Snjeguljica i sedam patuljaka

Bilo je to jednom davno usred zime. Sa neba su pahuljice lepršale kao paperje. Jedna kraljica je vezla kraj otvorenog prozora. Pa kako je vezući pogledala u daljinu, ubode se iglom u prst i u snijeg padoše tri kapi krvi. Pošto je crvenilo tako lijepo izgledalo u bijelome snijegu, ona pomisli: "Kad bih imala dijete, bijelo kao snijeg, rumeno kao krv i crne kose kao ebanovina." Ni godina nije prošla, ona rodi kćerkicu koja je bila bijela poput snijega, kao krv rumena i kose tamne boje ebanovine, pa je zato i nazvaše Snjeguljicom. A kad se dijete rodi, kraljica umre. Nedugo poslije njene smrti kralj se oženi drugom ženom. Bila je lijepa, ali ohola i nadmena i nije mogla podnijeti da je netko ljepotom nadmaši. Imala je čarobno ogledalo, pa kad bi stala pred njega i ogledala se, govorila bi:
- Ogledalce, ogledalce, kaži meni, tko je najljepši u čitavoj zemlji? A ogledalo bi odgovaralo:
- Vi ste, kraljice, najljepši!
Znala je da ogledalo govori istinu i bila je zadovoljna. A Snjeguljica je rasla i bivala sve ljepša. Kad je napunila sedam godina bila je lijepa poput vedrog dana, ljepša čak i od kraljice. Kad kraljica tada ponovo upita ogledalo:
- Ogledalce, ogledalce, kaži meni, tko je najljepši u čitavoj zemlji?i?
Ono joj odgovori:
- Vi ste lijepi, kraljice, ali Snjeguljica je ljepša!
Kraljica se uplaši i pozeleni od zavisti. Otada kad god bi ugledala Snjeguljicu, srce bi joj zastalo od bijesa, toliko je zamrzila djevojčicu. Zavist i oholost rasle su u njenom srcu kao korov, tako da se nije mogla smiriti ni danju ni noću. Stoga pozva jednog lovca i naredi mu:
- Odvedi djevojčicu u šumu, ne želim je više vidjeti! Ubij je, a meni, kao dokaz, donesi njezino srce.
Lovac odvede Snjeguljicu u šumu, ali kad izvuče lovački nož, ona zaplače i reče:
- Ah, dragi lovče, poštedi mi život, otići ću u divlju šumu i nikad se neću kući vratiti!
Sažali se lovac na prelijepu djevojčicu i reče:
- Hajde, bježi, jadno dijete.
"Ionako će te pojesti divlje zvijeri", pomisli on, pa pošto je nije ubio, osjeti kako mu ogroman kamen padne sa srca. U taj čas pojavi se jedan mladi vepar, on ga ubije, izvadi njegovo srce i odnese kao dokaz kraljici. To srce kuhar je morao posoliti i skuhati da ga zla kraljica pojede misleći da je Snjeguljičino. Jadno malo dijete ostalo je sasvim samo u velikoj šumi i bilo ga je strah od svakog šuma lišća, svakog stabla, i nije znalo kako da se spasi. Počne trčati po grubom kamenju i trnju. Divlje životinje su skakale oko nje, ali je nisu napadale. Trčala je koliko su je noge nosile, sve do sumraka, a tada ugleda neku malu kućicu, obraduje se i uđe da se odmori. U toj kućici je sve bilo maleno, ali tako lijepo i čisto da se ne da opisati. Bio je tu stolić prekriven bijelim stolnjakom, a na njemu sedam tanjurića, kraj svakog tanjurića žličica, mali nožić, mala vilica i mali vrč. Pokraj zida bilo je poredano sedam krevetića, pokrivenih bijelim plahtama. Snjeguljica je bila gladna i žedna i zato iz svakog tanjurića pojede malo povrća i kruha i iz svakog vrča popije kapljicu vina. Nije htjela sve uzeti od jednoga. Bila je strašno umorna i htjede leći u jedan od krevetića, ali joj niti jedan nije odgovarao: jedan bijaše predug, drugi prekratak, dok joj najzad sedmi nije bio sasvim dobar, pa ona osta u njemu i zaspi.
Kad padne noć, dođoše gospodari kućice - sedam patuljaka koji su u gori tražili zlato. Upališe svojih sedam svjetiljki i kad osvjetliše kuću, primjetiše da je netko tu bio, jer nije bilo sve onako kako su ostavili.
Prvi reče: - Tko je sjedio na mojoj stolici?
Drugi reče: - Tko je jeo iz mog tanjurića?
Treći reče: - Tko je štipkao moj kruh?
Četvrti: - Tko je krao moje povrće?
Peti: - Tko je bockao mojom vilicom?
Šesti: - Tko je rezao mojim nožićem?
Sedmi: - Tko je pio iz mog vrča?
Tad se osvrnu prvi i primjeti udubljenje na svom krevetu pa reče:
- Tko je ležao u mojem krevetiću?
Ostali dotrčaše i povikaše:
- I u mojem je netko ležao!
A sedmi, kad zaviri u svoj krevetić, ugleda Snjeguljicu kako spava. On rukom pozva ostale. Iznenađeni, dotrčaše i sa svojih sedam svjetiljki obasjaše Snjeguljicu.
- Ajoooj! - šaputali su, - kako je to dijete lijepo! - i tako su se radovali da je nisu htjeli probuditi, već je ostaviše da spava. A sedmi patuljak je spavao po jedan sat kod svakog svojeg prijatelja, i tako prođe noć. Kad osvanu jutro, Snjeguljica se probudi, pa kad ugleda sedam patuljaka, uplaši se. Ali oni su prema njoj bili ljubazni i upitaše je:
