahoda, natrči, najuri, naleti, nagazi i nabježi, a iz dana u dan mora prijeći dvadeset i devet tisuća sedamsto trideset i pet koraka, u što ulazi osam tisuća dvjesto i četrdeset devet stuba gore i dolje, onda ta pisma koja raznosi, to su ionako sami obrasci, računi i druge gluposti koje nikomu ne donose ni trunka veselja; pa taj poštanski ured, to je tako neveselo i dosadno mjesto na kojem se nikada ne događaju nikakve bajke.

Tako je i još kojekako mrmljao gospodin Kolbaba, žaleći se na svoje poštarsko zvanje. Jednom je tako, sve od žalosti, sjeo u pošti kod peći i zaspao, ne primijetivši da je već šest sati; a kad je odbila šesta ura i svi drugi poštari otišli i zatvorili poštu, gospodin Kolbaba ostao je unutra zaključan i mirno spavao.

Moglo je biti oko pola noći kada ga je probudio nekakav štropot, kao kad miševi tapkaju po podu. Aha, pomislio je gospodin Kolbaba, ima ovdje miševa; trebalo bi im postaviti stupicu. Gleda on tako okolo i traži miševe, kad ono - nisu to nikakvi miševi, nego poštanski patuljci. To su vam majušni i brkati čovječuljci, otprilike kao omanji primjerak vijandotske kokoši, ili kao vjeverica ili zec, tako nekako; a na glavama imaju kape kao pravi poštari i nose pelerine kao pravi listonoše. Uf, rekao je gospodin Kolbaba u sebi, ali inače nije ni prozborio, ni beknuo, ni pisnuo, da ih ne uplaši.

Vidi, vidi, jedan je poštanski patuljak slagao pisma koja će gospodin Kolbaba raznositi sljedećeg jutra, drugi je razvrstavao poštu, treći je vagao pakete i na njih lijepio ceduljice, četvrti se ljutio što kutija nije vezana po propisu, peti je sjedio na šalteru i prebrojavao novac, kao što rade poštanski službenici.

"Mogao sam i misliti", mumljao je taj patuljak, "taj se poštanski čovjek opet preračunao za jedan novčić; moram mu to ispraviti." Šesti patuljak sjedio je za telegrafom i otkucavao brzojav, nešto kao: tak-tak tak tak taktaktak tak.

No gospodin Kolbaba razumio je što javlja. Na običnom jeziku bilo je to: "Halo, ministarstvo pošta? Ovdje poštanski patuljak broj sto trideset i jedan. Javljam da je sve u redu, stop. Kolega vilenjak Brljobrk kašlje, prijavljuje bolovanje, nije došao na posao, stop. Pozdrav, stop."

Vesna Ferluga-Antić - Kako nasmijati tetu pekaricu

- Tonkice, mislim da si sad već dovoljno velika da možeš sama otići po kruh u pekarnicu. Što kažeš? Bi li voljela?
- Stvarno, mama? Mogu? I ja mislim da sam već toliko velika.
- Želiš li to?
- Naravno da želim! Već dugo čekam kad ćeš mi reći da mogu.
- Onda, dobro. Dakle, evo ti novac i vrećica. Ako bude puno ljudi, pristojno čekaj svoj red, nikako ne smiješ ići preko reda, to je jako nepristojno. Kad dođeš na red, teta pekarica će te pitati što želiš, a ti ćeš joj reći: "Molim vas jedan polubijeli kruh."
- I krafnu s čokoladom!
- Dobro, i krafnu s čokoladom. Kad ti teta to bude dala, daj joj novac i čekaj da ti vrati ostatak. Lijepo se zahvali i pozdravi, i to je to. Jesi li upamtila?
- Joj, mama, pa valjda znam kako treba kupovati. Svaki dan smo u trgovini.
- Dobro, samo provjeravam. Kad završiš, odmah dođi kući. Nemoj se zadržavati vani. Ionako ćemo ići u šetnju i kod tete Vere, čim završimo s doručkom.
- Jupi!

Tonkica je živjela s mamom, tatom i malim bratom Petrom na trećem katu jedne stare zgrade u centru grada. Pekarnica se nalazila u prizemlju te iste zgrade pa je mama pomislila kako to neće predstavljati neki problem jer Tonkica neće morati prelaziti cestu. Samo siđe, obavi kupovinu i vrati se kući. Pružila joj je platnenu vrećicu i novac, i pogledala u nasmijane oči koje su sjale ponosom.

- Evo, velika moja djevojčice. Tako ćeš i meni pomoći. Ti obavi kupovinu dok ja spremim Petra. Baš smo pravi tim nas dvije.
- Jesmo, mama - Tonkica je to isto zaključila, sretna što joj je mama dala tako važan zadatak kakav obavljaju samo velike cure.

Sva sretna, otrčala je niz stube. Prva samostalna kupovina bila je prava pustolovina. Dokazat će ona mami i cijelom svijetu koliko je sada velika i kako puno toga može sama, bez da je netko vodi za ruku. U ponedjeljak će se u vrtiću pohvaliti teti Slavici. Sigurno će se i ona ponositi njome.

Kad je ušla u pekarnicu, ispred nje je u redu čekalo šest, sedam kupaca. Odmah je pristojno stala na kraj reda, čvrsto stišćući novac u ruci. Malo se pokolebala kad je vidjela novu tetu pekaricu. Bilo bi lakše da radi ona teta koja ju je poznavala jer je Tonkica gotovo svaki dan dolazila s mamom i bratom.
- Nema veze - pomislila je - pa što ako me ova teta ne poznaje. Ja ću joj reći što želim, ona će mi to dati, ja ću platiti, i kraj priče. Nije to teško.

Dok je čekala svoj red, promatrala je tu novu tetu pekaricu. Bila je lijepa i mlada, imala je dugu plavu kosu svezanu u rep visoko na glavi, ali izgledala je namrgođeno. Samo je dodavala ono što su je kupci tražili, niti jednom se nije nikome nasmiješila, nikoga nije gledala u oči, a kad se jedan mladić predomislio nakon što mu je već u vrećicu stavila ono što je prvo zatražio, ljutito je otpuhnula.

Dok ju je tako promatrala, Tonkica je polako gubila samopouzdanje. Što ako pogriješi? Možda će se ova stroga i ozbiljna teta ljutiti na nju. Zašto nema one ljubazne pekarice koja joj je često znala reći kako je slatka i jako pametna djevojčica? Što ako više nema polubijelog kruha, što će onda kupiti? To joj mama nije rekla. Provirila je sa strane reda ima li krafni s čokoladom. Ima ih puno. Ako nema polubijelog kruha, reći će teti da joj da bijeli. Još kad je teta ljutito odbrusila jednom gospodinu koji je prosvjedovao jer mora čekati na burek sa sirom, a on žuri, Tonkica se zaista uplašila. Na tren je pomislila kako je bolje da se vrati kući bez kruha i krafne i sve pokuša objasniti mami... Ali, mama bi tada sigurno pomislila da je ona još premalena da bi sama mogla otići u trgovinu jer se još ne zna snaći. Tako je Tonkica ostala čekati. Osjećala je tremu kao pred onaj nastup za Majčin dan.

Kad je došla na red, stala je pred ostakljeni izlog u kojem su stajala peciva spremna za prodaju i čekala da je teta pita što želi. Ali, joj! Izlog je bio tako visok, a ona tako sitna, pa je teta nije ni primijetila. Samo je rekla:
- Izvolite, dalje - a Tonkica je u čudu pogledala gospodina koji je stajao iza nje i naručio svoje, dok je ona sva nesretna i dalje stajala na mjestu i čekala da ju teta pekarica primijeti. Kad je taj gospodin završio s kupovinom i kad je teta opet rekla - izvolite, dalje - kupovinu je obavljala starija gospođa koja je bila u redu iza tog gospodina. Tonkica je pokušala podići ruku kao kad se odgovara u školi, ali izgleda da je i njezina ručica bila premalena da bi je teta primijetila. Tonkica se nije usudila viknuti, bojala se da će se teta ljutiti na nju.

Napokon je jedna mlada djevojka koja je bila treća u redu iza Tonkice, rekla: "Mislim da je ova djevojčica na redu. Već dugo čeka, ali je malena pa je niste primijetili."
Teta pekarica se sagnula i pogledala kroz stakleni izlog. Vidjela je Tonkičin nosić pritisnut o staklo i dva tužna oka.
- A, zašto ti šutiš ako si na redu? Trebala si se javiti kad si shvatila da te ne vidim – rekla je to strogim glasom, a Tonkica je sva protrnula.
- Dakle, što želiš? - upitala je teta nestrpljivo.
- Jedan polubijeli kruh i krafnu s čokoladom - protisnula je Tonkica tihim glasom i pružila vrećicu visoko u zrak. Na njezino olakšanje, bilo je polubijelog kruha. Teta je uzela novac i vratila joj ostatak, a Tonkica se zahvalila i izašla iz pekarnice. Sad joj je postalo jasno zašto odrasli ponekad kažu da idu udahnuti "svježi zrak". Zaista ga je bilo lijepo udahnuti nakon te čudne kupovine.

Tonkica se vratila kući i predala mami vrećicu. Kad je mama vidjela kćerino zabrinuto lice, upitala ju je što nije u redu. Tonkica joj je ispričala sve o novoj teti, o tome kako se nikad ne smiješi, kako je stroga i kako ju je bilo strah.
- Ja ti samo mogu reći da sam jako ponosna na tebe što si ipak uspješno obavila kupovinu. Ponekad ćeš se susretati s neugodnostima, ali ne treba odustati.
- Ali, zašto je ta teta takva? Mislim, zašto joj se teško nasmiješiti i biti ljubazna?
- Vidiš, ja mislim da je ta teta zbog nečega tužna. Možda joj u životu ne ide kako treba, možda joj se dogodilo nešto ružno, tko zna... Neki ljudi, kad im ne ide kako treba, kad se nađu u neprilikama, postanu ogorčeni.
- Što znači ta riječ, ogorč...
- Ogorčen? To otprilike znači da si ljut na cijeli svijet jer je tebi loše.
- Pa nije cijeli svijet kriv što je njoj loše!
- Nije, zlato, ali možda su neki ljudi bili loši prema njoj pa je krivo zaključila da su svi ljudi loši.
- Ali, nisu. Ja sam dobra. I ti si dobra. I tata je dobar.
- Naravno, ali mi lijepo živimo i volimo se, pa nam je jednostavnije biti dobar. Tko zna kako ta teta živi.
- Znači, misliš da je ona tužna i zato se više ne smiješi?
- Mislim da je vjerojatno tako.
- Malo mi ju je žao. Nije lako stalno biti tako ljut na cijeli svijet.
- Ne, nije. Ali, možda će joj se uskoro u životu nešto promijeniti na bolje, pa će opet imati razloga za osmijeh.