- Kako se zoveš?
- Zovem se Snjeguljica! - odgovori ona.
- A kako si dospjela u našu kućicu?
Ona im ispriča kako je njena maćeha naredila da je ubiju, kako joj je onaj lovac poklonio život i kako je poslije cijeli dan bježala dok nije našla njihovu kućicu. Patuljci joj rekoše:
- Ako želiš voditi naše domaćinstvo: kuhati, spremati krevete, prati, šiti i plesti i sve držati čisto i uredno, onda možeš ostati kod nas i ništa ti neće nedostajati.
- Hoću od srca - reče Snjeguljica.
I ostade kod njih. Kuću im je držala uredno. Patuljci su ujutro odlazili u planinu i tražili zlato i navečer se vraćali kući. Tada im je jelo moralo biti gotovo. Kako je preko dana djevojčica bila sama, dobri patuljci su je opominjali govoreći:
- Čuvaj se maćehe, ona će kad-tad saznati da si ti ovdje. U kuću ne puštaj nikoga.
Pošto je vjerovala da je pojela Snjeguljičino srce, kraljica mišljaše da je opet ona najljepša, pa stade pred ogledalo i upita:
- Ogledalce, ogledalce, kaži meni, tko je najljepši u čitavoj zemlji?
Ogledalo odgovori:
- Ovdje ste, kraljice, najljepši vi, ali je Snjeguljica, tamo preko sedam planina, kod sedam patuljaka, puno ljepša.
Tada kraljica protrnu. Znala je da joj ogledalo ne laže, nego da ju je lovac prevario i da je Snjeguljica još živa. Ponovno počme razmišljati kako da je uništi. Zavist joj nije dala mira sve dok opet ne bude najljepša. Napokon je smislila!
Obojiti će lice i obući se kao stara prodavačica, da je nitko ne može prepoznati. Tako prerušena pođe preko sedam planina do sedam patuljaka, a kad poslije duga hodanja stiže, pokuca na vrata i viknu:
- Dobra roba, lijepa roba, jeftino!
Snjeguljica proviri kroz prozor i reče:
- Dobar dan, draga ženo, što to prodajete?
- Dobru robu, lijepu robu, - odgovori ova - pojaseve u svim bojama - i izvuče jedan ispleten od šarene svile.
- Ovu čestitu ženu mogu pustiti unutra - pomisli Snjeguljica, otključa vrata i kupi lijepi pojas.
- Dijete, - reče stara - kako ti to izgledaš! Hodi da ti ga ja lijepo zavežem.
Snjeguljica nije ništa sumnjala, stade pred nju i pusti da joj zaveže novi pojas. Ali stara je opasa tako brzo i tako je čvrsto stegnu da Snjeguljica izgubi dah i padne kao mrtva.
- Sad više nećeš biti najljepša - reče i požuri vani.
Kad sedam umornih patuljaka stiže na večeru, silno se uplašiše videći da njihova draga Snjeguljica leži na podu kao mrtva. Brzo prerezaše pojas i ona polako počne disati i - oživi. Kad su čuli što se dogodilo, rekoše joj:
- Stara prodavačica nije nitko drugi nego zla kraljica. Čuvaj se i ne puštaj nikoga u kuću ako mi nismo kraj tebe.
A kad je zla žena stigla kući, stala je pred ogledalo i upitala:
- Ogledalce, ogledalce, kaži meni, tko je najljepši u čitavoj zemlji?
Ono joj odgovori kao i ranije:
- Ovdje ste najljepši vi, kraljice, ali Snjeguljica, preko sedam gora, kod sedam patuljaka, tisuću je puta ljepša.
Kad ovo ču kraljica, od muke joj se smuti u glavi, jer je tako saznala da je Snjeguljica opet ostala živa.
- Sad moram smisliti nešto što te mora uništiti - prošapta ona i vještičjim umijećem, u koje se razumjela, načini otrovni češalj. Ponovno se preruši, ali ovaj put u neku staricu i tako pođe preko sedam planina do sedam patuljaka, pokuca na vrata i viknu:
- Nosim dobre robe, jeftino!
Snjeguljica proviri i reče joj:
- Idite vi svojim putem, ja ne smijem nikom otvarati.
- Pa valjda smiješ pogledati, - reče stara, izvadi otrovni češalj i diže ga uvis. Snjeguljici se češalj tako svidio, prevari se i otvori vrata, pa kad se oko kupovine pogodiše, stara reče:
- A sad da te lijepo počešljam.
Jadna Snjeguljica nije ništa slutila i pusti da je stara češlja, ali samo što joj češljem dotače kosu, otrov poče djelovati, djevojčica se onesvijesti i padne.
- Sad si gotova - reče zla žena i ode. Srećom pa se to dogodilo pred večer i patuljci se vratiše kući.
Kad ugledaše Snjeguljicu kako leži na zemlji, odmah posumnjaše na njenu maćehu, u žurbi počnu pregledavati sve po kućici i u njenoj kosi nađu otrovni češalj. Tek što joj ga izvuku iz kose ona se osvijesti i ispriča im što se dogodilo. Tad je oni opet opomenuše da se čuva i da nikom ne otvara vrata.
A kraljica kod kuće opet stade pred ogledalo i reče:
- Ogledalce, ogledalce, kaži meni, tko je najljepši u čitavoj zemlji?