Tonkica je dugo razmišljala o toj teti pekarici. Razmišljala je i o onim ljudima koji su je preskočili u redu, kao da je nema. Mama je rekla i da neki ljudi samo iskoriste priliku. Ali, kako to da ona, još mala djevojčica, zna što je pristojno, a oni to ne znaju ili svejedno iskoriste priliku praveći se da nešto ne vide? Tonkica nije znala odgovore na ta pitanja, ali joj je i dalje bilo žao tete pekarice.

Najprije je odlučila ne ulaziti u tu pekarnicu, dok ta teta radi. Ali sad, kad je razmislila o svemu i popričala s mamom, odlučila je dvije stvari. Prvo, neće više dozvoliti da je ljudi preskaču kao da je nema samo zato što joj glava još ne viri iznad izloga. Kao drugo, neće se bojati tete pekarice koja je samo tužna, već će otrpjeti što god joj bude rekla. A, možda ju Tonkica i nekako uspije nasmijati? To bi bio velik uspjeh!

Još je malo razmišljala, a zatim otišla u svoju sobu. Izvukla je velik papir iz bloka za crtanje i nacrtala veliko, jarkožuto sunce. Nacrtala mu je oči i veliki osmjeh. Dodala je i male, pahuljaste oblačiće, ali ni jedan preko sunca. Zatim se vratila u kuhinju i rekla:
- Mogu li ja i sutra otići po kruh i krafnu?
- Jesi li sigurna?
- Jesam mama. Ja sam ipak toliko velika da mogu sama kupovati, iako nisam još visoka kao odrasli.
- Dobro. Tako treba. Ti si stvarno moja velika cura na koju se mogu osloniti.

Drugo je jutro Tonkica odlučno uzela vrećicu, novac i svoj crtež, i spustila se u pekarnicu. Duboko je udahnula kad je kroz staklena vrata vidjela dugačak red i ušla unutra. Stala je na kraj reda i čekala. Gledala je tetu pekaricu nadajući se da joj je samo jučer bio loš dan, ali očito je bio i danas. Namrgođeno je posluživala ljude, svako toliko otpuhivala kao da je netko gnjavi i niti jednom se nije nasmijala. Na trenutak je Tonkica osjetila onu istu tremu kao i jučer, ali nije htjela pobjeći.

Srce joj je počelo malo jače udarati dok je kupovinu obavljao čovjek ispred nje. Počela se premještati s noge na nogu stojeći iza njega, onako mala, niža i od njegovog pojasa na hlačama.

Nakon što je gospodin završio s kupovinom i krenuo prema vratima, spremno je koraknula naprijed, a kad je začula: "Izvolite, dalje" - podigla je sliku s velikim, žutim, nasmijanim suncem, najviše što je mogla.

Kad je to sunce iznenada osvanulo pred tetinim očima, teta se najprije malo trgnula, a onda se sagnula i kroz stakleni izlog ugledala malenu djevojčicu koja joj se smiješila nekako u neprilici.
- Što je ovo - upitala je teta pekarica.
- Sunce - odgovorila je Tonkica.
- Vidim da je sunce. Pitam te što bih ja sad trebala s tim.
- Jučer me niste vidjeli jer još nisam narasla velika, pa sam pomislila; ako iznad sebe držim crtež, onda ćete me lakše vidjeti - rekla je Tonkica hrabro, iako joj je srce još uvijek snažno udaralo.
Neki su se ljudi iza nje nasmijali.
Teta pekarica ju je dugo gledala kroz staklo. Nakon nekog vremena je rekla: "Ti si prava mala lukavica!"
Tonkica je vidjela kako joj se kutevi usana oblikuju u osmijeh, i to lijep osmijeh. Tonkica ju je pitala želi li crtež, a teta joj je odgovorila da želi.
- Drugi ću put nacrtati nešto drugo. Ja jako volim crtati i znam nacrtati svašta - rekla joj je Tonkica.

Kad se Tonkica vratila kući, već je s vrata povikala: "Jeee, nasmijala sam tetu pekaricu, nasmijala sam tetu pekaricu, na-na-na-na-na!", a zatim je sve ispričala mami. Mama je oduševljeno rekla: "Ti si moje pametno sunce koje je ugrijalo i tetu pekaricu!"

Teta pekarica je od tada za svaki svoj osmijeh bila nagrađena slikom anđela, mame, tate, brata, kuće, svih vrsta cvijeća, i svakakvih čuda koja su umjesto Tonkičine glavice virila iznad izloga kad bi došla na red. Uskoro je primijetila da se teta smiješi čim je ugleda kako ulazi u pekarnicu. Bila je jako lijepa kad se smiješila.

I tako je jedno nacrtano sunce i jedno iskreno srce sasvim male djevojčice, barem na neko vrijeme odmicalo oblake koji su tmurili nebo tete pekarice.

Ružica Leš - Ptica rugalica

Ku – ku- ku-ku! – čuo se pjev iz krošnje stabla.
Ku – ku-ku-ku! Tako sam sam! Kad bih barem imao nekoga sa kime bih se družio! – žalio se Kukumaru.
Tada je začuo pjesmu: „Rega ,rega kvak Naš je život lak!„
„Ku- ku-ku-ku! A kakva su to smiješna stvorenja ! Ne hodaju, ne lete i sve su zelene! – smijao se tako glasno Kukumaru da je njegov smijeh dopro do paučice Popi, koja je baš dovršavala svoj novi dom u podnožju Kukumarova stabla.
„To su žabe Kukumaru ako nisi znao.”
„A vidi ih samo! Kako su smiješne! Još se prave da znaju pjevati!“- smijao se Kukumaru, te stade snažno mahati svojim krilima.
“Ha- ha- ha!”
„Ne rugaj im se Kukumaru!„ – dobacio je Jelenko, maleni kukac koji je tražio hranu na Kukumarovom stablu.
„Svaki dan ista pjesma! Sjediš tamo visoko gore i rugaš se svima koji prolaze. Pa onda plačeš kako si sam!„
„Ma tko si sada ti!? Dođi, pokaži se, ako se usudiš!?„ – sada je već ljutito vikao Kukumaru.
Jelenka je bilo pomalo strah, on je bio sasvim malen kukac, a Kukumaru tako velik. Ali, ipak je skupio svoju hrabrost i stao na granu ispred Kukumarua.
„Ma vidi ti njega! Tako mali, a tako snažna glasa!„
„Možda sam malen i možda ne mogu letjeti, ali imam oštre rogove i mogu te ubosti!“
„Ha- ha- ha!„ – smijao se i dalje Kukumaru.
Tada se munjevitom brzinom spustila i paučica Popi sa grane.
„I ja sam mala, ali imam puno nogu i mogu plesti dugačke niti!“
„HA – ha- ha! – smijao se Kukumaru. „Baš ste smiješni! Ti imaš Popi tako mnogo nogu da se sve čudim kako se ne spotakneš o njih. A tvoj prijatelj Jelenko mali stas i te male, smiješne vrškiće na glavi, pitam se da li vidi uopće kuda hoda!” – i dalje se rugao Kukumaru.
„Pa pogledajte mene samo! Divan stas i još bolji glas!“ – hvalisao se Kukumaru.
Popi je tužno spustila svoje oči prema Jelenku, nije se osjećala dobro kada je čula kako im se ptica rugalica ruga. A Jelenko iako je bio tužan i nije volio da mu drugi govore da je malen, ponosno je podigao svoje male roščiće i rekao Popi : „Dođi Popi, s njime se ne može lijepo razgovarati, najbolje da pronađemo neko drugo stablo.„
„Idite, idite! Ne trebam vas! Već ću ja pronaći neke prijatelje!“- smijao se Kukumaru.
Popi i Jelenko uputili su se kroz gustu šumu u potrazi za novim stablom.
„Znaš Popi nemoj ga slušati! Ja se divim svim tvojim nogama kako mogu brzo i spretno splesti mrežu bez i jedne greške! „ – pokušavao ju je oponašati Jelenko, ali se sapleo o svoje noge i zamalo pao.
„Hvala ti Jelenko! „- vratio se osmijeh na Popino lice. „ A i ti Jelenko nemoj ga slušati. Tvoji roščići su tako snažni i oštri da se osjećam sigurno kada sam uz tebe; a i uvijek znaš nabaciti neku dobru šalu da me nasmiješ!“. Sada već vidno sretni krenuli su u potragu za novim stablom, daleko od Kukumaru i njegovih rugalica.
Cijela šuma je sada već znala, a i čula za Kukumarua – pticu rugalicu. Nadaleko je prodirao njegov gromki pjev: ku-ku-ku-ku.
„Ku- ku- ku- ku! Tako sam tužan i sam! Ku-ku-ku-ku! Žalost me mori cijeli dan!“ – jadikovao je i dalje Kukumaru. A u trenutku između njegova kukanja i ruganja dopro je do njega zvonki pjev….
„O, što li je to sada? Čini mi se da se čuje iz mojih grana!?„ – na trenutak je prestao kukati Kukumaru i krenuo je slijediti taj neodoljivo privlačan pjev…
Kad tamo skriven u krošnji nalazio se maleni slavuj. Svi koji bi čuli njegovu božanstvenu melodiju nisu ostali ravnodušni, pa tako ni Kukumaru. Sjeo je na granu pokraj slavuja i opijen njegovom melodijom po prvi puta je slušao.
Slušao je tužnu pjesmu slavuja koja je pričala o dalekim prostranstvima koja je prošao u potrazi za svojim domom i prijateljima.
Kada je pjesma utihnula Kukumaru se obrati slavuju : „Divan glas imaš! To ti moram priznati!“
„O hvala ti! „ – veselo je odvratio slavuj. „Već sam mnoge zemlje prošao, a nikako da nađem neko stablo gdje bih savio svoje gnijezdo! Svugdje mi se rugaju da sam malen i da nema nikakve koristi od mene. „ Tužno je nastavio. „ A i ovom šumom sam čuo glas o nekoj ptici – ptici rugalici. Tako me strah da ne naletim na nju, kažu da je jako strašna! „
Tuga je sjela na Kukumarovo srce. „Zar tako oni misle o meni!? „Ja sam se samo htio šaliti s njima. Mislio sam da ih to zabavlja .„ – pomislio je u sebi Kukumaru.
Tada je glasno rekao : „ A ne, nema ti ovdje nikakve ptice rugalice! Čuo sam da je ovih dana odletjela! Moje stablo je dovoljno veliko i za tvoje gnijezdo, ako želiš možeš ga sagraditi ovdje.„
„O , pa to bi bilo lijepo! A i sviđa mi se ova šuma, svi su nekako ljubazni u njoj!“ – veselo je zacvrkutao slavuj.
I tako je onaj strašni Kukumaru koji se uvijek rugao svima, pronašao nekoga za koga je vrijedilo promijeniti se, jer nitko ne voli biti tužan i sam, te kukati cijeli dan.  Od toga dana šumom se više nije orio snažan „ku-ku-ku-ku, tako sam tužan i sam“ , već su čarobni zvuci slavujeve pjesme ispunile mnoge krošnje a i srca svojom očaravajućom simfonijom ljubavi i zajedništva.