Ono joj odgovori kao prošli put:
- Ovdje ste, kraljice, najljepši vi, ali Snjeguljica, preko sedam planina, kod sedam patuljaka, tisuću je puta ljepša!
Kad kraljica čuje da ogledalo tako govori, zadrhta od bijesa i vikne:
- Snjeguljica mora umrijeti, pa makar me to života stajalo!
Ode potom u jednu skrivenu sobu, u koju nitko osim nje nije smio ući i tu načini jednu otrovnu jabuku. Izvana je bila tako lijepa, bijela pa rumena, da bi je poželio svatko tko bi je vidio, ali tko bi samo komadić pojeo, morao bi umrijeti.
Kad je jabuka bila gotova, kraljica oboji lice i preobuče se u seljanku pa krenu preko sedam gora do sedam patuljaka. Kad pokuca na vrata, Snjeguljica izviri na prozor i reče:
- Ne smijem vas pustiti unutra, sedam patuljaka su mi zabranili.
- Razumijem - odgovori seljanka. - Mislila sam prodati ove jabuke. Ali kad je tako... Evo, kad si tako lijepa, jednu ću ti pokloniti.
- Ne, - reče Snjeguljica - ne smijem ništa primiti.
- Bojiš li se da ću te otrovati? - upita žena. - Evo, gledaj, razrezat ću je popola; crveni dio tebi, bijeli meni.
Jabuku je tako napravila da je samo crveni dio bio otrovan. Snjeguljicu je primamila lijepa jabuka, pa kad vidi seljanku da jede, nije mogla odoliti, pruži ruku i uzme otrovnu polovicu. Samo što je zagrizla, padne mrtva na zemlju. Kraljica je pogleda pakosno i glasno se nasmija:
- Bijela kao snijeg, rumena kao krv i tamnokosa kao ebanovina! Sad te više patuljci neće oživjeti!
A kad stigne kući, upita svoje ogledalo:
- Ogledalce, ogledalce, kaži meni, tko je najljepši u čitavoj zemlji?
Ono je malo šutjelo, pa odgovori:
- Najljepši ste Vi, kraljice, najljepši!
Njezino zavidno srce se konačno smiri, toliko koliko se zavidno srce može smiriti. Kad navečer dođu kući, patuljci nađu Snjeguljicu kako leži na zemlji. Na njenim usnama nije bilo daha, bila je mrtva.
Pretražiše svu kuću ne bi li našli nešto sumnjivo, razvezaše joj pojas, raščešljaju kosu, operu je vodom i vinom, ali ništa nije pomoglo - draga djevojčica je bila mrtva. Staviše je na odar i sva sedmorica sjednu oko nje i ostanu tako tri dana plačući. Mislili su je pokopati, ali ona je izgledala još uvijek kao živa; još su joj obrazi bili tako rumeni da oni rekoše:
- Ne možemo je u crnu zemlju zakopati.
Napraviše kovčeg od stakla, položiše je, a zlatnim slovima napisaše njeno ime i da je bila princeza. Onda iznesoše kovčeg na vrh planine i po jedan od njih je uvijek tu ostajao na straži. I životinje su je dolazile oplakivati; prvo sova, onda gavran, pa golubica.
Snjeguljica je dugo, dugo ležala u kovčegu, ali je još uvijek bila bijela kao snijeg, rumena kao krv i tamnokosa kao ebanovina, pa je izgledala kao da spava. Dogodi se da jedan kraljevski sin dođe u šumu i stigne do kuće patuljaka prespavati. On vidje na brijegu kovčeg i lijepu Snjeguljicu u njemu i pročita što je bilo napisano zlatnim slovima. Onda reče patuljcima:
- Dajte mi kovčeg, a ja ću vam za njega dati šta god želite.
Ali patuljci odgovoriše: - Ne damo ga ni za svo blago svijeta.
- Onda mi ga poklonite, - reče kraljevski sin - ja više ne mogu živjeti, a da ne gledam Snjeguljicu. Čuvati ću je i poštovati kao svoje najdraže.
Kad je to rekao, dobri patuljci se sažališe i dadoše mu kovčeg. Kraljevski sin naredi da ga sluge ponesu na ramenima. Ali dogodi se da se oni spotakoše o žbunje i od potresa ispade Snjeguljici otrovni zalogaj koji joj je bio zastao u grlu.
I ubrzo ona otvori oči, diže poklopac kovčega, uspravi se i opet je bila živa.
- Ah, gdje sam - uzviknu.
A kraljevski sin, sav sretan, odgovori:
- Kod mene si i ispriča joj sve šta se dogodilo. Na kraju reče:
- Volim te više od svega na svijetu. Pođi sa mnom u dvorac moga oca i budi moja žena.
Snjeguljica pristane i pođe s njim, a svadba im je bila divna i raskošna. Ali na slavlje je bila pozvana i Snjeguljičina opaka maćeha. Pošto je obukla prekrasne haljine, ona stade pred ogledalo i upita:
- Ogledalce, ogledalce, kaži meni, tko je najljepši u čitavoj zemlji?
Ogledalo odgovori:
- Ovdje ste, kraljice, najljepši vi, ali je mlada kraljica ljepša!
Tada zla žena izusti kletvu i ukoči se od straha. Prvo nije htjela ni ići na svadbu, ali se nije mogla smiriti dok ne vidi mladu kraljicu. A kad je ušla i prepoznala Snjeguljicu, stala je kao ukopana i nije se mogla ni pomaknuti od straha.
Tada joj srce prepuknu od silne zavisti i zlobe.

Braća Grim - Crvenkapica

Bila jednom jedna djevojčica. Dobra i umiljata, draga svima, a svojoj baki najdraža. Baka joj od baršuna crvenog kapicu napravila, dijete ju je od radosti i ljubavi stalno nosilo pa su je prozvali Crvenkapicom. Crvenkapica je sa majkom živjela u kućici pored velike šume. A na drugom kraju šume, u maloj usamljenoj kući, stanovala je baka.
Jednog jutra majka reče Crvenkapici:
- Baka se razboljela. Sama je i leži. Odnesi joj košaricu sa hranom i popričaj malo sa njom. Budi dobra, ne šetaj po šumi, ne zaviruj po bakinoj kući i dođi do večere.
- Ne brini, majčice! Bit ću dobra i sve ću napraviti kako si mi kazala - nasmija se Crvenkapica, uzme košaru s jelom i krene u šumu.
U šumi je bilo svijetlo i mirno, a do bakine kuće daleko. Odjedanput, pred Crvenkapicu stupi vuk. Djevojčica nije znala da je to zla, opasna zvijer, pa mu bez imalo straha odvrati pozdrav.
- Kuda ideš tako rano - umiljato je upita vuk.
- Idem baki - odgovori Crvenkapica.
- Što to nosiš u košarici - raspitivao se vuk.
Ne sumnjajući ništa, Crvenkapica ispriča da je baka bolesna i da joj nosi vina i kolača da se okrijepi i ojača.
- Gdje stanuje tvoja baka?
- Na kraju šume, ispod tri hrasta, uz ljeskovu živicu. Nije je teško naći - mirno je pripovijedalo dijete. Smišljajući zlo, vuk je mirno išao uz djevojčicu, a onda joj reče:
- Pogledaj, Crvenkapice, ovo divno cvijeće, poslušaj ptice. Zašto žuriš? Stići ćeš i do bake. Odmori se, uživaj.
Crvenkapica podiže glavu, pogleda oko sebe i pomisli: "Zaista je lijepo. Znam da je baka bolesna i sama. Ubrati ću joj koji stručak cvijeća. Neka se raduje, neka i njoj bude mirisno i radosno. A još je i rano, pa se mogu malo zadržati."
I Crvenkapica, zaboravljajući na obećanje koje je dala majci, odskakuta sa staze u šumu i počne brati cvijeće. Kako bi koji cvijet ubrala, učinilo bi joj se da je onaj drugi još ljepši, potrčala bi za njim i, tako, zalazila sve dublje u šumu. A vuk se dade u trk i prečicom požuri bakinoj kući. Kad stiže tamo, on proviri kroz prozor, pa kad vidi da je starica sama, zakuca na vrata.
- Tko je - javi se baka s postelje.
- Ja sam, Crvenkapica - utanji vuk glasom. - Nosim ti, bakice, malo kolača. Otvori mi!
- Pritisni samo kvaku! Vrata nisu zaključana - odgovori baka.
Kad vuk to čuje, naglo otvori vrata, baci se na uplašenu staricu i proguta je. Zatim obuče njezine haljine, stavi na glavu njezinu kapu, legne u krevet i povuče pokrivač sve do njuške kako ga Crvenkapica ne bi odmah prepoznala. I stade čekati. A Crvenkapica je trčala za cvijećem i kada ga je nabrala toliko da ga gotovo više nije mogla nositi, sjeti se bake i krene prema njenoj kući. Šuma je bivala sve gušća, korijenje drveća smetalo nozi da ide brže. Nestade i Sunčeve svjetlosti. Ptice zašute. Crvenkapica osjeti strah i nemir uđe u njeno malo tijelo. Kad napokon izbije pred bakinu kućicu, začudi se otvorenim vratima.
- Bako, bakice - zvala je Crvenkapica, ali joj nitko ne odgovori.
- Dobro jutro - reče dijete, prijeđe preko praga i priđe krevetu.
Pred njom je ležala njena baka sa kapicom navučenom duboko na lice i njen izgled uplaši djevojčicu.
- Jao, bakice - uzviknu Crvenkapica - Zašto imaš tako velike uši?
- Da te bolje čujem!
- A zašto imaš tako velike oči?
- Da te bolje vidim!
- A zašto imaš tako dugačke ruke?
- Da te lakše zgrabim!
- A zašto su ti, bakice, tako velika usta?
- Da te lakše progutam - uzviknu vuk, skoči iz postelje i proguta malu Crvenkapicu. Zatim, sit i zadovoljan, leže opet u bakinu postelju. Spavao je i glasno hrkao. Pored bakine kuće prolazio je lovac. Kad je čuo vukovo glasno hrkanje, uplašio se da se starici nije što desilo i brzo je ušao u kućicu. Na svoje veliko iznenađenje, u bakinom je krevetu vidio vuka. Iako je imao spremnu i napunjenu pušku, nije pucao. Uzeo je velike škare i, cak, cak, po vukovom trbuhu. Odatle, prva, iskoči Crvenkapica:
- Uh, kako me bilo strah. U vukovom trbuhu je sami mrak.
Zatim lovac izvuče baku, koja je jedva disala od straha i uzbuđenja. Onda su vukov trbuh napunili kamenjem i čekali da se probudi. I nisu dugo čekali. A kad ovaj ugleda lovca i pušku, htjedne pobjeći, ali nije stigao dalje od praga. Tu ugine što od straha, što od kamenja koga mu je bio pun trbuh. Tako su sad svi bili zadovoljni. Lovac je vuku oderao kožu i s njom otišao kući. Baka je pojela nešto kolača i popila čašu vina pa se brzo oporavila. A Crvenkapica je razmišljala:
"Dok sam živa, neću više skretati s puta i sama trčati po šumi." Vratila se kući. Tamo ju je čekala majka i nije se ljutila na svoje dijete. Znala je da njezina Crvenkapica sada zna i što je vuk, što je šuma i što je put kojim treba ići.