Jacob i Wilhelm Grimm - Palčić

Bio jednom jedan siromašan seljak. Sjedio je svake večeri kraj ognjišta i održavao vatru, a žena prela. Tada bi seljak govorio:
- Kako je žalosno što nemamo djece. Kod nas je tako tiho, a u drugim kućama bučno i veselo.
- Da, govorila je žena i uzdisala, kad bismo imali makar jedno, pa da je kao palac, ja bih bila zadovoljna.

Poslije sedam mjeseci žena rodi dijete, nimalo duže od palca, a oni rekoše:

- Dobili kako i zaželjeli, pa neka bude naše drago dijete.

Zbog malog rasta nazvaše ga Palčić. Premda su ga dobro hranili, dijete nije naraslo, već ostade onoliko koliko bješe prvog dana. No, dijete se činilo pametno i uskoro se pokaza da je ono bistro i spretno stvorenjce kome polazi za rukom sve što započne.
Seljak se jednog dana spremi u šumu po drva i reče u sebi: "Kad bih bar imao koga da dotjera kola za mnom."
- Oče,  poviče Palčić - ja ću dotjerati kola, možeš se u me pouzdati, bit' će na vrijeme u šumi.
Čovjek se nasmije i reče:

- E, kad bi to moglo! Ti si premalen da vodiš konja na uzdi.

- To ne smeta, oče, samo ako majka hoće upregnuti konja. Ja ću mu sjesti u uho i dovikivati kuda treba ići.

- Dobro,  pristane otac, da pokušamo.
Kad je došlo vrijeme, majka upregnu konja. Palčića stavi konju u uho, a on vikne:

- Điha! Điha!
Konj krenu kao da je kočijaš pravi majstor i povuče kola ravno u šumu. U trenutku kad je mali vikao "Điha, điha" - kad su kola ulazila u jednu oštru okuku, naiđoše dva stranca.
- Čovječe, reče jedan, pa šta je ovo? Kola voze, kočijaš viče konju, a nema ga.
- To nisu čista posla, reče drugi. - Hajdemo za kolima da vidimo gdje će se zaustaviti.
Kola skrenuše u šumu i to baš prema onome mjestu gdje su sjekli drva. Kad Palčić ugleda oca, povika:
- Vidi, oče, evo mene s kolima, spusti me. Otac lijevom rukom prihvati konja, desnom izvadi sinčića iz uha i on radosno sjedne na jednu slamku. Kad stranci ugledaše Palčića, od čuda su zanijemili. Onda jedan pozva drugoga na stranu i tiho reče:
- Ovaj mališan bi nam mogao donijeti sreću. Mogli bi ga u nekom velikom gradu pokazivati za novac. Hajd'mo ga kupiti!
Oni priđoše seljaku i rekoše mu:

- Prodaj nam ovog mališana. Bit' će mu dobro kod nas.
- Ne, odgovori otac. - To je moj jedinac, ne bih ga prodao za sve blago ovoga svijeta.
Ali kad Palčić ču da je riječ o prodaji, uspuza se uz očev kaput, stade mu na rame i šapnu na uho:
- Samo ti mene prodaj, oče, ja ću se vratiti.

Tako ga otac prodade onoj dvojici za velik novac.

- Gdje hoćeš sjediti - upitaše ga oni.
- Stavite me na obod šešira. Tamo mogu šetati naokolo i gledati uokolo, a pasti neću.
Ljudi mu učiniše po volji, Palčić se oprosti od oca i krenuše. Išli su sve dok se nije smrklo. Tad mališan poviče:
- Spustite me dolje, prigustilo mi je.
- Ostani ti lijepo tamo gdje si, reče onaj na čijem je šeširu sjedio - meni to ništa ne smeta. I ptice mi ponekad urade nešto po šeširu.
- Ne, reče Palčić, ja znam šta je pristojnost, brzo me spustite dolje.
Čovjek skine šešir i pusti mališana na njivu kraj puta. On skoči i počne puzati po zemlji tamo-amo dok ne nađe mišju rupu i šmugne unutra.
- Laku noć, gospodo, putujte bez mene, poviče iznutra da im se naruga.
Oni potrčaše i počeše gurati štapove u mišju rupu, ali trud im osta uzalud. Palčić se povlačio sve dublje i dublje, pa kad pade noć, oni moradoše kući ljuti i prazne torbe.Kad Palčić vidi da su otišli, izađe iz podzemnog hodnika.
"Noću je opasno hodati po oranici", reče on, "možeš slomiti i vrat i nogu!"
Srećom, naiđe na praznu puževu kućicu.
"Hvala Bogu", reče, "tu mogu sigurno provesti noć", i smjesti se unutra. Ali upravo kad je htio zaspati, ču kako prolaze dva čovjeka i jedan od njih govori:
- Kako bismo samo mogli onomu bogatašu uzeti novac i srebro?
- To bih ti ja mogao reći, doviknu mu Palčić.
- Šta to bi? – reče jedan lopov uplašeno – čuh da netko govori. Oni zastadoše i oslušnuše, a Palčić ponovo progovori:
- Povedite mene, ja ću vam pomoći.

- A gdje si ti?
- Tražite me pri zemlji i pazite odakle dolazi glas - odgovori on. Lopovi ga najzad nađoše i podigoše.
- Ti, patuljče jedan, kako ćeš nam ti pomoći - rekoše oni.
- Slušajte, odgovori on - ja ću se provući između željeznih šipki u bogataševu sobu i dodati ću vam što god hoćete.
- Može, rekoše oni. - Hajde da vidimo što možeš i znaš.

Kad stigoše do bogataševe kuće, Palčić se uvuče u sobu i odmah poviče iz sveg glasa:
- Što hoćete? Hoćete li sve što ovdje ima?

Lopovi se uplašiše i rekoše:

- Tiše! Da se tko ne probudi.

Ali Palčić se pravio da ne razumije pa ponovno vikne:

- Što hoćete? Hoćete li sve što ovdje ima?
To začu služavka koja je spavala u susjednoj sobi, uspravi se u krevetu i oslušnu. Ali lopovi koji su se od straha dali u bijeg, ponovno se ohrabriše i pomisliše:
- To nas mališa zafrkava.

Oni se vratiše i šapnuše mu:

- Budi ozbiljan i dodaj nam nešto.

Palčić opet poviče iz sve snage:

- Pa ja ću vam sve dodati, samo pružite ruku.
To je sasvim dobro čula služavka koja je iz kreveta osluškivala i potrči na vrata, a lopovi pobjegoše glavom bez obzira. Pošto nije mogla ništa vidjeti, služavka pođe upaliti svjetlo. Tako za njom izađe i Palčić i neprimjećen ode u sjenik. Pošto je sve pretražila i ništa nije našla, služavka legne natrag u krevet misleći da je sanjala otvorenih očiju i ušiju.
Palčić se uspuza uz vlati sijena i nađe sebi lijepo mjesta za spavanje. Mislio se tu do jutra odmoriti, pa se onda vratiti kući svojim roditeljima. Ali još ga je mnogo toga čekalo.
Kad je svanulo, služavka ustade nahraniti stoku. Prvo pođe u sjenik i zahvati naramak sijena i to baš onaj u kojem je spavao Palčić. Ali, on spavaše tako čvrsto da ništa nije osjetio niti se probudio sve dok zajedno sa sijenom ne stiže kravi u usta.
- O, Bože, poviče on - kako sam to dospio u mlin?
Ali ubrzo shvati gdje se nalazi pa dobro pripazi da ne padne među zube i ne bude zdrobljen. Tako je morao skliznuti u želudac.
- U ovoj sobici su zaboravili prozore, reče on - ni sunce ovamo ne dolazi, niti se svjetlo pali.
Smještaj mu se nije nimalo dopao. A najgore je bilo što je kroz vrata dolazilo sve više sijena i postajalo sve tjesnije. U velikom strahu on poviče što je mogao glasnije:
- Ne donosite više sijena, ne donosite više sijena!
Služavka, koja je upravo muzla kravu, kad čuje da netko govori a nikoga ne vidi, i to onim istim glasom koji je noćas čula, trgne se i toliko prepadne da klonu sa stoličice i prolije mlijeko. Brzo se podigne i trčeći prema gospodaru poviče:
- Joj! Gospodaru, krava je progovorila.
- Ti si poludjela, odgovori bogataš, ali ipak pođe u štalu vidjeti što je. Kad, samo što je ušao u štalu, Palčić opet poviče:
- Ne donosite više sijeno, ne donosite više sijeno.
Uplaši se i bogataš pa naredi da kravu ubiju. I tako baciše i kravu i želudac u kojem je bio Palčić. Palčić je mnogo muka imao da se izvuče van i baš kad je uspio promoliti glavu, eto nove nesreće: dotrča gladan vuk i u jednom zalogaju proguta čitav želudac. Ali Palčić nije gubio hrabrost. "Možda ću se", mislio je, "moći sporazumjeti s vukom", i doviknu mu iz želudca:
- Dragi vujo, ja znam gdje ima divne hrane.
- Gdje to - upita vuk.
- U jednoj kući, uvući ćeš se kroz dimnjak i naći kolača, slanine i kobasica koliko god hoćeš.
I on mu točno opiše kuću svoga oca.
Vuku nije trebalo ponavljati. On se noću uvuče kroz dimnjak, uđe u ostavu i najede se do grla. Kad se zasitio, htjede izaći, ali je bio toliko debeo, da istim putem više nije mogao van. Palčić je s tim i računao, pa sad počne vrištati u vučjem trbuhu. Cičao je i podvriskivao koliko god je mogao.
- Smiri se, zaškripi vuk zubima, probuditi ćeš ljude.
- Da ne bi, reče mališan - ti si se sit najeo, hoću se i ja veseliti. Pa opet počne vikati iz sve snage. Od te buke se najzad probudiše njegov otac i majka, potrče do ostave i provire kroz pukotinu. Kad vidu da je unutra vuk, otrče donijeti sjekiru i štap.
- Ti stani iza mene - reče čovjek kad uđu u sobicu – ako od mog udarca ne bude mrtav, trebaš ga ti udariti.
Palčić čuje glas svoga oca i poviče:
- Dragi oče, ja sam ovdje, evo me u vučjem trbuhu. A otac reče sav sretan:
- Hvala Bogu, vratilo nam se naše drago dijete!

On reče ženi da ostavi sjekiru da ne bi povrijedila Palčića, pa zamahne štapom i udari vuka po glavi tako snažno da se ovaj odmah sruši. Poslije toga izvuku mališana vani.
- Ah, reče otac, brinuli smo se za tebe! Gdje li si sve bio?

- Ah, oče, bio sam u mišjoj rupi, u kravljem želudcu, u vučjem trbuhu. Ali sad ostajem kod vas.
- A mi te više nećemo prodati ni za sva blaga ovoga svijeta - rekoše roditelji milujući i ljubeći svog dragog Palčića. Oni mu dadoše jesti i piti i napraviše mu novo odijelo, jer se staro na putu poderalo.

A.S.Puškin - Bajka o ribaru i ribici

Živio na žalu sinjeg mora
Starac ribar sa staricom svojom;
U staroj su kolibi od gline
Proživjeli tri'es't i tri ljeta.
Starac mrežom lovio je ribu,
A starica prela svoju pređu.

Jednom starac izađe da lovi
Pa izvuko mrežu punu mulja.
Po drugi put bacio je mrežu,
izvukao samo morsku travu.
Po treći put bacio je mrežu,
A u mreži samo jedna riba,
Ali nije obična, već zlatna.
Zamolila starca zlatna riba
I ljudskim mu govorila glasom:
"Pusti mene u to sinje more,
Skupim ću se otkupiti darom:
Što zaželiš, to ću ti i dati."

Začudi se i prepade starac,
Tri'es't i tri ribari već ljeta,
A još ne ču da govori riba,
Pa u more pusti ribu zlatnu,
Umiljato njojzi progovara:
"Zbogom pošla, ribo moja zlatna,
Ne treba mi tvojega otkupa,
Već ti pođi u to sinje more
Pa ti šetaj kud je tebi drago."

Vratio se starac svojoj baki
Pa joj priča o velikom čudu:
"Ja sam danas ulovio ribu,
Ne običnu ribu, nego zlatnu.
Ljudskim me je zamolila glasom
Da je pustim u to sinje more.
Skupocjeni nudila mi otkup:
Što zaželim, to će mi i dati.
Ja ne htjedoh otkupa da uzmem,
Već je pustih u to sinje more."

A baka se okomi na starca:
"Prostačino jedna i budalo!
Što ne uze otkupa od ribe?
Da si od nje bar korito uzo;
Ono naše posve se raspalo."

Uputi se starac moru sinjem
(Vidi: more lako poigrava),
Stao zlatnu dozivati ribu.
Doplivala riba pa ga pita:
"Što bi htio, reci meni starče?"
Pokloni se starac pa joj kaže:
"Smiluj mi se, milostiva ribo,
Navalila na me moja stara,
Ne da meni, sijedom starcu, mira.
Novo, veli, treba joj korito;
Ono naše posve se raspalo."

A zlatna mu riba odgovara:
"Ne jadikuj, nego pođi s mirom,
Novo ćete imati korito."
Vratio se starac svojoj baki;
Stoji baba pred novim koritom
Pa još gore poče grdit starca:
"Prostačino jedna i budalo!
Izmolila, budala, korito!
Već se vrati, budalino stara,
Pa ti kuću od ribe izmoli."

Uputi se starac moru sinjem
(A muti se ono sinje more),
Stao zlatnu dozivati ribu,
Doplivala riba pa ga pita:
"Što bi htio, reci meni, starče?"
Pokloni se starac pa joj kaže:
"Smiluj mi se, milostiva ribo,
Još me gore grdi moja baka.
Ne da meni, sijedom starcu, mira
Kuću traži svadljivica stara."

A zlatna mu riba odgovara:
"Ne jadikuj, nego pođi s mirom,
Bit će tako: imat ćete kuću."
Pošo starac kolibici svojoj,
A kolibi nigdje više traga.
Pred njim kuća sa gostinjskom sobom
A na kući dimnjak od opeka
I hrastova od dasaka vrata.
Pod prozorom starica mu sjedi,
Na sva usta grdi baba starca:
"Gle budale, prostačine glupe!
Izmolila prostačina kuću!
Vrati se i ribi se pokloni.
Neću da sam obična seljanka,
Želim biti moćna vlastelinka!"

Uputi se starac moru sinjem
(A burka se ono sinje more),
Stao zlatnu dozivati ribu.
Doplivala riba pa ga pita:
"Što bi htio, reci meni, starče?"
Pokloni se starac pa joj kaže:
"Smiluj mi se, milostiva ribo,
Još se više pomamila stara,
Ne da meni, sijedom starcu, mira.
Neće više da bude seljanka,
Želi biti moćna vlastelinka."

A zlatna mu riba odgovara,
"Ne jadikuj, nego pođi s mirom."
Vratio se starac svojoj baki
A što vidi? - Pred njim visok dvorac.
Na doksatu stoji mu starica
U bundici od samura skupa.
Na glavi joj peča zlatotkana,
Oko vrata težak niz bisera,
Na rukama zlaćano prstenje,
Na nogama crvene čizmice.
Oko nje se užurbale sluge,
A ona ih nemilice tuče,
Koga tuče, kog za kiku vuče.

Starac baki riječ upravio:
"Zdravo da si, gospo vlastelinko,
Je l' ti sada zadovoljna duša?"
Ali baba povika na starca,
Pošalje ga da u staji služi.
Prođe jedna nedjelja i dvije,
A još više pomami se stara.
Opet šalje k ribi svoga starca:
"Pođi k ribi pa joj se pokloni,
Neću da sam moćna vlastelinka,
Želim biti svijetla carica."

Strah spopade starca, pa je moli:
"Zar si ludih najela se gljiva?
Nit hodati znadeš, nit govorit,
Bit ćeš ruglo čitavome carstvu."

Planu gnjevom svadljivica stara,
Po obrazu udarila muža:
"Ti ćeš, je li, seljačino jedna,
Svađati se s moćnom vlastelinkom?
Ne rekoh li lijepo, pođi k moru,
Ako nećeš, na silu ćeš poći."

Uputi se starac moru sinjem
(Pocrnjelo ono sinje more),
Stao zlatnu dozivati ribu.
Doplivala riba pa ga pita:
"Što bi htio, reci meni, starče?"
Pokloni se starac pa joj kaže:
"Smiluj mi se, milostiva ribo,
Posve mi je poludjela stara;
Neće više da je vlastelinka,
Želi biti svijetla carica."
A zlatna mu riba odgovara:
"Ne jdikuj, nego pođi s mirom.
Dobro! Bit će svijetla carica."

Vratio se starac svojoj baki,
A pred njime stoje carski dvori.
U njima se kočoperi stara,
Sjedi ona, carica, za stolom;
Boljari je služe i plemići,
Prekomorska nalijevaju vina.
Sjedi ona, meden kolač gricka,
A oko nje stoji stroga straža,
Na plećima sjekirice drži.
Gleda starac, strah ga obuzeo,
Pa se baca pred noge starici:
"Zdravo da si, svijetla carice,
Bit će da si sada zadovoljna."

Ali ona i ne gleda starca,
Već znak dade da ga protjeraju.
Strčali se sluge i boljari
Pa guraju iz odaje starca.
Dotrčali k vratima stražari,
Samo što ne posjekoše starca.

Ispred dvora narod mu se smije:
"Pravo ti je, budalino stara,
To nek, ludo, pouka ti bude:
Zašto sjedaš u saone tuđe?"

Prođe jedna nedjelja i dvije,
A još više pomahnita stara.
Šalje ona dvorjane po muža.
Našli oni i doveli starca,
A starica ovako će starcu:
"Pođi k moru, ribi se pokloni,
Neću da sam svijetla carica,
Želim biti vladarica mora,
Pa da živim u najvećem moru,
A ribica zlatna da mi služi,
Da je šaljem kud mi se prohtije!"

Ništa starac ne smije da kaže,
Ne smije se jadan da protivi,
Ka sinjemu uputi se moru,
A na moru olujina vlada.
Podižu se i propinju vali,
Valjaju se i sve rikom riču.

Poče zlatnu dozivati ribu.
Doplivala riba pa ga pita:
"Što bi htio, reci meni, starče?"
Pokloni se starac pa joj kaže:
"Smiluj mi se, milostiva ribo,
Što da radim sa prokletom babom?
Neće više carica da bude,
Želi biti vladarica mora,
Pa da živi u najvećem moru,
A ti, zlatna ribo, da joj služiš,
Da te šalje kud joj se prohtije."

Ništa na to ne reče mu riba,
Samo repom udari po vodi
I zaroni u dubinu mora.
Dugo starac odgovor je ček'o,
Al' ga jadan dočekao nije,
Pa se svojoj povratio baki.

Al' što vidi? - Pred njim kolibica,
Njoj na pragu starica mu sjedi,
A pred njome prepuklo korito.

Anthony de Mello - Bakina šutnja

Djed i baka su se posvađali. Baka je bila toliko ljuta da nije htjela razgovarati s djedom.

Idućeg je dana djed zaboravio svađu. Ali se baka uopće nije obazirala na djeda i nije htjela govoriti. Štogod bi on učinio da ona progovori, ostalo bi bez uspjeha.

Djed je napokon stao prevrtati po policama i ladicama. Trajalo je to nekoliko minuta, i baka se više nije mogla suzdržati:

- Ma, što to tražiš?
- Hvala Bogu! Našao sam. Tražio sam tvoj glas! - odgovori djed s nestašnim smiješkom.

Marion Doolan - Gospođo, vi ste bogati

Banuli su na verandu - dvoje djece u premalim kaputima.

"Gospođo, imate staroga papira?"

Imala sam posla. Htjela sam reći ne a onda sam pogledala njihove noge. Obuli su lagane sandale koje su bile natopljene snijegom.

"Uđite, pripremit ću vam šalicu toplog kakaa."

Nismo razgovarali. Njihove mokre sandale ostavile su tragove na podu. Poslužila sam ih kakaom i tostom s džemom da ih malo ugrijem jer je vani bilo studeno. Zatim sam se vratila u kuhinju i nastavila sređivati račune...

Prekinula me tišina u prednjoj sobi. Pogledala sam unutra. Djevojčica je u rukama držala praznu šalicu i gledala u nju. Dječak me otvoreno upitao:
- Gospođo, vi ste bogati?
- Jesam li bogata? Sveti Bože, nisam!
Pogledala sam otrcane navlake na naslonjačima. Djevojčica je brižljivo stavila šalicu natrag na tanjurić.
- Šalice pristaju uz tanjurić.
Glas joj je bio ozbiljan, a vidljiva je bila glad, ali ne za hranom. Zatim su otišli držeći zavežljaje papira, a vjetar im je puhao u lice. Nisu rekli hvala. Nisu ni trebali. Učinili su više od toga. Obična plava grnčarija, šalice i tanjurići. Ali pristaje jedno s drugim.

Kušala sam krumpir i promiješala mast od pečenja. Krumpir i smeđa mast, krov nad glavom, moj muž sa stalnim zaposlenjem - i to je išlo jedno s drugim. Odmaknula sam stolice od vatre i uredila dnevnu sobu. Blatni otisci malih sandala još su se uvijek nalazili u mom srcu. Ostavila sam ih. Htjela sam da budu tamo u slučaju da opet zaboravim koliko sam bogata.