Vuk i sedam kozlića

Bijaše jednom jedna koza pa imala sedam mladih kozlića koje je voljela kao što svaka majka voli svoju djecu. Jednog dana pođe ona u šumu po hranu pa pozva svih sedam kozlića i reče im:
- Draga djeco, ja idem u šumu, a vi se dobro čuvajte vuka, jer ako uđe, pojest će vas od glave do pete. Taj zlikovac se često pretvara, ali vi ćete ga odmah prepoznati po hrapavom glasu i crnim šapama. A kozlići rekoše:
- Draga majko, mi ćemo se dobro čuvati, možeš ići bez brige.
Koza zameketa i mirno krenu na put.
Ne prođe dugo, a netko zakuca na kućna vrata i viknu:
- Otvorite, draga djeco, evo vaše majke, svakom sam nešto donijela. Ali kozlići po hrapavom glasu prepoznaše vuka i povikaše:
- Nećemo ti otvoriti, ti nisi naša majka, ona ima nježan i mio glas, a tvoj glas je hrapav. Ti si vuk.
Tada vuk ode nekakvom trgovcu i kupi veliki komad krede. Kad je pojede, glas mu postade nježan. Onda se vrati, pokuca na vrata i viknu:
- Otvorite, draga djeco, evo vaše majke, svakom sam ponešto donijela.
Ali vuk je stavio svoju crnu šapu na prozor pa kad je kozlići vidješe, poviču:
- Nećemo ti otvoriti, naša majka nema crne šape kao ti, ti si vuk. Tada vuk otrča pekaru i reče:
- Udario sam se u nogu, premaži mi je tijestom.
I kad mu pekar tijestom premaza šape, on otrča mlinaru i reče mu:
- Pospi mi šape brašnom.
Mlinar pomisli: "Vuk hoće nekoga prevariti", pa ga htjede odbiti, ali vuk mu reče:
- Ako mi to ne učiniš, pojest ću te.
Tako se mlinar uplaši i zabijeli mu šape. Eto, takvi su ljudi. Onda zlikovac dođe i po treći put na kućna vrata, pokuca i reče:
- Otvorite, djeco, došla je vaša draga majka i svakome ponešto iz šume donijela.
Kozlići povikaše:
- Pokaži nam prvo nogu, da vidimo jesi li naša draga majka.
On onda stavi šapu na prozor i kad kozlići vidješe da je bijela, povjerovaše da je istina i otvoriše vrata. Ali uđe im vuk, glavom i bradom. Oni se uplašiše i stadoše se skrivati. Jedno skoči pod stol, drugo u krevet, treće u peć, četvrto u kuhinju, peto u ormar, šesto pod korito, a sedmo u kutiju zidnog sata. Ali vuk ih sve nađe i nije oklijevao nego ih je jedno za drugim progutao. Samo ono najmlađe, u kutiji od sata, nije našao. Kad se tako do mile volje najeo, vuk se odgega na livadu, leže pod drvo i zaspi. Malo zatim vrati se i koza iz šume. Ali imala je što vidjeti! Kućna vrata širom otvorena, stol, stolice i klupa prevrnute, korito slupano, pokrivač i jastuci po podu. Počne tražiti svoju djecu, njih nigdje. Dozivala ih je redom po imenu, ali nitko se ne odazva. Najzad, kad zovnu najmlađeg, začu se njegov glasić:
- Draga majko, evo me u kutiji od sata.
Ona ga izvadi te joj ono ispriča kako je došao vuk i sve ostale pojeo. Pomislite samo koliko je koza plakala za svojom jadnom djecom. Najzad u svome jadu izađe van, a kozlić istrča s njom. Kad stiže na livadu, a tamo vuk pod drvetom leži i hrče da se sve grane tresu. Ona ga zagleda sa svih strana i primjeti da se u njegovom prepunom trbuhu kozlići koprcaju.
"Ah,", zaključi ona, "to su moja jadna djeca, koju je vuk progutao za večeru, a još su živa!" Najmanji kozlić brzo otrči kući po škare, iglu i konac. Koza prereže zlom vuku trbuh i samo što je napravila prvi rez kad jedan kozlić promoli glavu i kako je rezala dalje tako je iskakao jedan za drugim, svih šest kozlića. I svi su bili živi i zdravi. Kakva je to bila radost! Grlili su svoju dragu majku i cupkali od sreće. Ali koza im je naredila:
- Trčite i brzo nakupite kamenja da ovoj bezobraznoj zvijeri napunimo trbuh dok još spava.
Sedam kozlića požuriše i donesoše kamenja pa ih uguraše vuku u trbuh što su mogli više. Onda ga koza opet na brzinu zaši tako da se nije ni makao niti šta primijetio. Kad se vuk najzad naspavao, podiže se i kako je od teškog kamenja u trbuhu bio jako ožednio, on krene prema bunaru da se napije vode. Ali kad počne hodati i teturati tamo-amo, počne se i kamenje u njegovom trbuhu sudarati i zveckati. Tada on povika:
- Što to zveči, što to lupa u trbuhu mome? Ili su to kozlići ili neko kamenje?
A kad stiže do bunara i nagne se nad vodu, teško kamenje ga povuče dolje i on se utopi. Kad to vidješe, sedam kozlića dotrčaše vičući iz sveg glasa:
- Vuk se utopio! Vuk je mrtav! - i od radosti su zaplesali oko bunara zajedno sa svojom majkom.