Karel Čapek - Poštarska bajka

Našemu gospodinu Kolbabi, po zvanju poštaru i listonoši, nekako je dosadio njegov poštarski zanat: koliko se samo jedan listonoša nahoda, natrči, najuri, naleti, nagazi i nabježi, a iz dana u dan mora prijeći dvadeset i devet tisuća sedamsto trideset i pet koraka, u što ulazi osam tisuća dvjesto i četrdeset devet stuba gore i dolje, onda ta pisma koja raznosi, to su ionako sami obrasci, računi i druge gluposti koje nikomu ne donose ni trunka veselja; pa taj poštanski ured, to je tako neveselo i dosadno mjesto na kojem se nikada ne događaju nikakve bajke.

Tako je i još kojekako mrmljao gospodin Kolbaba, žaleći se na svoje poštarsko zvanje. Jednom je tako, sve od žalosti, sjeo u pošti kod peći i zaspao, ne primijetivši da je već šest sati; a kad je odbila šesta ura i svi drugi poštari otišli i zatvorili poštu, gospodin Kolbaba ostao je unutra zaključan i mirno spavao.

Moglo je biti oko pola noći kada ga je probudio nekakav štropot, kao kad miševi tapkaju po podu. Aha, pomislio je gospodin Kolbaba, ima ovdje miševa; trebalo bi im postaviti stupicu. Gleda on tako okolo i traži miševe, kad ono - nisu to nikakvi miševi, nego poštanski patuljci. To su vam majušni i brkati čovječuljci, otprilike kao omanji primjerak vijandotske kokoši, ili kao vjeverica ili zec, tako nekako; a na glavama imaju kape kao pravi poštari i nose pelerine kao pravi listonoše. Uf, rekao je gospodin Kolbaba u sebi, ali inače nije ni prozborio, ni beknuo, ni pisnuo, da ih ne uplaši.

Vidi, vidi, jedan je poštanski patuljak slagao pisma koja će gospodin Kolbaba raznositi sljedećeg jutra, drugi je razvrstavao poštu, treći je vagao pakete i na njih lijepio ceduljice, četvrti se ljutio što kutija nije vezana po propisu, peti je sjedio na šalteru i prebrojavao novac, kao što rade poštanski službenici.

"Mogao sam i misliti", mumljao je taj patuljak, "taj se poštanski čovjek opet preračunao za jedan novčić; moram mu to ispraviti." Šesti patuljak sjedio je za telegrafom i otkucavao brzojav, nešto kao: tak-tak tak tak tak tak tak tak.

No gospodin Kolbaba razumio je što javlja. Na običnom jeziku bilo je to: "Halo, ministarstvo pošta? Ovdje poštanski patuljak broj sto trideset i jedan. Javljam da je sve u redu, stop. Kolega vilenjak Brljobrk kašlje, prijavljuje bolovanje, nije došao na posao, stop. Pozdrav, stop."

Snjeguljica i sedam patuljaka

Bilo je to jednom davno usred zime. Sa neba su pahuljice lepršale kao paperje. Jedna kraljica je vezla kraj otvorenog prozora. Pa kako je vezući pogledala u daljinu, ubode se iglom u prst i u snijeg padoše tri kapi krvi. Pošto je crvenilo tako lijepo izgledalo u bijelome snijegu, ona pomisli: "Kad bih imala dijete, bijelo kao snijeg, rumeno kao krv i crne kose kao ebanovina." Ni godina nije prošla, ona rodi kćerkicu koja je bila bijela poput snijega, kao krv rumena i kose tamne boje ebanovine, pa je zato i nazvaše Snjeguljicom. A kad se dijete rodi, kraljica umre. Nedugo poslije njene smrti kralj se oženi drugom ženom. Bila je lijepa, ali ohola i nadmena i nije mogla podnijeti da je netko ljepotom nadmaši. Imala je čarobno ogledalo, pa kad bi stala pred njega i ogledala se, govorila bi:
- Ogledalce, ogledalce, kaži meni, tko je najljepši u čitavoj zemlji? A ogledalo bi odgovaralo:
- Vi ste, kraljice, najljepši!
Znala je da ogledalo govori istinu i bila je zadovoljna. A Snjeguljica je rasla i bivala sve ljepša. Kad je napunila sedam godina bila je lijepa poput vedrog dana, ljepša čak i od kraljice. Kad kraljica tada ponovo upita ogledalo:
- Ogledalce, ogledalce, kaži meni, tko je najljepši u čitavoj zemlji?i?
Ono joj odgovori:
- Vi ste lijepi, kraljice, ali Snjeguljica je ljepša!
Kraljica se uplaši i pozeleni od zavisti. Otada kad god bi ugledala Snjeguljicu, srce bi joj zastalo od bijesa, toliko je zamrzila djevojčicu. Zavist i oholost rasle su u njenom srcu kao korov, tako da se nije mogla smiriti ni danju ni noću. Stoga pozva jednog lovca i naredi mu:
- Odvedi djevojčicu u šumu, ne želim je više vidjeti! Ubij je, a meni, kao dokaz, donesi njezino srce.
Lovac odvede Snjeguljicu u šumu, ali kad izvuče lovački nož, ona zaplače i reče:
- Ah, dragi lovče, poštedi mi život, otići ću u divlju šumu i nikad se neću kući vratiti!
Sažali se lovac na prelijepu djevojčicu i reče:
- Hajde, bježi, jadno dijete.
"Ionako će te pojesti divlje zvijeri", pomisli on, pa pošto je nije ubio, osjeti kako mu ogroman kamen padne sa srca. U taj čas pojavi se jedan mladi vepar, on ga ubije, izvadi njegovo srce i odnese kao dokaz kraljici. To srce kuhar je morao posoliti i skuhati da ga zla kraljica pojede misleći da je Snjeguljičino. Jadno malo dijete ostalo je sasvim samo u velikoj šumi i bilo ga je strah od svakog šuma lišća, svakog stabla, i nije znalo kako da se spasi. Počne trčati po grubom kamenju i trnju. Divlje životinje su skakale oko nje, ali je nisu napadale. Trčala je koliko su je noge nosile, sve do sumraka, a tada ugleda neku malu kućicu, obraduje se i uđe da se odmori. U toj kućici je sve bilo maleno, ali tako lijepo i čisto da se ne da opisati. Bio je tu stolić prekriven bijelim stolnjakom, a na njemu sedam tanjurića, kraj svakog tanjurića žličica, mali nožić, mala vilica i mali vrč. Pokraj zida bilo je poredano sedam krevetića, pokrivenih bijelim plahtama. Snjeguljica je bila gladna i žedna i zato iz svakog tanjurića pojede malo povrća i kruha i iz svakog vrča popije kapljicu vina. Nije htjela sve uzeti od jednoga. Bila je strašno umorna i htjede leći u jedan od krevetića, ali joj niti jedan nije odgovarao: jedan bijaše predug, drugi prekratak, dok joj najzad sedmi nije bio sasvim dobar, pa ona osta u njemu i zaspi.
Kad padne noć, dođoše gospodari kućice - sedam patuljaka koji su u gori tražili zlato. Upališe svojih sedam svjetiljki i kad osvjetliše kuću, primjetiše da je netko tu bio, jer nije bilo sve onako kako su ostavili.
Prvi reče: - Tko je sjedio na mojoj stolici?
Drugi reče: - Tko je jeo iz mog tanjurića?
Treći reče: - Tko je štipkao moj kruh?
Četvrti: - Tko je krao moje povrće?
Peti: - Tko je bockao mojom vilicom?
Šesti: - Tko je rezao mojim nožićem?
Sedmi: - Tko je pio iz mog vrča?
Tad se osvrnu prvi i primjeti udubljenje na svom krevetu pa reče:
- Tko je ležao u mojem krevetiću?
Ostali dotrčaše i povikaše:
- I u mojem je netko ležao!
A sedmi, kad zaviri u svoj krevetić, ugleda Snjeguljicu kako spava. On rukom pozva ostale. Iznenađeni, dotrčaše i sa svojih sedam svjetiljki obasjaše Snjeguljicu.
- Ajoooj! - šaputali su, - kako je to dijete lijepo! - i tako su se radovali da je nisu htjeli probuditi, već je ostaviše da spava. A sedmi patuljak je spavao po jedan sat kod svakog svojeg prijatelja, i tako prođe noć. Kad osvanu jutro, Snjeguljica se probudi, pa kad ugleda sedam patuljaka, uplaši se. Ali oni su prema njoj bili ljubazni i upitaše je:
- Kako se zoveš?
- Zovem se Snjeguljica! - odgovori ona.
- A kako si dospjela u našu kućicu?
Ona im ispriča kako je njena maćeha naredila da je ubiju, kako joj je onaj lovac poklonio život i kako je poslije cijeli dan bježala dok nije našla njihovu kućicu. Patuljci joj rekoše:
- Ako želiš voditi naše domaćinstvo: kuhati, spremati krevete, prati, šiti i plesti i sve držati čisto i uredno, onda možeš ostati kod nas i ništa ti neće nedostajati.
- Hoću od srca - reče Snjeguljica.
I ostade kod njih. Kuću im je držala uredno. Patuljci su ujutro odlazili u planinu i tražili zlato i navečer se vraćali kući. Tada im je jelo moralo biti gotovo. Kako je preko dana djevojčica bila sama, dobri patuljci su je opominjali govoreći:
- Čuvaj se maćehe, ona će kad-tad saznati da si ti ovdje. U kuću ne puštaj nikoga.
Pošto je vjerovala da je pojela Snjeguljičino srce, kraljica mišljaše da je opet ona najljepša, pa stade pred ogledalo i upita:
- Ogledalce, ogledalce, kaži meni, tko je najljepši u čitavoj zemlji?
Ogledalo odgovori:
- Ovdje ste, kraljice, najljepši vi, ali je Snjeguljica, tamo preko sedam planina, kod sedam patuljaka, puno ljepša.
Tada kraljica protrnu. Znala je da joj ogledalo ne laže, nego da ju je lovac prevario i da je Snjeguljica još živa. Ponovno počme razmišljati kako da je uništi. Zavist joj nije dala mira sve dok opet ne bude najljepša. Napokon je smislila!
Obojiti će lice i obući se kao stara prodavačica, da je nitko ne može prepoznati. Tako prerušena pođe preko sedam planina do sedam patuljaka, a kad poslije duga hodanja stiže, pokuca na vrata i viknu:
- Dobra roba, lijepa roba, jeftino!
Snjeguljica proviri kroz prozor i reče:
- Dobar dan, draga ženo, što to prodajete?
- Dobru robu, lijepu robu, - odgovori ova - pojaseve u svim bojama - i izvuče jedan ispleten od šarene svile.
- Ovu čestitu ženu mogu pustiti unutra - pomisli Snjeguljica, otključa vrata i kupi lijepi pojas.
- Dijete, - reče stara - kako ti to izgledaš! Hodi da ti ga ja lijepo zavežem.
Snjeguljica nije ništa sumnjala, stade pred nju i pusti da joj zaveže novi pojas. Ali stara je opasa tako brzo i tako je čvrsto stegnu da Snjeguljica izgubi dah i padne kao mrtva.
- Sad više nećeš biti najljepša - reče i požuri vani.
Kad sedam umornih patuljaka stiže na večeru, silno se uplašiše videći da njihova draga Snjeguljica leži na podu kao mrtva. Brzo prerezaše pojas i ona polako počne disati i - oživi. Kad su čuli što se dogodilo, rekoše joj:
- Stara prodavačica nije nitko drugi nego zla kraljica. Čuvaj se i ne puštaj nikoga u kuću ako mi nismo kraj tebe.
A kad je zla žena stigla kući, stala je pred ogledalo i upitala:
- Ogledalce, ogledalce, kaži meni, tko je najljepši u čitavoj zemlji?
Ono joj odgovori kao i ranije:
- Ovdje ste najljepši vi, kraljice, ali Snjeguljica, preko sedam gora, kod sedam patuljaka, tisuću je puta ljepša.
Kad ovo ču kraljica, od muke joj se smuti u glavi, jer je tako saznala da je Snjeguljica opet ostala živa.
- Sad moram smisliti nešto što te mora uništiti - prošapta ona i vještičjim umijećem, u koje se razumjela, načini otrovni češalj. Ponovno se preruši, ali ovaj put u neku staricu i tako pođe preko sedam planina do sedam patuljaka, pokuca na vrata i viknu:
- Nosim dobre robe, jeftino!
Snjeguljica proviri i reče joj:
- Idite vi svojim putem, ja ne smijem nikom otvarati.
- Pa valjda smiješ pogledati, - reče stara, izvadi otrovni češalj i diže ga uvis. Snjeguljici se češalj tako svidio, prevari se i otvori vrata, pa kad se oko kupovine pogodiše, stara reče:
- A sad da te lijepo počešljam.
Jadna Snjeguljica nije ništa slutila i pusti da je stara češlja, ali samo što joj češljem dotače kosu, otrov poče djelovati, djevojčica se onesvijesti i padne.
- Sad si gotova - reče zla žena i ode. Srećom pa se to dogodilo pred večer i patuljci se vratiše kući.
Kad ugledaše Snjeguljicu kako leži na zemlji, odmah posumnjaše na njenu maćehu, u žurbi počnu pregledavati sve po kućici i u njenoj kosi nađu otrovni češalj. Tek što joj ga izvuku iz kose ona se osvijesti i ispriča im što se dogodilo. Tad je oni opet opomenuše da se čuva i da nikom ne otvara vrata.
A kraljica kod kuće opet stade pred ogledalo i reče:
- Ogledalce, ogledalce, kaži meni, tko je najljepši u čitavoj zemlji?
Ono joj odgovori kao prošli put:
- Ovdje ste, kraljice, najljepši vi, ali Snjeguljica, preko sedam planina, kod sedam patuljaka, tisuću je puta ljepša!
Kad kraljica čuje da ogledalo tako govori, zadrhta od bijesa i vikne:
- Snjeguljica mora umrijeti, pa makar me to života stajalo!
Ode potom u jednu skrivenu sobu, u koju nitko osim nje nije smio ući i tu načini jednu otrovnu jabuku. Izvana je bila tako lijepa, bijela pa rumena, da bi je poželio svatko tko bi je vidio, ali tko bi samo komadić pojeo, morao bi umrijeti.
Kad je jabuka bila gotova, kraljica oboji lice i preobuče se u seljanku pa krenu preko sedam gora do sedam patuljaka. Kad pokuca na vrata, Snjeguljica izviri na prozor i reče:
- Ne smijem vas pustiti unutra, sedam patuljaka su mi zabranili.
- Razumijem - odgovori seljanka. - Mislila sam prodati ove jabuke. Ali kad je tako... Evo, kad si tako lijepa, jednu ću ti pokloniti.
- Ne, - reče Snjeguljica - ne smijem ništa primiti.
- Bojiš li se da ću te otrovati? - upita žena. - Evo, gledaj, razrezat ću je popola; crveni dio tebi, bijeli meni.
Jabuku je tako napravila da je samo crveni dio bio otrovan. Snjeguljicu je primamila lijepa jabuka, pa kad vidi seljanku da jede, nije mogla odoliti, pruži ruku i uzme otrovnu polovicu. Samo što je zagrizla, padne mrtva na zemlju. Kraljica je pogleda pakosno i glasno se nasmija:
- Bijela kao snijeg, rumena kao krv i tamnokosa kao ebanovina! Sad te više patuljci neće oživjeti!
A kad stigne kući, upita svoje ogledalo:
- Ogledalce, ogledalce, kaži meni, tko je najljepši u čitavoj zemlji?
Ono je malo šutjelo, pa odgovori:
- Najljepši ste Vi, kraljice, najljepši!
Njezino zavidno srce se konačno smiri, toliko koliko se zavidno srce može smiriti. Kad navečer dođu kući, patuljci nađu Snjeguljicu kako leži na zemlji. Na njenim usnama nije bilo daha, bila je mrtva.
Pretražiše svu kuću ne bi li našli nešto sumnjivo, razvezaše joj pojas, raščešljaju kosu, operu je vodom i vinom, ali ništa nije pomoglo - draga djevojčica je bila mrtva. Staviše je na odar i sva sedmorica sjednu oko nje i ostanu tako tri dana plačući. Mislili su je pokopati, ali ona je izgledala još uvijek kao živa; još su joj obrazi bili tako rumeni da oni rekoše:
- Ne možemo je u crnu zemlju zakopati.
Napraviše kovčeg od stakla, položiše je, a zlatnim slovima napisaše njeno ime i da je bila princeza. Onda iznesoše kovčeg na vrh planine i po jedan od njih je uvijek tu ostajao na straži. I životinje su je dolazile oplakivati; prvo sova, onda gavran, pa golubica.
Snjeguljica je dugo, dugo ležala u kovčegu, ali je još uvijek bila bijela kao snijeg, rumena kao krv i tamnokosa kao ebanovina, pa je izgledala kao da spava. Dogodi se da jedan kraljevski sin dođe u šumu i stigne do kuće patuljaka prespavati. On vidje na brijegu kovčeg i lijepu Snjeguljicu u njemu i pročita što je bilo napisano zlatnim slovima. Onda reče patuljcima:
- Dajte mi kovčeg, a ja ću vam za njega dati šta god želite.
Ali patuljci odgovoriše: - Ne damo ga ni za svo blago svijeta.
- Onda mi ga poklonite, - reče kraljevski sin - ja više ne mogu živjeti, a da ne gledam Snjeguljicu. Čuvati ću je i poštovati kao svoje najdraže.
Kad je to rekao, dobri patuljci se sažališe i dadoše mu kovčeg. Kraljevski sin naredi da ga sluge ponesu na ramenima. Ali dogodi se da se oni spotakoše o žbunje i od potresa ispade Snjeguljici otrovni zalogaj koji joj je bio zastao u grlu.
I ubrzo ona otvori oči, diže poklopac kovčega, uspravi se i opet je bila živa.
- Ah, gdje sam - uzviknu.
A kraljevski sin, sav sretan, odgovori:
- Kod mene si i ispriča joj sve šta se dogodilo. Na kraju reče:
- Volim te više od svega na svijetu. Pođi sa mnom u dvorac moga oca i budi moja žena.
Snjeguljica pristane i pođe s njim, a svadba im je bila divna i raskošna. Ali na slavlje je bila pozvana i Snjeguljičina opaka maćeha. Pošto je obukla prekrasne haljine, ona stade pred ogledalo i upita:
- Ogledalce, ogledalce, kaži meni, tko je najljepši u čitavoj zemlji?
Ogledalo odgovori:
- Ovdje ste, kraljice, najljepši vi, ali je mlada kraljica ljepša!
Tada zla žena izusti kletvu i ukoči se od straha. Prvo nije htjela ni ići na svadbu, ali se nije mogla smiriti dok ne vidi mladu kraljicu. A kad je ušla i prepoznala Snjeguljicu, stala je kao ukopana i nije se mogla ni pomaknuti od straha.
Tada joj srce prepuknu od silne zavisti i zlobe.

Braća Grim - Crvenkapica

Bila jednom jedna djevojčica. Dobra i umiljata, draga svima, a svojoj baki najdraža. Baka joj od baršuna crvenog kapicu napravila, dijete ju je od radosti i ljubavi stalno nosilo pa su je prozvali Crvenkapicom. Crvenkapica je sa majkom živjela u kućici pored velike šume. A na drugom kraju šume, u maloj usamljenoj kući, stanovala je baka.
Jednog jutra majka reče Crvenkapici:
- Baka se razboljela. Sama je i leži. Odnesi joj košaricu sa hranom i popričaj malo sa njom. Budi dobra, ne šetaj po šumi, ne zaviruj po bakinoj kući i dođi do večere.
- Ne brini, majčice! Bit ću dobra i sve ću napraviti kako si mi kazala - nasmija se Crvenkapica, uzme košaru s jelom i krene u šumu.
U šumi je bilo svijetlo i mirno, a do bakine kuće daleko. Odjedanput, pred Crvenkapicu stupi vuk. Djevojčica nije znala da je to zla, opasna zvijer, pa mu bez imalo straha odvrati pozdrav.
- Kuda ideš tako rano - umiljato je upita vuk.
- Idem baki - odgovori Crvenkapica.
- Što to nosiš u košarici - raspitivao se vuk.
Ne sumnjajući ništa, Crvenkapica ispriča da je baka bolesna i da joj nosi vina i kolača da se okrijepi i ojača.
- Gdje stanuje tvoja baka?
- Na kraju šume, ispod tri hrasta, uz ljeskovu živicu. Nije je teško naći - mirno je pripovijedalo dijete. Smišljajući zlo, vuk je mirno išao uz djevojčicu, a onda joj reče:
- Pogledaj, Crvenkapice, ovo divno cvijeće, poslušaj ptice. Zašto žuriš? Stići ćeš i do bake. Odmori se, uživaj.
Crvenkapica podiže glavu, pogleda oko sebe i pomisli: "Zaista je lijepo. Znam da je baka bolesna i sama. Ubrati ću joj koji stručak cvijeća. Neka se raduje, neka i njoj bude mirisno i radosno. A još je i rano, pa se mogu malo zadržati."
I Crvenkapica, zaboravljajući na obećanje koje je dala majci, odskakuta sa staze u šumu i počne brati cvijeće. Kako bi koji cvijet ubrala, učinilo bi joj se da je onaj drugi još ljepši, potrčala bi za njim i, tako, zalazila sve dublje u šumu. A vuk se dade u trk i prečicom požuri bakinoj kući. Kad stiže tamo, on proviri kroz prozor, pa kad vidi da je starica sama, zakuca na vrata.
- Tko je - javi se baka s postelje.
- Ja sam, Crvenkapica - utanji vuk glasom. - Nosim ti, bakice, malo kolača. Otvori mi!
- Pritisni samo kvaku! Vrata nisu zaključana - odgovori baka.
Kad vuk to čuje, naglo otvori vrata, baci se na uplašenu staricu i proguta je. Zatim obuče njezine haljine, stavi na glavu njezinu kapu, legne u krevet i povuče pokrivač sve do njuške kako ga Crvenkapica ne bi odmah prepoznala. I stade čekati. A Crvenkapica je trčala za cvijećem i kada ga je nabrala toliko da ga gotovo više nije mogla nositi, sjeti se bake i krene prema njenoj kući. Šuma je bivala sve gušća, korijenje drveća smetalo nozi da ide brže. Nestade i Sunčeve svjetlosti. Ptice zašute. Crvenkapica osjeti strah i nemir uđe u njeno malo tijelo. Kad napokon izbije pred bakinu kućicu, začudi se otvorenim vratima.
- Bako, bakice - zvala je Crvenkapica, ali joj nitko ne odgovori.
- Dobro jutro - reče dijete, prijeđe preko praga i priđe krevetu.
Pred njom je ležala njena baka sa kapicom navučenom duboko na lice i njen izgled uplaši djevojčicu.
- Jao, bakice - uzviknu Crvenkapica - Zašto imaš tako velike uši?
- Da te bolje čujem!
- A zašto imaš tako velike oči?
- Da te bolje vidim!
- A zašto imaš tako dugačke ruke?
- Da te lakše zgrabim!
- A zašto su ti, bakice, tako velika usta?
- Da te lakše progutam - uzviknu vuk, skoči iz postelje i proguta malu Crvenkapicu. Zatim, sit i zadovoljan, leže opet u bakinu postelju. Spavao je i glasno hrkao. Pored bakine kuće prolazio je lovac. Kad je čuo vukovo glasno hrkanje, uplašio se da se starici nije što desilo i brzo je ušao u kućicu. Na svoje veliko iznenađenje, u bakinom je krevetu vidio vuka. Iako je imao spremnu i napunjenu pušku, nije pucao. Uzeo je velike škare i, cak, cak, po vukovom trbuhu. Odatle, prva, iskoči Crvenkapica:
- Uh, kako me bilo strah. U vukovom trbuhu je sami mrak.
Zatim lovac izvuče baku, koja je jedva disala od straha i uzbuđenja. Onda su vukov trbuh napunili kamenjem i čekali da se probudi. I nisu dugo čekali. A kad ovaj ugleda lovca i pušku, htjedne pobjeći, ali nije stigao dalje od praga. Tu ugine što od straha, što od kamenja koga mu je bio pun trbuh. Tako su sad svi bili zadovoljni. Lovac je vuku oderao kožu i s njom otišao kući. Baka je pojela nešto kolača i popila čašu vina pa se brzo oporavila. A Crvenkapica je razmišljala:
"Dok sam živa, neću više skretati s puta i sama trčati po šumi." Vratila se kući. Tamo ju je čekala majka i nije se ljutila na svoje dijete. Znala je da njezina Crvenkapica sada zna i što je vuk, što je šuma i što je put kojim treba ići.