Braća Grim - Pepeljuga

Razboli se žena nekog bogataša, pa kad osjeti da joj je blizu kraj, pozva kćer jedinicu i reče joj:
- Drago dijete, budi dobra i čestita, pa će ti svatko biti od pomoći.
Kad to reče, sklopi oči i izdahnu.
Djevojčica je svaki dan odlazila do majčinog groba i plakala. Nije zaboravila majčine riječi. Kad je došla zima, pokri snijeg majčin grob svojim bijelim pokrivačem, a kad ga sunce u proljeće okopni, bogataš se oženi drugom ženom. Žena sa sobom dovede i svoje dvije kćeri, koje su naoko bile lijepe i čiste, ali u srcu zle i prljave. Tako nastadoše teški dani za sirotu pastorku.
- Zar će ova glupa guska sjediti s nama u sobi - govorile su.
- Tko želi kruha, mora ga i zaslužiti.
Oduzeše joj lijepe haljine, navukoše joj staru sivu pregaču i dadoše drvene klompe.
- Vidi ti ponosne princeze, kako se dotjerala - vikale su, smijale se i odvele je u kuhinju. Tu je morala od jutra do mraka raditi teške poslove, ustajati u ranu zoru, donositi vodu, ložiti vatru, kuhati i prati. Osim toga, polusestre su joj radile svakojake pakosti, rugale joj se i sipale joj u pepeo grašak i leću, a ona je morala sjediti i prebirati. Uvečer, umorna od tolikog posla, morala bi leći kraj ognjišta, jer nije imala svoje postelje. Kako je od pepela uvijek bila prašnjava, nazvaše je Pepeljugom. Jednoga dana otac se spremao na sajam pa upita pastorke što žele da im donese.
- Lijepih haljina - reče jedna.
- Bisera i dragog kamenja - reče druga.
- A ti, Pepeljugo, - upita otac - što bi ti željela?
- Otkinite, oče, prvu grančicu koja vam dodirne šešir kad se budete vraćali kući. Nju mi donesite.
Tako otac kupi objema pastorkama lijepe haljine, bisere i drago kamenje, a kad je vraćajući se kući jahao kroz šumu, okrznu ga ljeskova grančica i zbaci šešir. On je otkide i ponese.
Kad je došao kući, dade pastorkama što su zaželjele, a Pepeljugi dade ljeskovu grančicu. Pepeljuga mu zahvali, ode na majčin grob i zasadi grančicu; pri tom je toliko plakala da su joj suze tekle niz obraze i zalijevale grančicu. Grančica je od suza odmah počela rasti i postala lijepo drvo. Pepeljuga je svaki dan tri puta odlazila na grob, plakala i molila, a svaki put bi na drvo slijetala bijela ptičica, pa kad bi Pepeljuga izgovorila neku želju, ptičica bi joj s grane bacila ono što je zaželjela. Dogodi se da kralj te zemlje priredi svečanost koja je trebala trajati tri dana i na koju je pozvao sve lijepe djevojke iz kraljevstva kako bi njegov sin sebi odabrao nevjestu. Kad su dvije polusestre čule da će i one biti pozvane, silno se obradovaše, pozvaše Pepeljugu i rekoše joj:
- Očešljaj nas, očisti cipele i pričvrsti kopče, ići ćemo na svečanost u kraljeve dvore.
Pepeljuga ih je poslušala, ali je gorko plakala jer je i ona željela ići na ples pa zamoli maćehu da i nju povedu.
- Zar da ti, Pepeljugo, - reče ova - takva, puna prašine i pepela, ideš u dvorac? Nemaš ni haljinu ni cipele, a plesala bi!
Kako je Pepeljuga i dalje molila, ona reče:
- Evo, sasula sam ti zdjelu leće u pepeo. Ako je za dva sata istrijebiš, možeš ići s nama.
Pepeljuga izađe na zadnja vrata u vrt i povika:
- O, vi pitome golubice, vi grlice i sve ptičice pod nebom, dođite i pomozite mi: Dobra zrnca u lončić, loša u trbuščić!
Odmah sletješe na prozor dvije bijele golubice, za njima dvije grlice, a onda dolepršaše sve ptičice pod nebom i spustiše se na pepeo. Golubice zaklimaše glavicama i, kljuc-kljuc, kljuc-kljuc, a za njima i sve druge ptičice, pa potrijebiše sva dobra zrnca u zdjelu.
Nije prošlo ni sat vremena, a one završile i odletjele. Tada djevojka, sva radosna, odnese zdjelu maćehi, vjerujući da će sada smjeti ići na svečanost. Ali maćeha reče:
- Ne, Pepeljugo, ti nemaš haljinu i ne znaš plesati. Svi će ti se smijati.
Kad se djevojka opet rasplakala, ona nastavi:
- Ali ako mi dvije pune zdjele leće istrijebiš za jedan sat iz pepela, onda možeš ići. - A u sebi pomisli: "To neće nikako stići." Kad ona prosu dvije zdjele leće u pepeo i ode, djevojka opet izađe u vrt i povika:
- O, vi golubice, vi grlice i pitome ptičice pod nebom, dođite i pomozite mi trijebiti: Dobra zrnca u lončić, loša u trbuščić!
Opet na kuhinjski prozor sletješe dvije bijele golubice, pa dvije grlice, a onda dolepršaše sve ptičice pod nebom i spustiše se na pepeo. Golubice klimnuše glavicama pa; kljuc-kljuc, kljuc-kljuc, a za njima i sve druge ptičice, i istrijebiše sva dobra zrna u zdjelu. Nije prošlo ni pola sata, a one završiše i odletješe. Djevojka odnese zdjelu maćehi, sva radosna, jer je pomislila da će sada i ona ići na svečanost. Ali maćeha reče:
- Ništa ti ne pomaže. Nećeš s nama jer nemaš haljinu i ne znaš plesati. Mi bismo te se sramile.
Okrenu joj leđa i požuri za svojim oholim kćerima. Kad više nikog nije bilo kod kuće, Pepeljuga ode na grob svoje majke pod lijesku i reče:
- Drvce drago, stresi grane, pa saspi srebro i zlato na me!
Jedna ptica joj baci zlatom protkanu haljinu i svilom i srebrom izvezene cipelice. Ona se brzo obuče i potrča na svečanost. Njene polusestre i maćeha je nisu mogle prepoznati. Bila je tako lijepa u raskošnoj odjeći, da one pomisliše kako je kraljevska kći.
Na Pepeljugu nisu ni pomišljale, uvjerene da ona sjedi kod kuće u prašini i trijebi leću iz pepela.
Kraljević joj priđe, uze je za ruku i zaplesa s njom, pa je čitavo vrijeme plesao samo s njom i nije joj htio ispustiti ruku, a kad bi je neko drugi zamolio za ples, on je odgovarao:
- Ovo je moja plesačica.
Tako je ona plesala do večeri. Kad htjede krenuti kući, kraljević reče:
- Poći ću s tobom da te ispratim.