Vuk i sedam kozlića

Bijaše jednom jedna koza pa imala sedam mladih kozlića koje je voljela kao što svaka majka voli svoju djecu. Jednog dana pođe ona u šumu po hranu pa pozva svih sedam kozlića i reče im:
- Draga djeco, ja idem u šumu, a vi se dobro čuvajte vuka, jer ako uđe, pojest će vas od glave do pete. Taj zlikovac se često pretvara, ali vi ćete ga odmah prepoznati po hrapavom glasu i crnim šapama. A kozlići rekoše:
- Draga majko, mi ćemo se dobro čuvati, možeš ići bez brige.
Koza zameketa i mirno krenu na put.
Ne prođe dugo, a netko zakuca na kućna vrata i viknu:
- Otvorite, draga djeco, evo vaše majke, svakom sam nešto donijela. Ali kozlići po hrapavom glasu prepoznaše vuka i povikaše:
- Nećemo ti otvoriti, ti nisi naša majka, ona ima nježan i mio glas, a tvoj glas je hrapav. Ti si vuk.
Tada vuk ode nekakvom trgovcu i kupi veliki komad krede. Kad je pojede, glas mu postade nježan. Onda se vrati, pokuca na vrata i viknu:
- Otvorite, draga djeco, evo vaše majke, svakom sam ponešto donijela.
Ali vuk je stavio svoju crnu šapu na prozor pa kad je kozlići vidješe, poviču:
- Nećemo ti otvoriti, naša majka nema crne šape kao ti, ti si vuk. Tada vuk otrča pekaru i reče:
- Udario sam se u nogu, premaži mi je tijestom.
I kad mu pekar tijestom premaza šape, on otrča mlinaru i reče mu:
- Pospi mi šape brašnom.
Mlinar pomisli: "Vuk hoće nekoga prevariti", pa ga htjede odbiti, ali vuk mu reče:
- Ako mi to ne učiniš, pojest ću te.
Tako se mlinar uplaši i zabijeli mu šape. Eto, takvi su ljudi. Onda zlikovac dođe i po treći put na kućna vrata, pokuca i reče:
- Otvorite, djeco, došla je vaša draga majka i svakome ponešto iz šume donijela.
Kozlići povikaše:
- Pokaži nam prvo nogu, da vidimo jesi li naša draga majka.
On onda stavi šapu na prozor i kad kozlići vidješe da je bijela, povjerovaše da je istina i otvoriše vrata. Ali uđe im vuk, glavom i bradom. Oni se uplašiše i stadoše se skrivati. Jedno skoči pod stol, drugo u krevet, treće u peć, četvrto u kuhinju, peto u ormar, šesto pod korito, a sedmo u kutiju zidnog sata. Ali vuk ih sve nađe i nije oklijevao nego ih je jedno za drugim progutao. Samo ono najmlađe, u kutiji od sata, nije našao. Kad se tako do mile volje najeo, vuk se odgega na livadu, leže pod drvo i zaspi. Malo zatim vrati se i koza iz šume. Ali imala je što vidjeti! Kućna vrata širom otvorena, stol, stolice i klupa prevrnute, korito slupano, pokrivač i jastuci po podu. Počne tražiti svoju djecu, njih nigdje. Dozivala ih je redom po imenu, ali nitko se ne odazva. Najzad, kad zovnu najmlađeg, začu se njegov glasić:
- Draga majko, evo me u kutiji od sata.
Ona ga izvadi te joj ono ispriča kako je došao vuk i sve ostale pojeo. Pomislite samo koliko je koza plakala za svojom jadnom djecom. Najzad u svome jadu izađe van, a kozlić istrča s njom. Kad stiže na livadu, a tamo vuk pod drvetom leži i hrče da se sve grane tresu. Ona ga zagleda sa svih strana i primjeti da se u njegovom prepunom trbuhu kozlići koprcaju.
"Ah,", zaključi ona, "to su moja jadna djeca, koju je vuk progutao za večeru, a još su živa!" Najmanji kozlić brzo otrči kući po škare, iglu i konac. Koza prereže zlom vuku trbuh i samo što je napravila prvi rez kad jedan kozlić promoli glavu i kako je rezala dalje tako je iskakao jedan za drugim, svih šest kozlića. I svi su bili živi i zdravi. Kakva je to bila radost! Grlili su svoju dragu majku i cupkali od sreće. Ali koza im je naredila:
- Trčite i brzo nakupite kamenja da ovoj bezobraznoj zvijeri napunimo trbuh dok još spava.
Sedam kozlića požuriše i donesoše kamenja pa ih uguraše vuku u trbuh što su mogli više. Onda ga koza opet na brzinu zaši tako da se nije ni makao niti šta primijetio. Kad se vuk najzad naspavao, podiže se i kako je od teškog kamenja u trbuhu bio jako ožednio, on krene prema bunaru da se napije vode. Ali kad počne hodati i teturati tamo-amo, počne se i kamenje u njegovom trbuhu sudarati i zveckati. Tada on povika:
- Što to zveči, što to lupa u trbuhu mome? Ili su to kozlići ili neko kamenje?
A kad stiže do bunara i nagne se nad vodu, teško kamenje ga povuče dolje i on se utopi. Kad to vidješe, sedam kozlića dotrčaše vičući iz sveg glasa:
- Vuk se utopio! Vuk je mrtav! - i od radosti su zaplesali oko bunara zajedno sa svojom majkom.

Braća Grim - Pepeljuga

Razboli se žena nekog bogataša, pa kad osjeti da joj je blizu kraj, pozva kćer jedinicu i reče joj:
- Drago dijete, budi dobra i čestita, pa će ti svatko biti od pomoći.
Kad to reče, sklopi oči i izdahnu.
Djevojčica je svaki dan odlazila do majčinog groba i plakala. Nije zaboravila majčine riječi. Kad je došla zima, pokri snijeg majčin grob svojim bijelim pokrivačem, a kad ga sunce u proljeće okopni, bogataš se oženi drugom ženom. Žena sa sobom dovede i svoje dvije kćeri, koje su naoko bile lijepe i čiste, ali u srcu zle i prljave. Tako nastadoše teški dani za sirotu pastorku.
- Zar će ova glupa guska sjediti s nama u sobi - govorile su.
- Tko želi kruha, mora ga i zaslužiti.
Oduzeše joj lijepe haljine, navukoše joj staru sivu pregaču i dadoše drvene klompe.
- Vidi ti ponosne princeze, kako se dotjerala - vikale su, smijale se i odvele je u kuhinju. Tu je morala od jutra do mraka raditi teške poslove, ustajati u ranu zoru, donositi vodu, ložiti vatru, kuhati i prati. Osim toga, polusestre su joj radile svakojake pakosti, rugale joj se i sipale joj u pepeo grašak i leću, a ona je morala sjediti i prebirati. Uvečer, umorna od tolikog posla, morala bi leći kraj ognjišta, jer nije imala svoje postelje. Kako je od pepela uvijek bila prašnjava, nazvaše je Pepeljugom. Jednoga dana otac se spremao na sajam pa upita pastorke što žele da im donese.
- Lijepih haljina - reče jedna.
- Bisera i dragog kamenja - reče druga.
- A ti, Pepeljugo, - upita otac - što bi ti željela?
- Otkinite, oče, prvu grančicu koja vam dodirne šešir kad se budete vraćali kući. Nju mi donesite.
Tako otac kupi objema pastorkama lijepe haljine, bisere i drago kamenje, a kad je vraćajući se kući jahao kroz šumu, okrznu ga ljeskova grančica i zbaci šešir. On je otkide i ponese.
Kad je došao kući, dade pastorkama što su zaželjele, a Pepeljugi dade ljeskovu grančicu. Pepeljuga mu zahvali, ode na majčin grob i zasadi grančicu; pri tom je toliko plakala da su joj suze tekle niz obraze i zalijevale grančicu. Grančica je od suza odmah počela rasti i postala lijepo drvo. Pepeljuga je svaki dan tri puta odlazila na grob, plakala i molila, a svaki put bi na drvo slijetala bijela ptičica, pa kad bi Pepeljuga izgovorila neku želju, ptičica bi joj s grane bacila ono što je zaželjela. Dogodi se da kralj te zemlje priredi svečanost koja je trebala trajati tri dana i na koju je pozvao sve lijepe djevojke iz kraljevstva kako bi njegov sin sebi odabrao nevjestu. Kad su dvije polusestre čule da će i one biti pozvane, silno se obradovaše, pozvaše Pepeljugu i rekoše joj:
- Očešljaj nas, očisti cipele i pričvrsti kopče, ići ćemo na svečanost u kraljeve dvore.
Pepeljuga ih je poslušala, ali je gorko plakala jer je i ona željela ići na ples pa zamoli maćehu da i nju povedu.
- Zar da ti, Pepeljugo, - reče ova - takva, puna prašine i pepela, ideš u dvorac? Nemaš ni haljinu ni cipele, a plesala bi!
Kako je Pepeljuga i dalje molila, ona reče:
- Evo, sasula sam ti zdjelu leće u pepeo. Ako je za dva sata istrijebiš, možeš ići s nama.
Pepeljuga izađe na zadnja vrata u vrt i povika:
- O, vi pitome golubice, vi grlice i sve ptičice pod nebom, dođite i pomozite mi: Dobra zrnca u lončić, loša u trbuščić!
Odmah sletješe na prozor dvije bijele golubice, za njima dvije grlice, a onda dolepršaše sve ptičice pod nebom i spustiše se na pepeo. Golubice zaklimaše glavicama i, kljuc-kljuc, kljuc-kljuc, a za njima i sve druge ptičice, pa potrijebiše sva dobra zrnca u zdjelu.
Nije prošlo ni sat vremena, a one završile i odletjele. Tada djevojka, sva radosna, odnese zdjelu maćehi, vjerujući da će sada smjeti ići na svečanost. Ali maćeha reče:
- Ne, Pepeljugo, ti nemaš haljinu i ne znaš plesati. Svi će ti se smijati.
Kad se djevojka opet rasplakala, ona nastavi:
- Ali ako mi dvije pune zdjele leće istrijebiš za jedan sat iz pepela, onda možeš ići. - A u sebi pomisli: "To neće nikako stići." Kad ona prosu dvije zdjele leće u pepeo i ode, djevojka opet izađe u vrt i povika:
- O, vi golubice, vi grlice i pitome ptičice pod nebom, dođite i pomozite mi trijebiti: Dobra zrnca u lončić, loša u trbuščić!
Opet na kuhinjski prozor sletješe dvije bijele golubice, pa dvije grlice, a onda dolepršaše sve ptičice pod nebom i spustiše se na pepeo. Golubice klimnuše glavicama pa; kljuc-kljuc, kljuc-kljuc, a za njima i sve druge ptičice, i istrijebiše sva dobra zrna u zdjelu. Nije prošlo ni pola sata, a one završiše i odletješe. Djevojka odnese zdjelu maćehi, sva radosna, jer je pomislila da će sada i ona ići na svečanost. Ali maćeha reče:
- Ništa ti ne pomaže. Nećeš s nama jer nemaš haljinu i ne znaš plesati. Mi bismo te se sramile.
Okrenu joj leđa i požuri za svojim oholim kćerima. Kad više nikog nije bilo kod kuće, Pepeljuga ode na grob svoje majke pod lijesku i reče:
- Drvce drago, stresi grane, pa saspi srebro i zlato na me!
Jedna ptica joj baci zlatom protkanu haljinu i svilom i srebrom izvezene cipelice. Ona se brzo obuče i potrča na svečanost. Njene polusestre i maćeha je nisu mogle prepoznati. Bila je tako lijepa u raskošnoj odjeći, da one pomisliše kako je kraljevska kći.
Na Pepeljugu nisu ni pomišljale, uvjerene da ona sjedi kod kuće u prašini i trijebi leću iz pepela.
Kraljević joj priđe, uze je za ruku i zaplesa s njom, pa je čitavo vrijeme plesao samo s njom i nije joj htio ispustiti ruku, a kad bi je neko drugi zamolio za ples, on je odgovarao:
- Ovo je moja plesačica.
Tako je ona plesala do večeri. Kad htjede krenuti kući, kraljević reče:
- Poći ću s tobom da te ispratim.
Htio je vidjeti čija je to kćer, ali ona mu pobježe i skoči u golubinjak. Kraljević je čekao sve dok nije došao njen otac, kome je kazao da je neznana djevojka skočila u golubinjak. Otac pomisli: "Da nije Pepeljuga?"
Donesoše mu sjekiru i trnokop da razvali golubinjak, ali unutra nikoga ne nađoše. Kad dođoše kući, Pepeljuga je ležala u prašnjavim haljinama u pepelu, a petrolejka je tužno svjetlucala kraj dimnjaka. Jer, ona je brzo iskočila s druge strane iz golubinjaka i otrčala do ljeskovog drveta. Tamo je svukla lijepu haljinu i stavila na grob, a ptica je odnijela. Onda je obukla svoju sivu pregačicu i legla u kuhinju kraj pepela. Drugog dana, kad se svečanost nastavila i roditelji sa sestrama otišli, ode Pepeljuga ponovo do ljeskovog drveta i reče:
- Drvce drago, stresi grane, pa saspi srebro i zlato na me!
Ptica joj tada baci još gizdaviju haljinu. Kad se u toj odjeći pojavila na svečanosti, svi su bili zadivljeni njenom ljepotom. A kraljević, koji ju je čekao, odmah je uze za ruku i ponovno zaplesa s njom. Ako bi je neko drugi zamolio za ples, on je govorio:
- To je moja plesačica.
Kad je pala večer i ona htjela otići, pođe i kraljević s njom da vidi u koju će kuću. Ali ona pobježe u vrt iza kuće. Tamo je stajalo lijepo veliko stablo na kojem su visile prekrasne kruške. Hitro kao vjeverica uspne se Pepeljuga među granje i kraljević nije vidio kud je nestala. Ali on opet pričeka dok ne dođe njen otac i reče mu:
- Neznana djevojka je opet pobjegla. Mislim da se sakrila u kruškinom granju. Otac opet pomisli: "Da nije Pepeljuga?" Naredi da mu donesu sjekiru i posiječe drvo, ali ne nađoše nikoga. A kad uđoše u kuhinju, Pepeljuga je već ležala u pepelu, jer je prije toga skočila sa stabla, vratila ptici sa ljeskovog drveta lijepu haljinu i obukla svoju sivu pregačicu. I trećeg dana, kad su roditelji i sestre otišli, pođe Pepeljuga na majčin grob i reče drvetu:
- Drvce drago, stresi grane, pa saspi srebro i zlato na me!
Sad joj ptica baci haljinu koja je bila tako sjajna i raskošna kakvu još nitko nije imao i cipelice od suhog zlata. Kad je u ovoj haljini došla na svečanost, svi su zanijemili od divljenja. Kraljević je opet plesao samo s njom i kad bi je netko drugi zamolio za ples, on je govorio:
- To je moja plesačica.
Kad padne večer i Pepeljuga pođe kući, kraljević je opet htio pratiti, ali ona mu tako brzo pobježe da je nije mogao stići. Ali, kraljević se ovog puta poslužio lukavstvom. Naredio je da se stepenice namažu smolom, pa kad je djevojka potrčala kući, lijeva cipela joj se zalijepi i ostade. Kraljević je podiže i vidje da je bila vrlo malena i od suhog zlata. Drugog dana dođe s cipelicom Pepeljuginom ocu i reče mu:
- Nijedna druga neće mi postati žena osim one kojoj pristaje ova zlatna cipelica.
Dvije polusestre se silno obradovaše jer su imale lijepa stopala. Starija uze cipelicu i pođe s majkom u sobu da je isproba. Kako je cipelica bila premalena pa joj palac nije mogao stati, majka joj reče:
- Odsjeci palac! Kad budeš kraljica, nećeš trebati hodati. Djevojka odsječe palac, ugura nogu u cipelicu, stisne zube od bola i izađe pred kraljevića, a on je kao svoju nevjestu uze na konja i odjaha. Kad su prolazili pored groba, na ljeskovom grmu sjedile su dvije golubice i gukale:
"Gukni, gukni, golubice,
krv curi iz cipelice.
Cipela je premalena,
a nevjeste prave nema."
Kraljević pogleda njenu nogu i spazi kako je krv procurila. On okrenu konja, vrati lažnu nevjestu i reče da to nije prava, i neka druga sestra isproba cipelu. Sad druga ode u sobu, s mukom utiska prste u cipelu, jer joj je peta bila prevelika, pa majka i njoj reče:
- Odreži petu. Kad budeš kraljica nećeš morati pješačiti.
Djevojka odreza komad pete, utisnu nogu u cipelu i izađe pred kraljevića, a on je uze na konja kao svoju nevjestu i odjaha. Ali kad su prolazili pored ljeskovog drveta, sjedile su na grani dvije golubice i gukale:
"Gukni, gukni, golubice,
krv curi iz cipelice.
Cipela je premalena,
još nevjeste prave nema."
Kraljević pogleda njenu nogu i opazi kako je krv procurila iz cipele i natopila bijelu čarapu, pa okrenu konja i lažnu nevjestu vrati kući.
- Ni ovo nije prava, - reče. - Imate li još kćeri?
- Ne - reče otac. - Tu je još samo Pepeljuga, siroče moje pokojne žene, ali ona vam ne može biti nevjesta.
A kad kraljević reče da mu je pokažu, povika maćeha:
- Ah, ne, ona je prašnjava i prljava, ne možemo vam je pokazati.
Kraljević, međutim, ostade pri svome pa su morali pozvati Pepeljugu. Ona prvo opra ruke i lice pa izađe i pokloni se kraljeviću koji joj pruži zlatnu cipelu. Tada ona sjedne na klupicu, skine drvenu i obuče zlatnu cipelu koja joj je pristajala kao salivena. A kad je ustala i kraljević je pogledao u lice, prepozna lijepu djevojku s kojom je plesao i povika:
- Ovo je moja prava nevjesta!
Maćeha i polusestre se skameniše i poblijediše od bijesa, a on uze Pepeljugu na konja i odjaha s njom. Kad su prolazili pored ljeskovog drveta, zagukaše bijele golubice:
"Gukni, gukni, golubice,
tu su zlatne cipelice
što djevojci dobro stoje
jer nevjesta prava to je."
A onda poletješe i spustiše se Pepeljugi na ramena, jedna s desne, druga s lijeve strane. Kad je trebalo slaviti svadbu, dođoše se obje polusestre dodvoriti i s Pepeljugom lažno dijeliti sreću. Kad su mladenci pošli na vjenčanje, stade starija s desne, a mlađa s lijeve strane Pepeljuge da joj budu pratilje, ali ih golubice, koje su ostale na nevjestinim ramenima, otjeraše.
A Pepeljuga i kraljević ostaše sami u svojoj sreći, pa su živjeli dugo i sretno i ostali dobri i plemeniti.