Htio je vidjeti čija je to kćer, ali ona mu pobježe i skoči u golubinjak. Kraljević je čekao sve dok nije došao njen otac, kome je kazao da je neznana djevojka skočila u golubinjak. Otac pomisli: "Da nije Pepeljuga?"
Donesoše mu sjekiru i trnokop da razvali golubinjak, ali unutra nikoga ne nađoše. Kad dođoše kući, Pepeljuga je ležala u prašnjavim haljinama u pepelu, a petrolejka je tužno svjetlucala kraj dimnjaka. Jer, ona je brzo iskočila s druge strane iz golubinjaka i otrčala do ljeskovog drveta. Tamo je svukla lijepu haljinu i stavila na grob, a ptica je odnijela. Onda je obukla svoju sivu pregačicu i legla u kuhinju kraj pepela. Drugog dana, kad se svečanost nastavila i roditelji sa sestrama otišli, ode Pepeljuga ponovo do ljeskovog drveta i reče:
- Drvce drago, stresi grane, pa saspi srebro i zlato na me!
Ptica joj tada baci još gizdaviju haljinu. Kad se u toj odjeći pojavila na svečanosti, svi su bili zadivljeni njenom ljepotom. A kraljević, koji ju je čekao, odmah je uze za ruku i ponovno zaplesa s njom. Ako bi je neko drugi zamolio za ples, on je govorio:
- To je moja plesačica.
Kad je pala večer i ona htjela otići, pođe i kraljević s njom da vidi u koju će kuću. Ali ona pobježe u vrt iza kuće. Tamo je stajalo lijepo veliko stablo na kojem su visile prekrasne kruške. Hitro kao vjeverica uspne se Pepeljuga među granje i kraljević nije vidio kud je nestala. Ali on opet pričeka dok ne dođe njen otac i reče mu:
- Neznana djevojka je opet pobjegla. Mislim da se sakrila u kruškinom granju. Otac opet pomisli: "Da nije Pepeljuga?" Naredi da mu donesu sjekiru i posiječe drvo, ali ne nađoše nikoga. A kad uđoše u kuhinju, Pepeljuga je već ležala u pepelu, jer je prije toga skočila sa stabla, vratila ptici sa ljeskovog drveta lijepu haljinu i obukla svoju sivu pregačicu. I trećeg dana, kad su roditelji i sestre otišli, pođe Pepeljuga na majčin grob i reče drvetu:
- Drvce drago, stresi grane, pa saspi srebro i zlato na me!
Sad joj ptica baci haljinu koja je bila tako sjajna i raskošna kakvu još nitko nije imao i cipelice od suhog zlata. Kad je u ovoj haljini došla na svečanost, svi su zanijemili od divljenja. Kraljević je opet plesao samo s njom i kad bi je netko drugi zamolio za ples, on je govorio:
- To je moja plesačica.
Kad padne večer i Pepeljuga pođe kući, kraljević je opet htio pratiti, ali ona mu tako brzo pobježe da je nije mogao stići. Ali, kraljević se ovog puta poslužio lukavstvom. Naredio je da se stepenice namažu smolom, pa kad je djevojka potrčala kući, lijeva cipela joj se zalijepi i ostade. Kraljević je podiže i vidje da je bila vrlo malena i od suhog zlata. Drugog dana dođe s cipelicom Pepeljuginom ocu i reče mu:
- Nijedna druga neće mi postati žena osim one kojoj pristaje ova zlatna cipelica.
Dvije polusestre se silno obradovaše jer su imale lijepa stopala. Starija uze cipelicu i pođe s majkom u sobu da je isproba. Kako je cipelica bila premalena pa joj palac nije mogao stati, majka joj reče:
- Odsjeci palac! Kad budeš kraljica, nećeš trebati hodati. Djevojka odsječe palac, ugura nogu u cipelicu, stisne zube od bola i izađe pred kraljevića, a on je kao svoju nevjestu uze na konja i odjaha. Kad su prolazili pored groba, na ljeskovom grmu sjedile su dvije golubice i gukale:
"Gukni, gukni, golubice,
krv curi iz cipelice.
Cipela je premalena,
a nevjeste prave nema."
Kraljević pogleda njenu nogu i spazi kako je krv procurila. On okrenu konja, vrati lažnu nevjestu i reče da to nije prava, i neka druga sestra isproba cipelu. Sad druga ode u sobu, s mukom utiska prste u cipelu, jer joj je peta bila prevelika, pa majka i njoj reče:
- Odreži petu. Kad budeš kraljica nećeš morati pješačiti.
Djevojka odreza komad pete, utisnu nogu u cipelu i izađe pred kraljevića, a on je uze na konja kao svoju nevjestu i odjaha. Ali kad su prolazili pored ljeskovog drveta, sjedile su na grani dvije golubice i gukale:
"Gukni, gukni, golubice,
krv curi iz cipelice.
Cipela je premalena,
još nevjeste prave nema."
Kraljević pogleda njenu nogu i opazi kako je krv procurila iz cipele i natopila bijelu čarapu, pa okrenu konja i lažnu nevjestu vrati kući.
- Ni ovo nije prava, - reče. - Imate li još kćeri?
- Ne - reče otac. - Tu je još samo Pepeljuga, siroče moje pokojne žene, ali ona vam ne može biti nevjesta.
A kad kraljević reče da mu je pokažu, povika maćeha:
- Ah, ne, ona je prašnjava i prljava, ne možemo vam je pokazati.
Kraljević, međutim, ostade pri svome pa su morali pozvati Pepeljugu. Ona prvo opra ruke i lice pa izađe i pokloni se kraljeviću koji joj pruži zlatnu cipelu. Tada ona sjedne na klupicu, skine drvenu i obuče zlatnu cipelu koja joj je pristajala kao salivena. A kad je ustala i kraljević je pogledao u lice, prepozna lijepu djevojku s kojom je plesao i povika:
- Ovo je moja prava nevjesta!
Maćeha i polusestre se skameniše i poblijediše od bijesa, a on uze Pepeljugu na konja i odjaha s njom. Kad su prolazili pored ljeskovog drveta, zagukaše bijele golubice:
"Gukni, gukni, golubice,
tu su zlatne cipelice
što djevojci dobro stoje
jer nevjesta prava to je."
A onda poletješe i spustiše se Pepeljugi na ramena, jedna s desne, druga s lijeve strane. Kad je trebalo slaviti svadbu, dođoše se obje polusestre dodvoriti i s Pepeljugom lažno dijeliti sreću. Kad su mladenci pošli na vjenčanje, stade starija s desne, a mlađa s lijeve strane Pepeljuge da joj budu pratilje, ali ih golubice, koje su ostale na nevjestinim ramenima, otjeraše.
A Pepeljuga i kraljević ostaše sami u svojoj sreći, pa su živjeli dugo i sretno i ostali dobri i plemeniti.

Ružno pače

Jednog proljetneg dana na imanju dobrog seljaka, u gnijezdu mame Patke, izleglo se neobično pače. Razlikovalo se od svojih sestara i braće jer je bilo veliko i ružno.

Ostali pačići iz istog gnijezda odmah su mu se počeli rugati da je nezgrapno, a čak ga je i mama Patka zanemarivala prilikom hranjenja i upoznavanja s drugim životinjama iz dvorišta. Jadno pače nije imalo ni jednog prijatelja na imanju, jer su mu se životinje rugale i izbjegavale ga.

Jadnom malom pačiću nije preostalo ništa drugo nego otići s imanja, što dalje od zlobe i poniženja. Očiju punih suza i sa strahom u srcu da nikad neće biti voljeno, ružno pače pobježe iz svog doma.

Stigla je jesen. Lišće je padalo s grana i malom pačiću je bilo sve hladnije. Pokrivao bi se lišćem da se bar malo zagrije. I tako je uspio preživjeti jesen, ali poslije jeseni dolazi zima i vrijeme je bilo sve hladnije i hladnije, a počeo je i snijeg padati.

Nakon dugog lutanja, sav promrzao, iscrpljen i gladan, pačić je naišao na malu seosku kućicu. Zavukao se među drva ispred kućice nadajući se da će se tako sakriti od zime, tuđih pogleda i podrugivanja. Tu je ostao nekoliko dana, dok ga nije, promrzloga i izgladnjeloga, pronašla dobra bakica koja je živjela u toj maloj seoskoj kućici.

S bakicom su u kući živjeli njezin unuk, pas i mačak. Ona je nježno uzela pačića u svoje ruke i unijela ga u kuću u kojoj je bilo toplo i koja je bila ispunjena lijepim mirisima, koji su prijali malom praznom stomačiću ružnog pačeta. Čim se malo ugrijao, bakica ga je nahranila i okrijepila toplinom svog doma i svoje dobrote.

Tu je pačić po prvi put osjetio ljubav i toplinu vlastitog doma.

Ali, nisu baš svi u kući voljeli malo ružno pače. Kad je došlo proljeće, mačak više nije mogao prikriti svoju ljubomoru. Jednog je dana tako lukavo prevrnuo vreću brašna da se brašno rasulo po cijeloj kući, a bakica je povjerovala da je to učinilo malo ružno pače. Jako ju je naljutilo što je tako nezahvalan, pa ga je izjurila iz kuće.

Srećom, napolju je bilo ponovno proljeće i sva priroda je blistala od sreće. Jedino je jadno malo ružno pače još uvijek bilo tužno, jer je bilo samo i nevoljeno. Lutao je po ozelenjelim šumarcima i poljanama prekrivenim raznobojnim cvijećem, a prolazeći pored potoka i rječica nije želio ni pogledati u vodu kako ne bi vidio svoj ružni lik na njenoj površini.

I tako, lutajući, slučajno stigne do jezera. A tamo ugleda prekrasne patke, koje baš i nisu bile patke, jer su imale kao snijeg bijelo perje i duge lijepe vratove. Pačić nikada do tada nije vidio labudove i nije znao kako su oni lijepi, pa sav zbunjen uđe u vodu kako bi im prišao bliže i bolje ih pogledao.

Ali tek što je dotaknuo površinu jezera, primijetio je isto tako lijepi bijeli lik kako se odražava na površini vode točno ispred sebe. Iznenadio se, okrenuo se i lijevo i desno kako bi vidio gdje se to skriva taj tako lijepi labud, ali kako u njegovoj blizini nije bilo nikoga, shvatio je da se to njegov lik odražava na površini vode. Bio je toliko zadivljen svojom ljepotom da nije mogao odvojiti pogled od svog lika.

A tada su do njega doplivali drugi bijeli labudovi i radosno ga pozdravili poželjevši mu dobrodošlicu. Svi su uglas pričali i nitko nikoga nije baš mogao čuti, ali to nije bilo ni važno.

Mali ružni pačić, sada prekrasan bijeli labud, našao je svoj dom i ljubav.

Labudovi su zajedno provodili prekrasne ljetne dane na jezeru uživajući u međusobnoj ljubavi, poštovanju i razumijevanju. A kada je došla jesen i lišće počelo žutjeti i opadati s drveća, svi su labudovi poletjeli prema jugu u toplije krajeve, na jezero na kojem će provesti zimu.

Dostojanstvenim letom prekrasnih dugih vratova i široko raširenih krila, naš je, nekad mali ružni pačić, a sada prekrasan bijeli labud, nadletio imanje na kojem je rođen. S visine pozdravi mamu Patku i svoje sestre i braću koji su bili toliko zaprepašteni kada su vidjeli tog prelijepog labuda da nisu mogli izustiti ni riječi, a on dostojanstveno nastavi let sa svojom obitelji prema jugu gdje će provesti zimu.

Idućeg proljeća će se vratiti, a vi pogledajte ponekad u nebo, pa kad vidite lijepog bijelog labuda i njegovu obitelj, mahnite mu.